M. Ković: Vreme radi za nas

Jasno je da većina čovečanstva ne priznaje ono što Zapad pokušava da nam predstavi kao „realnost“. Vreme radi za nas, ali u Beogradu se to ne shvata

Ključni problem i izvor svih naših nevolja je stav zvaničnog Beograda koji, po svemu sudeći, i dalje prati pogubnu i netačnu misao Dobrice Ćosića o Kosovu i Metohiji kao „kanceru“ Srbije. Predsednik republike Aleksandar Vučić vodi politiku „razgraničenja“, koja podrazumeva popravku „granice“ između Srbije i „Kosova“ i nezavisnost za ovaj samoproglašeni NATO entitet. To je, po mom mišljenju, protivustavno delovanje, rasparčavanje naše države i guranje celog regiona u nove sukobe, kaže u razgovoru za Pečat istoričar Miloš Ković.

Iskustvo nam je pokazalo da kada god Beograd uđe u pregovarački proces sa Prištinom, Srbija izgubi po neki atribut državnosti. Gde sve prepoznajete saučesnike separatističkog projekta Albanaca?
SAD i EU otvoreno rade na podeli Srbije i stvaranju Velike Albanije. Kada se stvari malo bliže sagledaju, međutim, vide se razlike unutar naoko jedinstvenog tabora NATO zemalja. Najvažnija vest je da je republikanska administracija Donalda Trampa prihvatila, a možda i podstakla, ideju „razgraničenja“. Demokratska opozicija, udružena sa delom republikanaca, radi na otimanju celog Kosova i Metohije. U EU pet zemalja ne priznaje „nezavisnost Kosova“. „Razgraničenje“ su, kako se tvrdi, prihvatili predsednik Francuske Emanuel Makron, kancelar Austrije Sebastijan Kurc, komesar EU za spoljnu politiku i bezbednost Žozep Borel i još neki istaknuti političari.

Nemačka, najmoćnija država EU, za sada zagovara otimanje celog Kosova i Metohije. Kažem „za sada“, jer Angela Merkel neće večno vladati. Deo opozicije u Berlinu je za „razgraničenje“. Osim toga, ako se može reći da je u Zagrebu nemački uticaj često jači od američkog, u Prištini (kao i u Tirani i Podgorici) SAD su neuporedivo moćnije. Kada se zna kakav je uticaj SAD u Nemačkoj, postavlja se i pitanje stvarnog nemačkog suvereniteta. Na osnovu toga, iako je Merkelova privremeno ućutkala Makrona i Borela, verujem da su trenutni pregovori samo predah i da ideja „razgraničenja“ sada predstavlja stvarnu opasnost po opstanak naše zemlje.

Može se reći da je Rusija naš najvažniji oslonac i da od nje najviše toga zavisi. Ona stoji iza Rezolucije 1244, ali je ključno pitanje da li će ona biti samo osnov daljih pregovora, ili temelj rešenja, koje će podrazumevati garanciju teritorijalnog integriteta Srbije. Moskva, osim toga, poručuje da će podržati dogovor Beograda i Prištine. Kina je takođe naš važan oslonac. Kada se tome dodaju Indija i druge velike države, jasno je da većina čovečanstva ne priznaje ono što Zapad pokušava da nam predstavi kao „realnost“. Vreme radi za nas, ali u Beogradu se to ne shvata. Zašto je tako, pokazaće se vremenom.

Postoji li bojazan da bi uslov za pristanak na pravno obavezujući sporazum mogao, sa srpske strane, da bude implementacija ZSO te da li bi to označilo kraj procesa desuverenizacije Srbije na KiM, odnosno apsolutnu predaju?
„Pravno obavezujući sporazum“ na koji su se naše vlasti već obavezale, zaista bi mogao da bude omogućen uspostavljanjem „Zajednice srpskih opština“, koje su predviđene protivustavnim Briselskim sporazumom. To bi srpskoj javnosti bilo predstavljeno kao trijumf naše diplomatije. Treba otići u Vukovar i Baranju da bi se videlo kakva je prevara tamošnja ZSO. Takav scenario bio bi ostvarenje planova američke „duboke države“ i Nemačke, o prelasku celog Kosova i Metohije u sastav Velike Albanije. Politika naših vlasti bi, uz odgovarajuće pritiske, iz „razgraničenja“ mogla da se prelije i u ovom, podjednako pogubnom pravcu.

Jedan ste od osnivača i članova Predsedništva Pokreta za odbranu Kosova i Metohije, u koji su ušli naši vodeći intelektualci, visoki oficiri, ministri i diplomate. Kako vidite delovanje Pokreta?
Osnivanje Pokreta poruka je našim vlastima da su se oni koji su su na Badnji dan 2018. objavili Apel za odbranu Kosova i Metohije i time ohrabrili javnost u otporu defetističkoj politici naših vlasti, sada čvršće i bolje organizovali. Pokret je nestranački i u njega su se učlanili ne samo vodeći intelektualci i stručnjaci, generali, ministri i diplomate, nego i pripadnici različitih političkih struja i stranaka. Naš jedini, zajednički cilj je odbrana Kosova i Metohije, naših svetinja, države i naroda. To su ljudi ostvareni u svojim profesijama, čiji cilj nije otimanje za ministarske i poslaničke fotelje. To ostavljamo političarima i strankama. Ali mi se nećemo ustezati da odbranimo ono što je naše.

