Č. Koprivica: O srbofobnom postjugoslovenstvu

Radikalnim građanistima nije problem samo Blagoje Jovović. Oni koji ne slave nikoga od junaka – oni naprosto nemaju emotivnog dodira s onim što saodređuje našu političku zajednicu

Sasvim nedavno, jedna profesorka istorije s Beogradskog univerziteta ustalasala je duhove svojom u ishodu etički vrlo spornom javnom kvalifikacijom. Ona je ocijenila kao krajnje nepodesno davanje ulice Blagoju Jovoviću, atentatoru na Anta Pavelića, od čijih je hitaca druga najuticajnija ličnost hrvatske istorije (poslije Broza) na koncu izdahnula. Prema njenim riječima, takav čin znači da „Beograd podržava uzimanje pravde u svoje ruke, da slavi krvnu osvetu, ubice i nasilnike“. Ovaj događaj je indikativan zato što potvrđuje da je u političko-emotivnom simpatisanju od strane tzv. „druge Srbije“ svega prema Srbima neprijateljskog otvorena nova stranica. Zapravo to se odavno desilo, ali za to šira javnost Srbije, neupućena u minucioznosti savremenog konvertitstva, nije znala, pa otuda konsternacija ovakvim tumačenjima „istaknute naučnice“.

No da bismo došli do suštine, pogledajmo kako stoje stvari s neposrednim ocjenama koje iznese angažovana istoričarka.

1. „Krvna osveta“: Blagoje Jovović bio je iz Crne Gore, pa stoga nije mnogo vjerovatno da je neko od njegovih najbližih srodnika mogao biti žrtva NDH. Krvna osveta se odnosi na osvetu za smrt srodnika, eventualno pripadnika plemena – „nacionalna krvna osveta“, koliko nam je poznato, nije poznata.

2. „Uzimanje pravde u svoje ruke“: Ovo stoji, ali koju je alternativu imao Jovović, inače nekadašnji podoficir Jugoslovenske vojske u otadžbini? Da se obrati organima rimokatoličanstvu i Vatikanu odane Argentine, već poznate po skrivanju nacističkih i njihovih savezničkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata? Da se kao politički emigrant i protivnik komunističkog režima obrati organima tadašnje jugoslovenske države? Inače, kako izgleda kada socijalistička jugoslovenska država „uzme pravdu u svoje ruke“ vidjelo se mnogo kasnije na sramnom suđenju Artukoviću u Zagrebu, na kojem je predmet procesa bio jako malo dio zločina u kojima je učestvovao jedan od najistaknutijih čelnika zlikovačke hrvatske države. Sve je bilo organizovano tako da ne dođe do suštinske osude zločinačke prirode ustaške hrvatske države, a kamoli do katarze Hrvata. Uostalom, kada nema drugog puta ponekad i države uzimaju pravdu u svoje ruke.

Sjetimo se kako je Izrael godinama širom svijeta „lovio“ teroriste koji su pobili izraelske sportiste na Olimpijadi u Minhenu 1972. Da li bi dotična profesorka bila spremna da nalogodavce tih akcija i njihove izvršioce nazove „ubicama i nasilnicima“, kako je nazvala Jovovića? Uzgred, prema svjedočenjima samog Jovovića, on je poslije ispaljena dva hica u Pavelića stajao nad njegovim tijelom i bio u prilici da ga „dotuče“, ali to nije uradio, nadajući se da će doći do suđenja. Da li je to naknadno „dorađeno“ sjećanje ili ne, to ne možemo znati, ali u svakom slučaju, kao što znamo, do suđenja nikada nije došlo, jer je Pavelić ubrzo, tajno, kao što je tamo i došao, prebačen u Španiju, gdje je umro.

