Dubravkina pravda za Pavelića

Po Dubravki Stojanović ispada da je i Nemačka „necivilizacijski sunovraćena" onoga trenutka kad je odlučila da mnoge ulice i trgove nazove po atentatoru na Adolfa Hitlera

Predlog o preimenovanju beogradskih ulica, nazvanih po imenima gradova i oblasti iz bivših jugoslovenskih republika, privukao je pažnju javnosti. Odmah se postavilo pitanje opravdanosti promena, a posebno namera da jedna od ulica ponese ime po Blagoju Jovoviću, atentatoru na Antu Pavelića.  Profesorka Filozofskog fakulteta Dubravka Stojanović kritikovala je obe inicijative, smestivši ih u ravan socijalne patologije i odsustva civilizovanosti:

„Brisanje tih imena (…) govori o jednoj paranoidnoj fazi naše istorije, u kojoj se, posle četiri izgubljena rata, zatvaramo u sebe, gledamo samo „u sopstveni pupak”, izolujemo se od sveta, pa i najbliže geografije. „Zanimljivo je da to čak nije ni nacionalizam, jer u mnogim od tih gradova ili regija i dalje žive mnogi Srbi, čime se grad Beograd i njih odriče, uzima deo mentalne geografije svima koji žive u Beogradu a poreklom su iz tih drugih krajeva. Sve je to deo pretvaranja Beograda u palanku, zatvaranja, ‘spuštanja roletni’”.

I NEMAČKA SLAVI „NASILNIKA“?
U opravdanost preimenovanja ulica ne bih ulazio. O svakom imenu trebalo bi pažljivo razmisliti. Svakako je opravdano postaviti pitanje zašto bi Beograd imao ulice sa imenima gradova bivših republika u kojima ne samo da ne postoji „Beogradska“ ulica, ili ulica nazvana po bilo kom drugom srpskom gradu, nego se većina njihovih građana u najmanju ruku ne trudi preterano da pokaže dobru volju i prijateljski odnos prema Beogradu, Srbiji i Srbima?

Uostalom, duh Beograda, njegova kosmopolitska otvorenost i gostoljubivost ogleda se pre svega u njegovom slobodoljublju, nezavisnosti, kao i spremnosti da kreativnim davanjem doprinose svetskom šarenilu. Baštinjenje sopstvenih vrednosti i otvorenost za druge kulture je upravo taj „prozor u svet“, dok je, suprotno tome, podilaženje susedima (na koje kroz niz floskula i emotivnih manipulacija D. Stojanović aludira) upravo pokazatelj palanačkog duha.

Ali mnogo zanimljivija je izjava Dubravke Stojanović vezana za Blagoja Jovovića, čije ime treba da ponese jedna ulica u Zemunu.

Muraj posvećen Blagoju Jovoviću u Sopotu

O ovme Prof. D. Stojanović kaže:

„Poseban problem je davanje ulice Blagoju Jovoviću, čoveku koji je pokušao atentat na Antu Pavelića, nakon kojeg je ovaj i umro. Davanje ulice tom čoveku znači da Beograd podržava uzimanje pravde u svoje ruke, da slavi krvnu osvetu, ubice i nasilnike. Ante Pavelić, (…) nije na žalost odgovarao pred sudom za svoje monstruozne zločine. Ali, slaviti njegovog ubicu i to na ulicama glavnog grada je poruka da, u slučajevima kada pravda nije bila dostižna, imamo pravo da je sami sprovedemo oružjem. To je necivilizacijski sunovrat, to je slavljene osvete, principa ‘oko za oko’ i slanje poruke da je svako nasilje dozvoljeno. To i jeste princip ove vlasti i ona to nedvosmisleno slavi promenom imena ulice”.

Vrlo zanimljiv „legalistički“ stav. U advokaturi se kaže: ako nemaš nijedan značajan argument na svojoj strani, probaj da se uhvatiš za proceduru. Naravno, ovome se ne može zameriti, ali ono što važi u advokaturi ne važi uvek u životu. To bi neko ko je istoričar trebalo dobro da zna. Istorijska logika i logika morala ne mogu se redukovati na proceduralnu logiku krivičnog zakona.

