Još jedan najavljeni krug pregovora o „konačnom i obavezujućem rješenju kosovskog problema“ nameće svojevrsnu samorazumljivost same terminologije uvrštene u navedene fraze: „konačnost“ označava da će se politički i državni aranžman koji se postigne umetnuti u poželjnu geopolitičku arhitekturu onako kako je zamišljaju pretežno oni koji su i izazvali otuđenje teritorije AP Kosova i Metohije. „Obaveznost“ sporazuma podrazumijeva da će se ponižavajuće rješenje neprekidno nametati kao dugoročna obaveza Srbije – iako oni koji nameću obaveznost takvog sporazuma zapravo nemaju osjećaj da ih njihova ostvarena ili projektovana moć obavezuje na poštovanje bilo kojeg od njihovih sporazuma („velike sile imaju privilegiju da ih njihova obećanja ne obavezuju“).
„Rješenje“ zapravo treba da sugeriše konačnu kapitulaciju Srbije kojom bi se ona „razriješila problema“ kojega ne bi ni bilo da joj nije nametnut. Već sama terminologija sugeriše horizont očekivanja, ali i lažnost ponuđenih opcija – sam upotrebljeni jezik sugestivno laže. Ali on ne samo da laže zato što nam sugeriše da upravo sada moramo da damo ono što je naše (iako ono, u postmodernističkom ključu, ujedno „i nije naše“). Lažna je najtemeljnija postavka: politička ravan koja se nudi kao jedina metafizika. Jer „konačnost“, ako ste hrišćanin, ne leži u projekcijama vojnih i ekonomskih saveza: „konačno“ je Carstvo Božije, a moja „obaveza“ najprije je onaj temeljni odnos ka Bogu i čovjeku: mene obavezuje samo stajanje pred licem Boga i licem Drugoga.
„Rješenje“ koje mi nudi politika zapravo je samo još jedna od mnogih intervencija kojom politika nastoji da me „razrješi“ od obaveze koju imam pred mojim precima i potomcima – da im ostavim obraz, da poput predaka podnesem žrtvu za potomke. Zato za Kosovski zavjet ne postoji „rješenje“. Čovjeka je nemoguće razrješiti od predaka i potomaka a da pritom ostane čovjek. Sva navedena terminologija sistematski je upotrebljena tako da nam sugeriše da je na život koji stoji preda mnom neko drugi dužan da dadne odgovor. To i jeste smisao politike kao laži: ja delegiram stajanje pred precima tako što najprije od zahtijeva koji stoji preda mnom napravim pseudo-praktični problem („šta ćemo sa milion kosovskih Albanaca?“) a onda taj problem jeftine pragmatike povjerim majstorima pragmatike.
Zašto se niko sve do 2000. godine nije pitao šta ćemo sa praktičnim problemima? Pitao se. Pročitajte Gorski vijenac – Vladika Danilo se neprekidno kreće između stvarnosti nemogućnosti svoga poduhvata i Kosovskog zavjeta koji ga na taj poduhvat obavezuje. Sve do danas, nije se pojavio neko ko bi preokrenuo red stvarnosti: ako je politika „vještina mogućega“ onda je njen najveći i ujedno jedini značajan domet taj da učini da „bude što biti ne može“. Ali politika je tu u svrhu smislenosti života jednog naroda, a ne da oblikuje narod prema svojim (anti)metafizikim postavkama.
KOSOVSKA METAFIZIKA
Moram da priznam da je prigovor mnogih mojih dobronamjernih prijatelja i ljudi kojima nisam naročito drag podjednako tačan: ja se ne razumijem u politiku i nemam odveć mnogo razumijevanja za „pragmatizam“ svih predstavnika političke vlasti u Srbiji od 2000. naovamo kada je u pitanju Kosovski zavjet. Dakle, trenutno čak ni ne govorim o ustupanju nadležnosti i prisustva Srbije, već o konstantnom „demistifikovanju“ kosovskog mita kao sastavnom dijelu „prosvjetljivanja“ i „modernizacije“ Srbije kojima su podjednako pristupale gotovo sve postpetooktobarske vlasti. S tim što je i Miloševiću, koga je tragedija istorije ipak zatekla u odbrani svojih ubjeđenja, takođe nedostajalo temeljnog senzibiliteta za Kosovski zavjet (njegova odbrana suvereniteta SR Jugoslavije na kraju je po svom tragizmu koincidirala sa kosovskom zavjetnošću – što je stalni podsjetnik koliko je socijalistička pseudo-metafizika ipak, makar kao surogat i jeftina replika, i dalje daleki odbljesak hrišćanske novozavjetne metafizike.
