Stepić: Srebrenica je zapadni klin između pravoslavlja i islama

Srebrenica se geopolitički funkcionalizuje tako da na hibridni način postane inicijalna kapisla definitivnog razdora pravoslavnog i islamskog sveta u celini

Srebrenica! Neveliko gradsko naselje i centar istoimene opštine u istočnom delu Republike Srpske. Stešnjena je između okolnih planina, u malim dolinskim proširenjima potoka Čičevac, sastavnice rečice Križevice, leve pritoke Drine. Nalazi se u kraju Osat, čiji su se majstori u 19. veku proslavili po umeću gradnje kuća osaćanki – karakterističnih brvnara kamenih temelja i strmih krovova pokrivenih šindrom, sa uočljivim dimnjacima i „kapićem“ na vrhu.

U blizini se nalaze brojni izvori mineralne lekovite vode, koja se nekada flaširala. Tu je i banja Crni Guber, kojoj sledi obnova. Čitava okolina je veoma bogata ležištima srebra, olova, cinka i boksita, a rudarstvo se razvijalo još u antičko doba. Preteča današnjeg naselja, starorimska Domavia, vrhunac je doživela u 3. veku. Važno trgovačko i rudarsko mesto Srebrenica je bila u 14. i 15. veku, kada se za vađenje rude dovode Sasi, po kojima se i danas zove nedaleko maleno selo, sa rudnikom i manastirom Sv. Trojice.

Tokom Drugog svetskog rata srpsko stanovništvo gradića i okoline veoma je stradalo u genocidnim zločinima hrvatsko-muslimanskih ustaša, slično ostalim delovima nacističkog satrapa NDH. Sve ovo jeste važno, ali nedovoljno da bi mestašce od svega 2.241 stanovnika (2013.) bilo svetski poznato. A to je krajem 20. veka postalo proglašavanjem za globalnu paradigmu zla.

RATNA (PRED)IGRA
Tek je „mirisalo“ na prelivanja jugoslovenskog secesionističko-versko-građanskog rata iz Hrvatske u BiH, a već je bilo jasno da će Podrinje zbog etničke heterogenosti, suprotstavljenih geopolitičkih interesa i blizine granice sa Srbijom biti jedno od glavnih poprišta. Setimo se samo Murata Šabanovića – od njegovog rušenja spomenika Ivu Andriću u Višegradu i organizovanja muslimanskih oružanih formacija, do terorističke pretnje da će minirati branu i potopiti sve nizvodno.

Iako su se pozicije često menjale, naročito početkom rata, najveći deo prostora od Semberije do Hercegovine i od Drine do Sarajeva bio je pod srpskom kontrolom. Izuzetak su činile samo tri muslimanske enklave, koje su za sebe vezivale znatne srpske snage i produžavale liniju fronta, te istočno krilo Republike Srpske činile tzv. probijenom teritorijom, pretile da je ekspanzijom potpuno razdrobe i spoje se kako međusobno, tako i sa glavninom u centralnoj Bosni.

Kako bi sprečio da Vojska RS tu opasnost eliminiše, „nepristrasni“ Zapad je u jeku rata izdejstvovao da se one rezolucijama 819 i 824 SBUN proglase zaštićenim zonama (UN Safe Areas) – na prvom mestu upravo Srebrenica(!) 16. aprila 1993, a potom Žepa i Goražde (zajedno sa Sarajevom, Bihaćom i Tuzlom) 6. maja 1993.

Ključna obaveza – da budu demilitarizovane – kao i mnoge druge stvari koje su se ranije i kasnije tražile od muslimanske strane, podrazumevajuće je ostala samo „mrtvo slovo na papiru“. I dok su Žepa i Goražde bili vojno relativno pasivni, iz Srebrenice, gde je ostala čitava 28. divizija, stalno su „iskakale“ njene snage, vršile prepade i činile prave masakre u okolnim srpskim selima, a potom se hitro povlačile u zonu pod zaštitom trupa UN. Po svojoj prirodi, upravo takvi muslimanski monstruozni zločini, a činjeni su tokom čitavog rata 1992-95, imaju elemente genocida.

ZAVRŠNO SKICIRANjE MAPE
Rat u BiH uveliko je ušao u četvrtu godinu i postalo je belodano da se scenario za njegovo okončanje privodi kraju. Glavi principi već su bili precizirani: BiH, kao međunarodno priznata država, ostaje formalno u titoističkim tzv. avnojskim granicama, ali sastavljena od dva entiteta kontinuiranih teritorija, sa „većinskim paketom“ od 51% za Federaciju BiH i 49% za Republiku Srpsku. Trebalo ih je „samo“ što više unapred primeniti na terenu kako bi strane što lakše bile „uterane“ u mirovni sporazum i izvela se spektakularna predstava potpisivanja – naravno, u SAD.