Šta je prethodilo donošenju odluke o napuštanju Političkog saveta DSS?
Uvek sam glasao za DSS-a, ali nikada nisam osetio potrebu da budem član te stranke. Ona je za mene izraz borbe za ono za šta su se borili i ginuli naši preci – oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Vojislav Koštunica po svemu podseća na državnike koji su obeležili našu veliku epohu 1804-1941. godine. Odazivao sam se na pozive DSS-a za podršku u odbrani Kosova i Metohije. Imao sam dobru saradnju i sa gospođom Sandom Rašković-Ivić. Na čelo Političkog saveta DSS došao sam onda kada je ta stranka, uporno razarana voljom SAD i drugih zapadnih sila, propadala i kada su je mnogi napustili.

U njoj sam, ipak, video oruđe borbe za odbranu Kosova i Metohije. Trebalo je da neko podigne našu zastavu i zadrži vojsku na položajima. Sa novim predsednikom DSS-a, Milošem Jovanovićem, doktorom međunarodnih odnosa sa Sorbone, koji je vojsku služio u čuvenoj „63. padobranskoj“, uspostavio sam odličnu saradnju i lep prijateljski odnos. Jedini smo imali Politički savet koji se sastojao od članova iz svih srpskih zemalja. Imali smo nekoliko uspelih akcija, među kojima je, verujem, najznačajniji bio Apel za odbranu Kosova i Metohije. S druge strane, za ove tri godine, nismo uspeli da DSS ojačamo i učinimo čvrstom preprekom pred onima koji bi da napuste Kosovo.

Politički savet se nije bavio organizacijom stranke, ali za neuspeh i mi snosimo određenu odgovornost. Uz to, nisam bio saglasan sa predizbornom politikom stranke. Nisam hteo da na tome insistiram, jer ja sam ipak istoričar, bez praktičnog političkog, stranačkog iskustva. O svemu, međutim, imam svoj stav, po nekim pitanjima možda previše krut i nepromenjiv, pa sam Milošu Jovanoviću saopštio svoju nameru da se povučem iz Političkog saveta. Čekao sam da prođe pandemija, pa izbore, onda i njihov drugi krug, da stranci ne bih nanosio štetu. Izbori su se završili neupehom DSS. Sa mnom je, 15. jula, ostavke dala većina članova Političkog saveta. Time je prekinuta svaka moja veza sa ovom strankom.

Da li je iskustvo sa Apelom pokazalo da su ljudi spremniji da se, u borbi za odbranu Kosova i države, udružuju van okvira političkih stranaka?
To je posebna tema i zanimljiv politički fenomen. Od početka smo, u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana u Slancima, gde smo se sastajali, razgovarali o tome da formalizujemo okupljanje oko Apela u veći, nestranački pokret. Krajem februara i početkom marta, moji prijatelji i ja uverili smo se u to da je Bela kuća prihvatila politiku „razgraničenja“ i da ulazimo u kritičnu fazu borbe za Kosovo. Zaključili smo da više ne smemo da čekamo i da bi kroz nestranački Pokret za odbranu Kosova i Metohije, trebalo da ustrostručimo napore da sprečimo predaju Kosova i rasparčavanje naše države. Pokret smo osnovali sa blagoslovom igumana oca Andreja, u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana, na Prepodobnog oca Justina Ćelijskog, 14. juna.

Na protestima u Beogradu ste bili zajedno sa svojim studentima. Na litijama u Crnoj Gori sa vladikama i sveštenstvom. U čemu se razlikuje bunt naroda ovde i tamo?
Ono što je ključno i zajedničko ovim protestima jeste ulazak nove, najmlađe generacije u naš javni život. To je jedna nova energija, sasvim drugačija od naše. Oni su bili ubedljiva većina učesnika litija i beogradskih, Ivandanjskih protesta. Tamo je, međutim, Crkva povela narod da bi svemu dala dublji, hrišćanski smisao. Litije su uspostavile jedan od mogućih političkih modela za budućnost, zbog svoje miroljubivosti, otvorenosti i, naravno, zbog svoje masovnosti.

Iako je i u Beogradu ključna tema bila odbrana svetinja, i to na Kosovu i Metohiji, Crkva je ovde ostala po strani. Mladi ljudi su i ovde pevali „Ne damo svetinje“ i kosovske pesme, ali je srpska policija na to odgovorila pendrecima i suzavcem. Ona ih je prebijala, a mediji su ih blatili kao strane špijune. To se ne zaboravlja. Ova vlast učinila ih je svojim protivnicima. Mislim da su, međutim, prezreli i opoziciju.

 

Autor Nataša Jovanović

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Izvor Pečat/Pokret za odbranu KiM, 31. jul 2020.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u