Milošević je branio AP KiM ne shvatajući možda do kraja dimenzije svoje borbe, ali socijalistički kadrovi poput njega i pokojnog Momira Bulatovića i dalje su pred očima imali nekakvu metafiziku, makar hegelijansko-marksističku kao i intuitivni osjećaj pripadanja – niko poslije njega, osim možda Koštunice, nije imao niti danas ima ikakvu metafiziku kao osnovu svog političkog ili bilo kog drugog života. Kakvu sliku svijeta možete da opišete iz političkih činova, ako već političkih filosofija nema, svih potonjih srpskih lidera?
Dakle, zaista nisam u stanju da pojmim „mudrost“ i „taktičnost“ poduhvata odvajanja Srba od „kosovskog mita“, napominjanja da „jedan život imamo“, „sutra ne može da čeka“, „kome je do morala neka ide u crkvu“, „patriotizam se ne sipa u traktor“, „kosovski mit je postao isuviše teška priča“, „Crkva ne treba da ima mišljenje o Kosovu“, „mi smo Kosovo već izgubili“, „mi na Kosovu nemamo ništa“. Ukratko, ne bih se ja najradije bavio politikom kada ona ne bi nastojala da se nametne kao metafizika, kao praksa i teorija cjelokupne stvarnosti, kao ujedno „prljava“ i „pragmatična“ ali sveobuhvatna stvarnost. Kao i toliko puta – nije moje da analiziram problem političkog sistema u kome pola stanovništva nema političku zastupljenost ni komunalne probleme Banjaluke ili Novog Sada, ali kada se politika nameće kao religija – onda ste, izvinite na napomeni, ali na „mom“ terenu.
Naravno, i sama podijela na „politiku“ i „religiju“ i neprekidno ućutkivanje srpskog sveštenstva od strane sekularnog kulturološkog i sekularnog političkog sveštenstva, znakovito govori o tome da se politika kao mogućnost raspolaganja životima svedenim na banalnost po prirodi stvari buni protiv svakog protesta, koji je podsjeća da političarevo raspolaganje našim glasovima i životima nije bezrezervna legitimizacija svakog njegovog čina, već upravo suprotno – političari su tu da služe nekoj svrsi većoj od njih samih. Kada to ne čine – nisu samo loši političari, već je budućnost takve zemlje unaprijed omeđena varijacijama u onom banalnom, metafizičkom, pa time i političkom i ekonomskom besperspektivnošću.
Zanimljivo je poređenje sa 19. vijekom koji smo danas, zahvaljujući padu na testu stvaranja srpske (a ne jugoslovenske) države, prinuđeni da polažemo: iako je političara-špekulanata, korumpiranih sreskih načelnika, pokondirenih činovnika i bahatih vladara bilo i tada, mi smo kao narod neuporedivo bolje podnosili fenomenologiju sličnu onoj današnjoj. Šta se, ipak, razlikovalo? Naravno, nezahvalno je u najkraćim crtama analizirati sličnosti i razlike, ali ako čitate spise srpskih političara iz 19. Vijeka, kao i našu onovremensku književnost i istoriju, lako ćete vidjeti da je suštinska razlika upravo na polju političke svrhovitosti koju je najčešće i sačinjavala „problematika“ oslobođenja Srba koji nisu živjeli u slobodnim srpskim državama (Srbiji i Crnoj Gori). Postojao je jedan smislotvoreći horizont koji je održavao srpsko društvo u Srbiji, Crnoj Gori, pa i u neoslobođenim našim krajevima, a to je upravo bio Kosovski zavjet koji – gle čuda! – za naše pretke nije bio „kosovski problem“.
Naravno, naši pradjedovi nisu željeli da bilo koju od njihovih obaveza koje čovjek ima pred sobom i Bogom, pred životom, delegiraju nekome drugom: nisu tražili od države da im nađe posao, od države da im oslobodi Kosovo, od svih osim njih da preuzmu obavezu i formiraju porodicu i sagrade crkvu. Čovjek je slobodan samo onoliko koliko je sam u stanju da se izbori: narodi su slobodni samo onoliko koliko slobodnih ljudi sačinjava jedan narod. U osnovi slobode leži samo osjećaj da vrijedi živjeti radi nekoga ili nečega višeg od prostog preživljavanja: kao hrišćani, naši su starci znali da čovjek živi za Hrista, kao Srbi su znali da živimo da se vratimo na Kosovo i još neoslobođene srpske zemlje, kao očevi su znali da i radosti rađanja i muke i žalosti umiranja mogu da ubiju čovjeka koji ne vjeruje da sve, ipak, ima smisla. Sa nedostatkom perspektive smisla, sa nizvrgavanjem kosovske zavjetnosti naroda na nivo jugoslovenskog objedinjavanja, mi smo sa polja „smislotvoreće žrtve“ stupili na polje geopolitičke spekulacije. Zato smo te 1918. i izgubili ne srpsku suverenost u državotvornom smislu koliko srpsko stanovište, metafiziku koja nam je davala smisao.