Ono što je, međutim, jasno iz perspektive 2020. – da nije bilo Jovovićevog atentata (kojim je logistički rukovodio njegov rođak Jakov Jovović, inače poznat po tome da je na Radio-Beogradu 27. marta 1941. „odglumio“ kraljevića Petra Karađorđevića, odnosno kralja Petra II), Pavelić bi vrlo vjerovatno bio otišao s ovoga svijeta, ne osjetivši nikakvu pravdu – ni institucionalnu niti neinstitucionalnu. Da li jedan profesor Beogradskog univerziteta, koji uz to predaje istoriju, smatra da bi to bio optimalan završetak životnog puta arhizločinca?

Pogledajmo sada kako stvari stoje na načelnom planu kada je riječ o društvenoj kažnjivosti zločina. Još od antike istorija civilizovane Evrope poznaje tradiciju moralne ekskulpacije izvršenja pravde nad zlikovcima – od tiranoubistava (a Pavelić je bio nešto mnogo užasnije od toga), pa do onih koji su počinili svetogrđe, prekršili tabu itd. Onaj ko liši života zlotvora, naročito izlažući svoj život opasnosti, nije bio kvalifikovan kao „ubica“ i „nasilnik“, već neko ko je učinio dostojno djelo, čime je iskupio pravdu u ime čitave zajednice, a možda i čitavog (moralno svjesnog) čovječanstva.

U moderno doba, jačanjem socijalnih funkcija pravne države i naglašenim instucionalizovanjem krivičnog prava, država je u svoje ruke preuzela monopol ustanovljavanja i vršenja pravde – ali ne zato što samo država „zna“ ko je zlikovac (za Pavelića, recimo, znamo svi – mada poslije istupa poput onoga profesorke BU više nijesmo sigurni), već zato što je dovođenje tog monopola u pitanje necjelishodno, potencijalno vrlo štetno, a može proizvesti pravnu, pa čak i moralnu anomiju. Ipak, šta je bolje, ili šta je manje loše – da arhizločinac Pavelić umre mirno u postelji, nekoliko decenija kasnije, „čekajući“ ruku pravde, koju, po svoj prilici, ne bi dočekao, ili da ga ipak stigne pravedna kazna za sve učinjene zemaljske zločine koji obimom i vrijednošću uveliko nadmašuju jedan (njegov) zlikovački život?

Otkad se pravedna kazna moralno kvalifikuje kao „ubistvo“? Kada bi svijet počivao na takvoj ocjeni – tada ne bi bilo načina da se zaštitimo od zla, jer nikakav otpor njemu, a kamoli njegovo iskorenjivanje, ne bi bili dopušteni. Da li bi profesorka bila spremna da izjavi da su atentatorske akcije protiv nekadašnjih nacističkih zločinaca koje je vršila izraelska država, u situaciji kada sudski epilog izvršenja pravde nije bio vjerovatan, slavljenje ubilaštva i krvne osvete, ili je to možda samo „povlastica“ za njene sunarodnike – kada izvršavaju činove ne samo nacionalne nego i opšteljudske pravde? Dvostruki standardi na štetu Srba, moralni, politički, istorijski… – to je crvena nit koja povezuje međuratnu antisrpsku propagandu (i vanjugoslovensku i unutarjugoslovensku), „suočavanja s prošlošću“ u drugoj Jugoslaviji, ratnu antisrpsku propagandu Zapada devedesetih i potonju hašku „pravdu“ dvijehiljaditih. Tih tekovina, vidimo, srbofobi se i dalje ne odriču…

Kada je riječ o Jovovićevom atentatu na Pavelića, što je konkretan povod ovog teksta, njega je moguće ocijeniti samo kao izvršioca pravde nad jednim od najvećih zlotvora u istoriji čovječanstva, čiji je režim omogućio sopstvenom narodu da, srazmjerno svojem broju, napravi najstrašniji kolektivni zločin u Drugom svjetskom ratu. Zato, on zaslužuje da bude slavljen i nikada zaboravljen, ne samo u sjećanju srpskog naroda. Ko toga nije svjestan, ko to poriče, a Jovovića proglašava „ubicom“, taj ima iz osnova izvrnutu moralnu percepciju, minimalizuje stepen zločina atentatom umorenog arhizlotvora, ili čak vjeruje u nešto što se ne usuđujemo da izgovorimo. Onaj ko kaže da Blagoje nije vitez pravde predstavlja moralnog pariju, jer stati ukraj takvom razljudu kakav je Pavelić nije samo srpska nacionalna nego i opšteljudska, moralna dužnost.

