Šta Lukašenku valja činiti

Situacija je sledeća: Ili će „Lukašenkova ekipa” nakon konsultacija sa Moskvom predložiti kadrove nove vlasti u Belorusiji, ili će taj zadatak obaviti ulica

Naglo i strmoglavo narastanje političke krize u Belorusiji posledica je toga što su beloruske vlasti, i ruske vlasti koje su joj išle niz dlaku, podržavale za Minsk i Lukašenka karakteristično samoobožavanje i samoljublje. To da Zapad drži sve osnovne poluge talasa protesta u Belorusiji ne treba dovoditi u pitanje. To da su vlasti i mnoge „nevladine“ organizacije iz Poljske i Litvanije decenijama ciljano radili sa beloruskom inteligencijom i podmlatkom nije potrebno dokazivati.

Istina, postavlja se pitanje, zašto vlasti u Belorusiji sve to nisu primećivale, ili ako su primećivale zašto su ostale pasivne? Međutim, odgovor postoji. Takva „pasivnost“ diktirana je impulsima koji su stizali sa samog vrha. Jer u pregovorima sa Moskvom ta karta je Aleksandru Lukašenku bila potrebna radi izvlačenja od Moskve (po principu: u suprotnom, gledajte šta će se desiti) maksimalnih preferencija, čija se suština može objasniti veoma prosto: Rusija je dužna da zadovolji apsolutno sve ekonomske zahteve Belorusije, ali pri tome će Minsk voditi apsolutno nezavisnu spoljnu i ekonomsku politiku, čak i ako je to u suprotnosti sa interesima Rusije.

Prethodnih nedelja više puta smo slušali postulat o multivektornosti beloruske spoljne politike. Nešto besmislenije teško je zamisliti. Multivektorsku spoljnu politiku mogu voditi samo države velike i moćne po sumi svojih političkih, vojnih, ekonomskih, diplomatskih, istorijskih resursa, a Belorusija među takve ne spada. Male i srednje države „multivektornost“ jednostavno rasturi na delove.

Evo na primer – Turska, koja je naglo uvećala svoj međunarodni rejting pod rukovodstvom Erdogana, pokušava da vodi multivektornu spoljnu politiku. Konkretno, iako je članica NATO, gradi dobre odnose sa Rusijom, kupuje od nje raketne sisteme S-400. I odmah dobija od Amerike, ne diplomatska upozorenja, već direktne pretnje – što na rečima, što na delu. Ali ovde govorimo o Turskoj sa svojom moćnom ekonomijom, populacijom od osamdeset miliona ljudi, najmoćnijom NATO armijom (posle SAD), uticajem na zemlje od centralne Azije do severne Afrike. Šta od pomenutog postoji u Belorusiji? Može li Belorusija da utiče makar na teritoriju Poljske, Litvanije i Ukrajine na način kako te države utiču na njenu teritoriju?

DUHOVI SU PUŠTENI IZ BOCE
Da, događaji u Belorusiji nisu u potpunosti ukrajinski majdan.

Da, u Belorusiji ne postoje oligarsi, koji mogu da naoružaju privatnu vojsku. Ali Belorusija nije ni blizu Ukrajine (koju je mnogovektornost i upropastila). Ima četiri puta manje stanovnika, sa ukupnim brojem manjim od populacije Moskve. U Belorusiji je moguće i bez ikakvih oligarha i privatnih vojski napraviti veliki problem. A to se i desilo.

I ne treba se samozavaravati. Sadašnji talas protesta nije moguće u potpunosti prekinuti. Nemoguće ga je čak ni minimizovati – ni do inauguracije Lukašenka, ni posle toga. Duhovi su pušteni iz boce, vratiti ih unutra više nije moguće. Kada počnu ovakvi događaji, zaklinjanja, čak i ona najiskrenija, da je belorusko društvo mirnije i stabilnije od ukrajinskog, da Lukašenko ima podršku većine stanovništva – ne znače ništa. Pravim revolucijama, bile one cvetne ili u obliku državnih udara, većina i nije potrebna. Revolucije uvek izvodi mala grupa ljudi, koja je podržana od dobro motivisane manjine.

Demonstranti sa zastavom tokom protesta u Minsku zbog rezultata predsedničkih izbora u Belorusiji (Foto: Nataliя Fedosenko/TASS)
Demonstranti sa crveno-belom zastavom koja je postala simbol protesta protiv Lukašenkove vlasti, Minsk, avgust 2020. (Foto: Nataliя Fedosenko/TASS)

Zaista su smešne nade da će, ako bude potrebno, armija da se umeša u sukob, i to na strani vlasti. Zapad samo to i čeka, da se beloruska armija ne samo na rečima, već i na delu umeša u konflikt između vlasti i opozicije. U tom slučaju „Lukašenkov režim“ bi bio stavljen „van zakona“.