RASKORENjIVANjE ZAVJETA
Iako je forma Kosovskog zavjeta opstajala i dalje, a filosofija svetosavlja doživjela čak i uzlet, već je period između dva svjetska rata označio oštar rez sa društvom zasnovanim na žrtvi. „Oslobođeno Kosovo“ nije zateklo ni Srbiju ni Crnu Goru na putu na kome su ranije bile: srpski narod nije postajao nacija koja bi spojila zavjetnu dimenziju i državotvorni okvir. Štaviše, iako je kao nacija visoke moderne upravo na polju zavjetnog uspijevao da nadiđe etničko i konfesionalno (i Srbi katolici, muslimani, jevreji nadahnjuju se Kosovskim zavjetom), svođenje srpstva na samo jednu od jugoslovenskih plemenskih opcija konceptualno je unazadilo srpski narod. Od šireg okvira, nadentičkog i nadkonfesionalnog, srpstvo je postalo „plemensko ime“, da bi ga avnojevska republikanizacija i komunizacija i regionalno „obuzdavala“ i ograničavala na teritoriju SR (uže) Srbije (plodove ovih procesa, kao što vidimo, trpimo i danas).
Ali ono što je najpogubnije djelovalo na srpski narod u 20. vijeku jeste raskorjenjivanje njegove metafizike žrtvenosti i zavjeta, nihilizacija srpske transcendentalne osnove. Cjelina ovog procesa se obično pripisuje djelovanju KPJ i sovjetskim tenkovima, mada treba pošteno primijetiti da je proces započet i ranije, naročito između dva rata. Komunizam je, štaviše, bio posljednji sistem koji je, na krhotinama pravoslavne kosovske eshatologije, gradio jednu (lažnu) metafiziku i eshatologiju: komunisti su imali pogrešne, vrlo često demonske ciljeve, njihova ravan je zauvijek ostala ograničena Marksovom redukcijom čovjekovog bića na polje rada i klasnih odnosa i samim tim prodorom marksizma konačno je dovršen proces metafizičkog pražnjenja Srbina od sadržaja njegovog identiteta: srpski identitet je sveden na puku biološku pojavnost, na metafizičku slučajnost koja upravo zbog svoje akcidentnosti ne obavezuje ni na šta.
Činjenica je da je hrvatski narod najbolje podnio boravak u drugoj Jugoslaviji ne samo zbog jasne naklonosti komunističkih vlasti prema njemu, već i zato što je – uprkos ili možda upravo zbog neuspješnosti ostvarivanja sna o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – zadržao perspektivu iznad „konačnosti“ jugoslovenskog rješenja. Slično možemo reći i za Slovence. Bez „jugoslovenskog problema“ danas ne bi bilo Hrvatske i Slovenije. Paradoksalno je da je srpski narod, nakon genocida nad njim, decenijama živio ne samo u (samo)zaboravu učinjenog, već i u neprekidnom zatupljenju osjećaja za žrtvu i njen istorijski smisao: on nije stvorio ponovni horizont sopstvene žrtvene eshatologije i teleologije, nije odgovorio na pitanje čemu Jasenovac, Prebilovci i Stari Brod?
Naravno, većina Srba su, kao vjernici marksizma, vjerovali u eshatologiju revolucije, u konačnu pobjedu lenjinizma-marksizma-titoizma, u emancipaciju klasne samosvijesti i činovničko-radničko radno mjesto kao identitetsku koordinatu svih drugova i drugarica. Ova zamjena Kosovskog zavjeta proleterskom revolucijom i izgradnjom samoupravnog društva ostavila je uglavnom Srbe bez ikakve eshatologije onda kada se marksistička iluzija urušila. Snovi o odbrani i oformljenju srpskih državolikih cjelina početkom devedesetih samo su na polju još uvijek neodređeno intuitivnog oživjeli elemente Kosovskog zavjeta.