Najdelikatniji poduhvat bio je oduzimanje Republici Srpskoj petnaestak procentnih poena teritorije koje njeno političko i vojno rukovodstvo nije tek tako moglo da preda. Posle majskog „Bljeska“ na Zapadnu Slavoniju bez reagovanja ne samo Vojske Jugoslavije, već i Vojske Republike Srpske, te relativno lakog hrvatskog prodiranja prema Grahovu i primicanja Kninu s leđa, i neupućeni su naslućivali da će srpski ustupci podrazumevati puštanje Republike Srpske Krajine „niz vodu“ i „procentualno namirivanje“ hrvatsko-muslimanskog entiteta u BiH prostranim oblastima u tzv. Visokoj Krajini (Glamoč, Drvar, Grahovo, Petrovac, Ključ, Sanski Most, Krupa).

Implicitno, to je značilo da će se čuvati i čak možda povećati kompaktnost istočnog dela Republike Srpske. Kada je početkom jula 1995. komanda muslimanskih snaga helikopterom izvučena iz Srebrenice, bila je to jasna poruka Vojsci Republike Srpske da je grad „na izvol’te“ i one su, uz nevelik otpor, u njega ušle 11. jula. Isto su nešto kasnije učinile i u Žepu, dok je Goražde opstalo i dejtonsko-pariskom mapom spojeno s Federacijom BiH, postavši njen panhandle koji je izvodi na Drinu.

PITANjA BEZ ODGOVORA
Većina pripadnika muslimanske 28. divizije pod borbom i uz velike gubitke izvršila je proboj iz Srebrenice ka Tuzli, dok su neke njene jedinice sporazumno propuštene, čak i naoružane.

Indikativno je da su deca, žene i stari ostavljeni, te ubrzo, uz posredovanje UN, na organizovan način evakuisani. U narednim danima, pod različitim okolnostima, usledile su egzekucije jednog dela zarobljenih muslimanskih vojnika – muškaraca – što je Zapad i deo sveta pod njegovom „šapom“ kasnije proglasio za genocid, nastojeći ne samo da za večnost stigmatizuje Srbe, već i da preventivno onemogući bilo kakve buduće legitimne srpske integrativne interese.

Mnogi ugledni stručnjaci su tu kvalifikaciju doveli u pitanje, smatrajući da jesu učinjeni ratni zločini, masovna ubistva, zločini protiv čovečnosti, povrede međunarodnog humanitarnog prava i kršenja ratnih zakona i običaja rata, ali da nikako ne može da se radi o genocidu.

I mnoge druge nejasnoće prate julske srebreničke događaje. Na primer: zašto ni približno nije utvrđeno koliko je ubijenih, već se u velikom rasponu licitira njihov broj? Da li su osveta uniformisanih sunarodnika i rođaka ranije masakrirane srpske nejači i samoodbrana malobrojnih stražara od napada muslimanskih zarobljenika bili dominantan povod i neprimerena, ali razumljiva reakcija?

Ima li je, šta je i čija je bila politička pozadina i buduća namera (ne)posrednih aktera zločina? Čemu služi i dokle će trajati propagandna funkcija „velikih brojeva“ sahranjenih u memorijalnom centru u Potočarima, kada se opravdano sumnja da tamo leže mnogi preminuli prirodnom smrću za vreme i posle rata, poginuli širom BiH a ne samo u Srebrenici, neidentifikovani posmrtni ostaci među kojima, veruje se, ima i srpskih…­?

ŽRTVOVANjE FIGURE ZA KVALITET
Umesto da su nagomilana pitanja rešena, ona su, naprotiv, skrivena sve gušćom maglom, a vremenom su se postavila i nova, čija logika baca drugačije svetlo na „srebrenički slučaj“. Nisu li od prvorazrednog značaja svedočenja lokalnih političkih i policijskih čelnika Ibrana Mustafića i Hakije Meholjića o s vrha osmišljenom masovnom samožrtvovanju srebreničkih muslimana kako bi se Srbi dodatno anatemisali, pridobile još veće simpatije Zapada, izazvala američka vojna intervencija i obezbedila bolja pregovaračka pozicija?

Jesu li ubistva bila rezultat ratnih okolnosti ili pak unapred pripremljena vojno-obaveštajno-propagandna zamka sa dalekosežno planiranim efektima? Da li je srebreničkom „operacijom pod lažnom zastavom“ i kasnijom optužbom Srba za genocid unapred trebalo amnestirati već pripremanu hrvatsku „Oluju“ i istinsko genocidno rasrbljivanje Krajine?