Imajući u vidu revolt i ogorčenost dotične profesorke, što će ulica u Beogradu nositi ime po, kako kaže, „ubici i nasilniku“, koji se drznuo da mimo pravnih procedura ubije Pavelića, čovek bi odmah pomislio da ona verovatno jako očajava što širom Nemačke mnoge ulice nose ime po Heningu fon Treskovu, koji je 1944. organizovao atentat na Hitlera.

PRINCIP I OBILIĆ – UBICE?
Sledeći ovu logiku, ubeđen sam da istoričarka Dubravka Stojanović drhti od besa zbog toga što „nasilnici i ubice“ kao što su Gavrilo Princip i Miloš Obilić ne samo da imaju svoje ulice, već i istaknuto mesto u srpskoj istoriji i sećanju – što su bitan deo srpske „mentalne geografije“.

No dobro, ostavimo na stranu lokalnu, gospođa bi verovatno rekla „parohijalnu“ istoriju. U skladu sa svojim ideološkim ubeđenjima, gospođa Stojanović, poznata kao vatreni pobornik „evropskih vrednosti“ poziva nas da ne gledamo samo u „sopstveni pupak“, već da „u svet gledamo sa otvorenim roletnama“.

Nešto tu postaje nejasno: ako ste pobornik „evropskih vrednosti“, antifašizma i borac protiv „nečoveštva“, onda bi pre trebalo da kritikujete što ulica sa tim imenom još uvek ne postoji u „evropskom Zagrebu“ i „Hrvatskoj, kao najmlađoj članici EU“, nego da se bunite što će Beograd dobiti ulicu Blagoja Jovovića. Po logici stvari, znajući ko je Ante Pavelić, Blagoja Jovovića bi tamo trebalo da slave baš kao i Nemci Fon Treskova. Ali ne, gospođa Stojanović vidi kao „poseban problem“ što će ga se Beograd i Srbija sećati.

Sve ovo ne bi bilo vredno komentara da nije reč o redovnoj profesorki Filozofskog fakulteta, koja sebi ne bi dozvolila ovakve logičke nedoslednosti da iza njih ne stoji određena tendencioznost koja je jača od logike. U ovom slučaju bojim se da je reč o već dobro ustaljenom režimu zaborava i samouniženja kojim neki istaknuti pojedinci već decenijama nastoje da naruše nacionalni ponos i oblikuju pamćenje prema kome će Srbi biti jedini krivci za događaje 90-ih. A da bi to bilo moguće, mora da se potisne, ili u najmanju ruku relativizuje, ono što se na prostorima NDH dešavalo za vreme Drugog svetskog rata.

Nemački zvaničnici odaju počast Heningu fon Treskovu prilikom obeležavanja njegovog 100. rođendana u Memorijalnom centru Hening fon Treskov koji se nalazi u istoimenoj ulici, 10. januar 2001.

Iz ovog ugla treba i razumeti logiku optužbi da je davanje imena ulici po atentatoru na Antu Pavelića „anticivilizacijski“ čin. Njime se ne samo relativizuju ustaški zločini, nego se otkriva maliciozno nastojanje da se u svemu nađe srpska krivica, pa čak i u ubistvu takvog monstruma kao što je Ante Pavelić. (Voleo bih da znam da li i u protivpravnoj otmici Ajhmana od strane Izraelaca gospođa Stojanović vidi prisustvo duha provincije i „necivilizovacijski sunovrat“?)

Ako u Srbiji i postoji „razumevanje” za ustaške zločine (a kroz njih i za nacizam), onda ga treba tražiti kod nekih autošovinističkih intelektualaca u okviru Univerziteta u Beogradu.

To je trend koji je nedavno potvrdio i Dubravkin kolega, prof. Nikola Samardžić, kada je podržao tvit u kome se, između ostalog, relativizuju i opravdavaju ustaški zločini u Jasenovcu. Komentari Dubravke Stojanović su samo doprinos tom trendu.

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Vladislav Obrenović je politikolog i saradnik Novog Standarda

 

Izvor Novi Standard

Društvo
Pratite nas na YouTube-u