AVNOJEVIZACIJA SRPSTVA
Činjenica da je 1992. od dvije srpske republike načinjena treća Jugoslavija jedna je od najvećih tragedija koju je srpski narod do danas doživio i, nažalost, i danas nedostaje dovoljna kritička svijest ka takvoj odluci. Ako je 1918. godinu moguće braniti naivnošću jer se nije znalo šta slijedi, a 1945. je odlučena na Jalti i u Teheranu, 1992. je bila plod identitetske praznine i kratkovidosti. Dvije najznačajnije srpske državotvorne zemlje nastavile su da žive stvarnost avnojevskih granica i mentalnih ograničenja, a komunističke identitetske projekcije trajno su obilježile srpstvo u njima. Neosporna pomoć Srbima u Krajini i Hercegovini i Bosni bila je plod intuitivnog osjećaja srpske solidarnosti čak i kod ljudi formiranih u komunističkom miljeu. Iako neprocjenjiva za naš opstanak, ona nije uspjela da unutar Srbije i Crne Gore izmjeni društvenu paradigmu ka Kosovskom zavjetu. Jer i danas i tada – avnojevsko naslijeđe i u Srbiji i u Crnoj Gori funkcioniše na najpogubniji mogući način: ono uspostavlja avnojevske (i današnje „državne“ granice) kao samopodrazumijevajuće granice stvarnosti, uobličenih entiteta Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine u tolikoj mjeri da se polako stvaraju tri različita autoreferentna sistema.
Začuđujuće je koliko se uspjelo da Srbi u Srbiji pod Srbima podrazumijevaju samo sebe. U Republici Srpskoj se sve češće čuju rečenice iz Crne Gore 19. vijeka o tome kako smo samo mi pravi Srbi. Nisam jednom polemisao sa ljudima iz Crne Gore za koje pouzdano znam da su po nacionalnosti Srbi o tome da je opasno postavljati stvari na takav način da je Crna Gora – samodovoljna autoreferentna tačka njihovog identiteta. Kada kažemo „otadžbina“, šta danas podrazumijevamo pod tom riječju? Da li su naše granice samo one iscrtane na ličnoj karti koja nam je izdata? Kod mnogih današnjih Srba naprosto je tako.
Pritom, takva jednostranost je do sada potpuno neviđena u srpskoj istoriji: dok se narcisoidno prepiremo „gdje žive pravi Srbi“ Srba je sve manje, a srpskost svih naših država sve upitnija (sjetimo se samo da državljanstvo Republike Srbije nije „srpsko“ već upravo „državljanstvo Srbije“, da Srbija nema Srpsku vojsku ili Srpsku radio-televiziju već Vojsku Srbije i RTS. Prva i zasad posljednja Srpska radio-televizija bila je današnja Radio-televizija Republike Srpske dok joj pod pritiskom stranih političkih agenata nije izmjenjen naziv). Kada tome dodamo neprekidnu defamaciju samo koncepta srpskosti od strane slučajnosrpske javnosti u Srbiji, montenegrinske i (pseudo)bošnjačke u Crnoj Gori i BiH, kada dodamo postmodernističko ispražnjavanje srpskog identiteta neopaganizacijom i lažnim autohtonizmom, jasno je da je pred srpskim narodom više izazova od naprasnog pravnog „rješenja“ statusa AP Kosovo i Metohija.
Zapravo, i dalje nesposoban da misli i osjeća izvan avnojevštine, rastrzan između nekoliko državnih okvira koje mu je nametnuo strani faktor, ne nalazeći snage da povrati svoj vitalizam u nekritičkom prihvatanju autokolonijalne pozicije čekača „boljeg života“, srpski narod nema preče dužnosti od one da pojmi svoje mjesto u istoriji i smisao svoje istorije. Ako želimo da preživimo, mi nemamo pravo na redukciju svrhovitosti života na banalnost onog političkog. O Kosovu se ne možemo ništa dogovoriti upravo zato što se ne možemo dogovoriti ko smo i šta smo. O Kosovu se, u normalnom stanju stvari, po Ustavu Srbije i po Zavjetu da ćemo ga osloboditi ili bar oslobađati dokle nas ima – ne bismo mogli ne samo dogovoriti, već ni dogovarati. Sve što je u nama govori nam da je Kosovo jedino što nas, uz našu Crkvu, drži na okupu. „Konačnost“ i „obaveznost“ rješenja „kosovskog problema“ samo nas upućuju na mentalnu ograničenost svakoga čije su kooridante zastale u svijetu u kome danas više ne živimo. Čak ni na polju političke pojavnosti, ne živimo u istom svijetu. „Konačnost“ političke eshatologije Fukujaminog „kraja istorije i eshatološkog čovjeka“ odavno nije važeća ni geopolitička ni (pseudo)metafizička paradigma. Zato je urgentnost „konačnog“ rješenja „kosovskog problema“ zapravo i geostrateški iracionalna koliko je etički i ontološki suicidna.