I najvažnije: ZAŠTO bi srpska strana na sopstvenu štetu učinila zločin koji joj se pripisuje, budući da bi, uprkos tome, vojne pozicije i teritorijalna „realnost“ ostale iste, i to u uslovima očiglednog približavanja rata kraju i kada se u osnovnim crtama već prepoznavao njegov ishod? U svakom slučaju, „Srebrenica“ je postala paradigma sukoba u BiH i apostrofiranja srpskog naroda u celini za jedinog krivca.

UPOTREBLjIVOST „GENOCIDA“
Kao grudva snega gurnuta niz padinu, upotrebna (geo)politička vrednost „genocida u Srebrenici“ vremenom je sve više rasla. Na unutrašnjem planu, m/Muslimani (od 1993. samopreimenovani u Bošnjake) koriste ga za stvaranje oreola žrtve („savremeni Jevreji“), nacionalni „osnivački mit“ i primarni činilac samobitnosti, a memorijalni centar u Potočarima kao snažan kohezioni simbol.

Numeričkim preuveličavanjem svog stradanja uporno pokušavaju da argumentuju zahteve za izdvajanje gradića i okoline iz Republike Srpske i neophodnost „revizije Dejtona“. U tom kontekstu ne propuštaju da satanizuju Republiku Srpsku kao „genocidnu tvorevinu“, a u svrhu razvlašćivanja tog „manjeg entiteta“, njegovog ukidanja i unitarizacije BiH.

Na međunarodnom planu „srebrenički genocid“ stavljen je u službu (a možda i kreiran) pravdanja američkog tzv. humatnitarnog intervencionizma mimo međunarodnog prava. Pod propagandnom parolom „da se na Kosovu ne ponovi Srebrenica“ Zapad je izvršio agresiju na SRJ 1999. i produžio da neposredno vrši destrukciju Srbije i ostalih srpskih zemalja. Istovremeno, pokušava da ga iskoristi i za istorijsko aboliranje sopstvenih kolonijalnih i ratnih genocidnih nepočinstava širom sveta.

„Cementiranje istine“ da su Srbi – ti zli „balkanski Rusi“ koje podržava Moskva – „genocidan narod“ može dobro da posluži i za pojačavanje neohladnoratovskog talasa rusofobije u zemljama EU i SAD.

ZALOG TRAJNOG RAZDORA
Sve više se potvrđuje suštinski razlog za postavljanje srebreničke „klopke“: da se inscenira „najveći zločin od Drugog svetskog rata“ i da padne „kritična količina krvi“, kako bi se pomirenje i resetovanje srpsko-muslimanskih odnosa učinilo nemogućim. Sve to se geopolitički funkcionalizuje radi izgradnje čvrstog, previsokog i preširokog, nesavladivog i nerazrušivog međusobnog zida ne samo u BiH, već na čitavom Balkanu, sa mogućnošću da na hibridni način postane inicijalna kapisla definitivnog razdora pravoslavnog i islamskog sveta u celini.

Muslimani, „rukavac što ga je bujica odvojila od majke-rijeke i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, a suviše velik da ga zemlja upije“ (Meša Selimović), time su preventivno sprečeni da se, kao još uvek flotantan etnikum, ako ne reverzibilnim procesom vrate „majci-rijeci“ nacionalnog srpstva, onda da sa pravoslavnim srpskim kolektivitetom naprave kompromisni istorijski dogovor.

„Srebrenicom“ se nastojalo da njihovo pretapanje u novoproklamovano nacionalno bošnjaštvo postane nepovratno i suprotstavi se suprotnim primerima uglednih ljudi koji su mogli da postanu masovna inspiracija. Takvim se razdorom u BiH ni slučajno ne dozvoljava hipotetička, a logična, dugoročna, strateška, održiva i na izvornim dejtonskim principima ostvariva srpsko-muslimanska koalicija, suprotna trenutnoj, taktičkoj, labavoj, oročenoj i isključivo utilitarnoj antiunitarističkoj srpsko-hrvatskoj saradnji.

Kakav bi samo paničan strah Zapada, danas, u mirnim vremenima, četvrt veka po okončanju rata, izazvalo vezivanje srpske i muslimanske zastave, koje bi BiH geopolitički prirodno usmerilo antiantlantistički, na istočni, kontinentalistički, proevroazijski kurs!

Naravno da je to trebalo blagovremeno sprečiti.

Eto čemu „Srebrenica“!

 

Autor Milomir Stepić

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Pečat, 10. jul 2020.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u