Kako objasniti ovakav blagonaklon stav srpskih „građanista“ prema ustaštvu? Kakva je geneologija građanističke ustašofilije u Srba? Pođimo redom, sa socio-psihološkim rakursom usmjerenim ka nedavnoj prošlosti. Ako već nije opstalo brozovsko (kriptokroatocentrično) jugoslovenstvo – za šta su, prema radikalnim građanistima, naravno, krivi Milošević i većinska volja Srba da i dalje nekako ipak budu Srbi – tada je druga najbolja političkoidentitetska opcija, koju oni istrajno slijede, držanje hrvatskog stanovišta prema unutarsrpski kolektivnoidentitetski relevantnim događajima u bivšoj Jugoslaviji i oko nje. Time se može objasniti „nepogrešivo“ podržavanje svake antisrpske intencije, (pro)glasa, akcije, fenomena, ekscesa, pokreta na području bivše Jugoslavije. Zato, u mjeri u kojoj će biti puni razumijevanja za islamske fundamentaliste iz BiH, šiptarske teroriste s KiM, dukljotvorce iz Crne Gore… – u doslovno istoj mjeri, ako ne i za koju nijansu žešće, drugosrbijanski moralni gaulajeteri Srbije biće nepopustljivi prema bilo čemu što im odveć „zamiriše“ na srpskō.

Tako će, u suštini, oni sebe dovesti u kognitivno-djelatno lagodnu – a moralno nedoraslu i zazornu poziciju pukog kopiranja stava zvaničnog (i nezvaničnog) Zagreba. Hrvatsko stanovište je, dakle, posljednje sociopsihološko utočište neutješnih „srpskih“ jugoslavista. Hrvatska neprekidno drži antisrpski kurs zato što se, bez obzira koja ideološka opcija bio na vlasti, uporno drži „nepogrešive“ frankovačko-ustaške magistrale: Što gore Srbima – to bolje Hrvatskoj. To znači da se sve relevantne ideološke snage u Hrvatskoj, koje se o raznim pitanjima unutrašnjeg političkog života mogu razlikovati, kada je riječ o Srbima i srpskom pitanju sklopile, u suštini, ustašoidni konsenzus. To i objašnjava kako je moguće da hrvatski ljevičari, ideološki potomci nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske, prema Srbima ostaju na starčevićevskom stajalištu.

Što se tiče nostalgični „krugodvojkaških“ (post)jugoslavista (gdje god obitavali – „krug dvojke“ je metafora malograđanske, srbofobne čaršije Beograda i oko njega) – antisrpski nazor i antisrpsko djelanje nemaju alternativu. Naime, dok god traje njihova antisrpska borba ostaje živa nada u obnovu njihove identitetske utopije – brozoidne Jugoslavije, ili pak nečega njoj nalik. U krajnjem slučaju, ako i znaju da to nije realno, oni makar ispunjavaju svoju „dužnost“: prave štetu Srbima i srpstvu gdje god mogu, ne očekujući, u svojoj zaumnoj antivrlini, za to nikakvu naknadu, osim moralne podrške „drugova i drugarica“ širom bivše Jugoslavije. Topla riječ ustaše iz Imotskog ili „arnautaškog“ komandanta u „OVK“ – tako zna zagrijati srce „drugosrbijansko“… Produženo štetočinsko-izdajničko djelovanje posljednja im je zaloga očuvanja vlastite istorijsko-političke zablude – makar po cijenu nacionalnog otpadništva i nepopravljivog moralno-antropološkog posrnuća.