Zapad, Poljska i Litvanija, isplanirali su sadašnji talas protesta, a zatim su i sami bili iznenađeni sopstvenim uspehom. Samo iz tog razloga i nisu odabrali neku harizmatičniju i odlučniju osobu da vodi proteste. I baš iz tog razloga opozicija se njiše iz krajnosti u krajnost; iz tog razloga je bila moguća pojava slučajnih i minornih – u političkom smislu – figura kao što je Tihanovska. Ali, pokazalo se da je za prvu fazu i ona dovoljna. A glavni meč tek treba da se odigra.

ČIPKANE GAĆICE ZA BELORUSIJU
Belorusiji je dosadio decenijski režim lične vlasti. Sva njegova dostignuća su dobra, ali to više nikome nije dovoljno. Naročito su nezadovoljni omladina, inteligencija, novinari, skoro cela beloruska srednja klasa, a takođe i dosta ljudi iz administracije. Pomenuti novinari su naročito važni. Kada vođu države prestanu da podržavaju sredstva informisanja, to je siguran znak njegovog skorog pada. A raspoloženje među novinarima u Belorusiji uopšte nije obojeno duginim bojama, kao što se nekima čini.

Kada se pokretao kijevski majdan pod rukovodstvom ukrajinskih nacionalista i nacista, Zapada, Poljske i Litvanije, pokretao se tobož protiv Janukovičeve vlasti. Ceo majdanski populistički slogan se mogao sažeti na „Hoću platu od 1.000 evra i čipkane gaćice“. Gaćica je za vladavine Janukoviča u Ukrajini bilo sasvim dovoljno, tako da sasvim opravdano ukrajinski slogan možemo prevesti kao želju da se pristupi u NATO i EU, „Zato što smo mi evropejci“ (za razliku od Rusa).

„Čipkane gaćice“ za Belorusiju su parole tipa „Mi smo evropejci“, „Mi smo centar Evrope“, „To nije bio naš rat“, „Multivektornost“, „Pogledajte kako gori u Moskvi“, „Rusija je promenila naše odnose iz bratskih u partnerske“, „Kupićemo naftu u drugim državama“ i slične parole. I naravno – pošiljka od 33 ratnika iz Rusije (još 200 se negde mota) za svrgavanje Lukašenka. Sve gorepomenuto nisu tvrdnje opozicije, već zvaničnog Minska.

Ako se svaka izborna kampanja u Ukrajini (osim Juščenkove) svodila na koketiranje sa ruskim i ruskogovornim stanovništvom, u Belorusiji se, nasuprot tome, svaka kampanja svodila na tvrdnju da glavna opasnost nezavisnosti preti ne od Zapada, već od Rusije. Poslednja kampanja se vodila isključivo i samo pod tom parolom. Kada su to čuli – a nemoguće je bilo ne čuti jer se kampanja vodila javno i glasno – zapadni emisari su pohrlili u Minsk, a kulminacija tih događaja su bili osmesi državnog sekretara SAD Majka Pompeam koji je došao u Minsk da ekonomski podrži nezavisnost Belorusije, kao i dolazak zvaničnog ambasadora te daleke zemlje u Minsk.

Predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko tokom sastanka sa državnim sekretarom SAD Majkom Pompeom, Minsk, 01. februar 2020. (Foto: Reuters/Kevin Lamarque/Pool)
Predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko tokom sastanka sa državnim sekretarom SAD Majkom Pompeom, Minsk, 01. februar 2020. (Foto: Reuters/Kevin Lamarque/Pool)

Činilo se da je na delu istinski diplomatski uspeh (bar su tako predstavljali beloruski mediji). Kao direktna posledica tih događaja Minsk je gurnut u Lublinski trougao (koji je praktično himera Reči Pospolite [Državna zajednica Poljske i Litvanije, prim. prev.], u kojoj Belorusi nikada nisu bili ni gospoda, ni magnati), nakon čega je usledio talas protesta, podržan od strane Zapada, kao i nepriznavanje rezultata izbora od svih zapadnih država, uključujući SAD i iste te države Lublinskog trougla (Poljske, Litvanije i Ukrajine).

Beloruski nacionalisti, već tri decenije gajeni od strane Poljske i Litvanije, nisu mogli da ne iskoriste novonastalu situaciju. Jer je i sama vlast izgovarala njihove parole, makar i neubedljivo. Ali ako stvari već tako stoje, šta će im tada Lukašenko, sa svojim večnim kolebanjima između Moskve i Zapada? Kolebanja su nepotrebna – potreban je samo Zapad. Nacionalna opozicija ima svoje brkove.

Aleksandar Lukašenko monopolizovao je ocenu ruske politike, kao i donošenje odluka o tome koliko je savez sa Rusijom dobar za Belorusiju. Niko u državi nije smeo da bude veći rusofil od njega. Ali što se tiče rusofobije, tu je vladala potpuna demokratija i mogla se upražnjavati slobodno.