Identitetski siročići samo kod Srba nedoukopane Brozovine (zvane „SFRJ“) istrajavaće u svojoj arhizabludi do kraja, budući da su oni sociopsihološki odavno odsjekli svaku vezu sa srpskim identitetom (koji su interno demonizovali), tako da poslije kraja nesrećne države, o kojoj ne prestaju da sanjare, svoje identitetsko utočište nalaze u antisrpskoj borbi; dok ruže Srbe i škode im – dotle (im) i (virtualna) Jugoslavija (ili Srbožderoslavija) živi. Štaviše, u tome su posebno ohrabreni okolnošću da su baš oni, putem uporne antisrpske propagande – i „društveno angažovane“, a (naročito) „akademske“ – uspjeli da virusom, postkumrovačkog jugoslavizma zaraze i one koji ne pamte drugu Jugoslaviju (otuda i dio postpetoktobarskog naraštaja koji se ne sjeća Miloševića, ali žali za Brozom).

Dok živi mržnja (nominalnih) Srba prema srpstvu, dotle „parastos“ za „SFRJ“ nije otpojan. Zato je teorijsko-moralni obračun s duhovnom kugom titoizma pretpostavka političkoidentetskog konsolidovanja srpske države, koja se i dalje nalazi u nedopustivo produženoj „postjugoslovenskoj“ fazi, što se vidi i po tome što nijedan od glavnih elektronskih medija, evo već decenijama, nikako da prestane da nas podsjeća na godišnjicu Brozove smrti, ili na datum njegovog navodnog rođenja.

Slijeđenje i interiorizovanje hrvatskog stanovišta dejstvujući je modus operandi političko-identitetskog (post)jugoslavizma kod (raz-)Srba, što ne iznenađuje, već, štaviše, predstavlja još jedan, naknadni dokaz o kroatoidno-kroatocentričnoj suštini brozovsko-posthabzburškog „jugoslAvenstva“. Na taj način, oni su sebe učinili političko-identitetski zavisnim od kursa koji trenutno drži Hrvatska, postajući time, ne tek okazionalno, besplatno oruđe u njenim rukama. Pošto je s razbijanjem Jugoslavije i stvaranjem Republike Hrvatske u potonjoj došlo do „historijske pomirbe“ ustaša i partizana, tako da je naknadno protumačeno da su se i „hrvatski partizani“ (irealni entitet, budući da su partizani iz Hrvatske u preko 90 odsto slučajeva bili Srbi) borili za „nezavisnu Hrvatsku“ (što, kada je riječ o vrhuškoj, nije daleko od istine, ako znamo za Hebrang-Krajačićevu opciju među komunističkim „magnatima“ iz Hrvatske, „Maspok“, pa i Bakarića da ne zaboravimo), proizvedena je politička vjera nove Hrvatske koja je krajnje „inkluzivno“ postavila prema ustaštvu. Time je konačno uspjelo ono o čemu se sanjalo u doba prve NDH: zajednički front ustaša i ono malo hrvatskih komunista protiv „velikosrpstva“ i „srbočetništva“.

Budući da su se samorasrbljeni postjugoslavisti doveli u poziciju političkoidentitetske zavisnosti od hrvatske pozicije, koja je u međuvremenu jako dobro apsorbovalo ustaštvo, tada je i za njih (tolerantan) odnos prema ustaštvu postao probni kamen „ispravnosti“ i „pravovjernosti“ u borbi protiv „velikosrpskog nacionalizma“. Suvišno je reći da su mnoge vedete drugosrbijanske „scene“ ispit tolerantnosti prema ustaštvu položili „s odlikom“. To je neminovno i stoga što su oni već prihvatili hrvatsku nacionalističku interpretaciju prema kojoj je prva Jugoslavija bila ne samo „velikosrpska tvorevina“ nego nešto što bezmalo podliježe moralnoj osudi, pa i kriminalizaciji.

Što je Kraljevina Jugoslavija bila „grđa“, to je i NDH bila razumljivija. Iz prvoga, dakle, zakonomjerno slijedi i razumijevanje za nastanak ustaštva, tako da su, u krajnjoj liniji, za Jasenovac, Jadovno itd. – u čijem se smanjivanju broja žrtava, dakako, horski saučestvuje (uzgred, zajedno s nekim javnim ličnostima koje se izdaju za srpske rodoljube) – primarno krivi kralj Aleksandar, Pašić i „velikosrpski krugovi“, a ne, na primjer, Ante Pavelić i njegovi („z)drugovi(“).