Cela poslednja decenija odnosa sa Rusijom (osim neizbežnih ekonomskih) svela se na pesme i igre na „Slovenskom bazaru“ i lične, kada bi se oni dogodili, susrete Lukašenka i Putina. Zajedničke političke akcije bile su praktično ukinute. Organizovanje proruskih pokreta i partija nije bilo dozvoljeno. U kontaktima Minska sa rusofobnim Kijevom (za vreme Porošenka i Zelenskog) zauzimala se dvosmislena pozicija, koja je na kraju dovela do toga da je predsednik Belorusije poverovao nekim tvrdnjama SBU (Služba bezbednosti Ukrajine), organizaciji koja radi isključivo po metodi provokacije.

SPOKOJ NIJE DOVOLjAN
Da, većina stanovništva Belorusije navikla je da veruje Lukašenku. Zbog toga je ta većina i glasala za njega. Ali sledeći tu logiku, ista ta većina je ćuteći pratila masovne demonstracije opozicije. Bez komande sa vrha, ta većina nije navikla da se pokrene. Tu je još i psihološki i politički zamor od režima koji je prešao sve razumne granice. Za savremeni svet nije dovoljno da si materijalno obezbeđen i da živiš spokojno. Dosadno je. Onaj ko je bio u Belorusiji zna da je to divna zemlja, ali da je zaista dosadna. A mi smo tamo bili tek u gostima. A ljudi, i to mladi, tamo žive. Oni imaju prirodnu potrebu za nečim novim, neobičnim, interesantnim.

I eto, sa Rusijom je dosadno, a sada još i opasno. Iz toga sledi – na Zapad! Pa makar kao nadničari u Pospolitu. A može i kao gledaoci u Bečku operu. Činjenicu da su ekonomsko blagostanje i suverenitet Belorusije svih ovih godina održavani uz ekonomsku i diplomatsku pomoć Rusije, mnogi više ne žele da vide. Od toga ih je odučila vlast u Minsku.

Predsednik Rusije Vladimir Putin i predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko tokom zajedničke konferencije za medije nakon sastanka u Sankt Peterburgu, 03. april 2017. (Foto: kremlin.ru)
Predsednik Rusije Vladimir Putin i predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko tokom zajedničke konferencije za medije nakon sastanka u Sankt Peterburgu, 03. april 2017. (Foto: kremlin.ru)

Dokazivati da bez saveza sa Rusijom nezavisnost Belorusije ne vredi ni pišljiva boba – to bi značilo razvaljivati otvorena vrata. Očigledna je i strateška korist Rusije od očuvanja savezničkih odnosa sa Minskom. Ali očigledna je i težnja aktivnog manjinskog dela Belorusije ka promenama, težnja koja je na ovaj ili onaj način podržavana i od pasivne većine, tako da je stavljanje događaja pod nekakvu kontrolu već postalo nemoguće. Ako ne nastupe kardinalne promene, stihijski protesti (koji su uvek podržani iz inostranstva) će se produžiti. Njihov cilj je očigledan: ili do sledećih izbora, ili ranije, biće pronađen čovek koji će ih voditi.

Polazeći od nacionalnih interesa Rusije koji se, uveren sam, poklapaju sa beloruskim, Moskva bi trebalo da pomogne Aleksandru Grigorijeviču Lukašenku da časno ode u istoriju. Nešto poput one sheme koju je iskoristio Nursultan Nazarbajev. Stupanje na dužnost, pa zatim dobrovoljni odlazak, uz obavezno „imenovanje“ naslednika, pa zatim novi predsednički izbori. I potpuno odstupanje od besmislene, i pre svega za samu Belorusiju opasne – „multivektornosti“.

Nikakve ustavne promene ne mogu da pomognu. Zapadnim „prijateljima“ Belorusije i onima koji izlaze na proteste u svim većim gradovima, svejedno je kakve će promene Aleksandar Grigorijevič predložiti. Njima nije potreban novi Ustav, već vlast. Kada je dobiju, mogu i sami da donesu ustav kakav žele.

Ili će kadrovska konfiguracija nove vlasti biti predložena u skorije vreme od „Lukašenkove ekipe“ posle konsultacija sa Moskvom, znači sa Moskvom iza sebe – ili će taj zadatak obaviti ulica, što u stvari znači politička zakulisa. Takvi su zakoni politike. Susreti u fabrikama, u kolhozima i kasarnama ništa značajno neće promeniti.

Predsednik Belorusije u razgovoru sa radnicima u fabrici traktora u blizini Minska, 17. avgust 2020. (Foto: Nikolai Petrov/BelTA/Reuters)
Predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko u razgovoru sa radnicima u fabrici traktora u blizini Minska, 17. avgust 2020. (Foto: Nikolai Petrov/BelTA/Reuters)

To treba uraditi dok se još može. Kroz dva-tri meseca možda će biti prekasno. Ako mi ne verujete, setite se šta se desilo u Minsku prošle nedelje, i pratite šta će se događati u Belorusiji i oko nje u narednih nekoliko nedelja.

 

Preveo Zoran Draganović/Novi Standard

 

Naslovna fotografija: AP Photo/Sergei Grits

 

Izvor aif.ru

Svet
Pratite nas na YouTube-u