Ipak, sve ovo, ma koliko bilo „živopisno“ i moralno odvratno, samo je simptom dubljeg identitetskog problema radikalne „drugosrbadije“. Da bismo njegovu srž mogli bolje sagledati, poslužićemo se tezom-kriterijom Ernsta Renana, prema kojem stanovništvo na nekoj teritoriji čini naciju sve dok se svakodnevno, doduše prećutno, „izjašnjava“ za svoje i dalje pripadanje toj naciji. Taj renanovski svakodnevni plebiscit jeste izjašnjavanje o tome koje smo (i dalje) nacije, i on se – ovo je naša dopuna – obavlja i posredstvom opredjeljivanja o tome ko su nam junaci, sveci, koji su nam referentne vrijednosti, simboli, toposi… Nije, naravno, tu riječ ni o kakvom „jednoumlju“, već, naprotiv, o tome da ako nema nikakvog identitetskog („kointencionalnog“) „najmanjeg zajedničkog sadržaoca“ unutar nečega što bi trebalo biti jedna zajednica, tada ona naprosto neće biti moguća. Taj minimalni konsenzus uslov je njenog nastanka, zaloga njenog opstanka i polazište njene koemotivnosti, te zajedničke akcije.

Jugoslovensko istorijsko iskustvo, naročito kada je riječ o drugoj Jugoslaviji, do srži je, mahom nasilno, „intervenisalo“ u to intimno jezgro zajedništva srpske političke zajednice, da se i danas, trideset godina pošto je voljom Hrvata i Slovenaca prestala da postoji jugoslovenska politička zajednica, nalazimo na brisanom prostoru njene temeljne nedorečenosti. Napori koje ulaže „druga Srbija“ usmjereni upravo ka sprečavanju nečega što je prirodno – da se u srpskoj političkoj zajednici povrati minimalni konsenzus u pogledu toga ko smo mi i čemu uopšte naša država. Naši srbofobni jugonostalgičari državu koju su smatrali svojom više nemaju, ali zato nama ne dozvoljavaju da se naša presabere i nastavi svoj put u budućnost kao i sve normalne evropske države.

Politička zajednica ne može biti zajednica in abstracto, tj. time što bi se konstituisala samo putem opšteljudskih vrijednosti i simbola. Konkretne političke zajednice uvijek su „partikularizovane“, njihova podloga jeste neka nacija, tako da su realne političke zajednice po pravilu nacionalne. A nacije imaju svoje junake. Čak kada ih u realnoj istoriji nemaju – one ih, prema potrebi, izumijevaju, da bi uopšte mogle biti zajednice.

Radikalnim građanistima, da se vratimo na konkretni slučaj, nije problem samo Blagoje Jovović. Oni koji ne slave nikoga od junaka, oni za koje niko iz našeg junačkog „panteona“ nije junak (u prenesenom smislu svetinja dostojna poštovanja – jer postoje osobe čije se djelo recipira kao sveto) – oni naprosto nemaju afektivno-emotivnog dodira s onim što saodređuje našu političku zajednicu. Utoliko i zato – oni su uljezi u njoj. A ako još i nama brane da slavimo svoju junake (a to koga slavite kazuje ko zapravo jeste) – oni utoliko napadaju nas kao nas. Ovdje čak nije riječ samo o tome da li će se dopustiti da ovaj ili onaj čovjek dobije svoju ulicu, da bude priznat i slavljen zbog onoga što je učinio. Oni čak napadaju naš srpski „panteon“ kao takav, tj. ideju da Srbi mogu samostalno – nezavisno od Zagreba, Berlina, Londona, Brisela, i, naravno, „Glavnog stana“ „kruga dvojke“ – određivati koga će kako i koliko slaviti.

Tako je, na primjer, za njih Kosovski zavjet patološka izmišljotina, Miloš Obilić „ubica“, a onaj ko je, u suštini, ponovio njegovo djelo (Gavrilo Princip), iako ne u ratu (mada neposredno pret rat koji je Beč već bio spremio Srbima) – „terorista“. Taj soj ljudi želi da nam u nedogled produžava titoističku prinudnu upravu nad pamćenjem, pored ostaloga i tako što će napisati takve udžbenike iz istorije iz kojih će srpski đaci učiti da je, u osnovi, istina sve ono što okolni narodi (i „narodi“) zvanično tvrde o sebi – osim onoga što mi vjerujemo za sebe, budući da to „vrijeđa“ Hrvate, Albance, „Bošnjake“, Bugare…

Time bi bio oživljen i ponovljen identitetski performans zvani „bratstvo-jedinstvo“: svi nesrbi, uključujući i one koji se tek samovoljno smatraju takvima, mogu slobodno ostati ti koji jesu, odnosno koji žele biti – osim Srba, koji kao najveći, a po Vatikanu/Habzburzima/Kominterni/Hrvatima/drugoj Srbiji, i kolektivno krivi, u jugoslovensku identitetsku konstrukciju ulažu svoje postepeno, ali stabilno odustajanje od srpskog identiteta. To, na koncu, želi „druga Srbija“. I tada bi se zaista zbilo ono: I poslije Tita – Tito, koje je, uči nas potonje istorijsko iskustvo, sistemski-funkcionalno neodvojivo od: I poslije Anta – Ante.

Radikalni drugosrbijanci nijesu samo oni koji ni na koji način – osim preko puke administrativne nužnosti – ne učestvuju u srpskom identitetu, nego oni koji se na svaki njima dostupan i zamisliv način bore protiv njega. Utoliko, oni nijesu samo uljezi, već rak u tijelu srpske političke zajednice. Njihova borba protiv nas kao nas vidi se i po tome što bi da nam zabrane naše, a nametnu svoje ili čak tuđinske ili neprijateljske heroje (Broza i slične). Poricanje naših junaka, vrijeđanje naših svetinja jeste neprijateljski čin prema nama. Samim time i ujedno – to predstavlja i „ne” na svakodnevnom plebiscitu oko učešća u srpskoj političkoj zajednici.

Utoliko se postavlja pitanje šta oni još ovdje traže, zašto uopšte žive u zemlji koja nije po mjeri njihovog srbomrzja? Da se nadaju da će oni, ta agresivna, antinacionalna, a samim time i antikomunitarna (protivzajednična), najposlije i antigrađanska manjina, preobraziti kolektivni identitet političke zajednice Srbije u bezotadžbinski, rasrbljeni prostor? Jasno im je da to nije moguće demokratskim putem – već samo putem okupacije, recimo natovske, koja bi možda otvorila prostor duhovnoj kroatizaciji Srbije. To je, uostalom, viđeno u vrijeme austrougarske okupacije Srbije… Ovdašnju duhovnu petu kolonu to bi vjerovatno dovelo u stanje neprolazne ushićenosti.

Ako ne znaju kuda bi trebalo da odu da bi se okružili političkom kulturom bliskom njihovom senzibilitetu, neka naprave misaoni ogled: u kojem području svijeta se odigrava svakodnevni plebiscit na kom bi oni mogli glasati za? Hrvatska, Federacija BiH, Crna Gora (potonja vrlo vjerovatno ne zadugo, jer je narod rekao „ne” nametnutoj i otuđenoj državi), Albanija, privremeno okupirano Kosovo i Metohija (dok traje okupacija, kojoj će kraj doći). Zašto ne idu tamo gdje je njihova srbomrzačka politička vjera dobrodošla i priključe se svakodnevnom (kriptoustaškom) plebiscitu? Bolje će se osjećati tamo, a i nama neće biti rđavije bez kancerogenog stranog tijela.

 

Autor Časlav Koprivica

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Stanje stvari, 31. jul 2020.