Nekada zgusnuti svijet jasne geopolitičke arhitekture koja se nudila i kao konačni egzistencijalni okvir cjelokupnog čovjekovog bića danas više ne postoji. U pojavnosti svijeta oko nas dešavaju se i čuda i čudesa: ta nepredviljivost svakako čini naša očekivanja od budućnosti svjetlijim od najtamnijih časova smutnog vremena devedesetih u kojima je izvršena okupacija i uzurpacija Kosova i Metohije. Do prije nekoliko godina niko nije mogao da predvidi rezultate političkih kretanja u srcu Imperije (Bregzit, Trampova pobjeda). Značaj ovih događaja nije u imanentnim političkim posljedicama već u ponovnom osvajanju prostora za nepredviđeno u arhitekturi svijeta oko nas. Niko nije mogao da predvidi ni mogućnost iznenađenja u Crnoj Gori – pobjedu u čijem srcu stoji zavjetno pamćenje Kosova, ma kako da se politički procesi budu dalje kretali. „Razrješenje kosovskog čvora“ tako je zapravo posljednji čin legitimisanja važenja starog poretka koji nabacivanjem „neodložnosti“ „konačnog rješenja“ traži prostor da rehabilituje svoju svedržiteljsku moć. Kako ta moć nije bila naročito obzirna prema Srbima, mi nemamo nikakav interes da učestvujemo u pomenutoj rehabilitaciji moći da se razriješe problemi nastali na našu štetu.
JEDINA STVARNOST
Ali, da i sami ne potonemo u metafizikovanje političkog. Pred srpskim narodom stoje izazovi koji, ma šta nam danas rekli naši političari, nisu jedino u njihovim rukama. Sudbina našeg naroda isuviše je značajna da bismo je mogli povjeriti političarima. Ne po prvi put nalazimo se u policentrizmu političkih okvira koji prijeti da od nas načini policentrične identitete (do čega je već djelimično došlo: kod mnogih je pounutrašnjena pozicija okupatora pa se iz perspektive jedne od srpskih država one druge najčešće posmatraju kao bliska, ali ipak strana tijela).
Postoji jedna jedina stvarnost koja nas i dalje drži na okupu: to su Crkva i Zavjet (ne „sveštenstvo“ i „problem“). Banalizacija stvarnosti koja bi od Srba učinila demografsku masu nesposobnu da dalje prenosi Kosovski zavjet ima u srpskoj politici – ponekad, nažalost, čak i u onoj „dobronamjernoj“ – najvrjednijeg saradnika. Klijentistički i liderski karakter naših partija ne dozvoljava im da ikada otvore prostor za ideju, za ono opšte, trajnije od neprekidnih ciklusa lokalnih i opštih izbora. Otuda srpski političar danas jeste jedino mag neprekidnog pragmatizma, populizma, demagogija i manipulacije – umjesto oslobođenja Kosova politička stvarnost je usmjerena na zadržavanje odborničkih mjesta.
Upravo zato danas ne postoji bitniji zadatak od izlaska izvan polja političke upotrebljivosti. Nas još samo Kosovski zavjet, jasno opredjeljenje da ima nešto što kao zadatak čeka naše potomke, može zadržati na okupu. Kada je Cvijić opisivao živost kosovske stvarnosti za onovremene Crnogorce, vjerovatno nije mogao ni pretpostaviti ni da će se na Cetinju kroz 100 godina ljudi stidjeti Obilića poljane, ali ni da će najživlja stvarnost većine Srba biti pitanje ko će od starleta izaći iz nekog od rijaliti-programa. Trenutno smo tu gdje jesmo. U metafizičkoj i etičkoj vazalnosti koju još možemo da odbacimo snagom smisla datog u Kosovskom zavjetu.
Kako to učiniti? Najprije, ne dozvoliti da se neko u naše ime odrekne bilo čega i bilo koga na Kosovu i Metohiji. Zatim ne dozvoliti nam da ikada zaboravimo Kosovski zavjet, ne smetnuti sa uma sanjani dan oslobođenja i ujedinjenja. Ne dozvoliti da se naši regionalizmi pretvore u nove identitete. A kao preduslov svih preduslova: biti takav čovjek da preci mogu da nas prepoznaju, da nas se savremenici i sunarodnici ne klone, da se na nas djeca ugledaju. Da nas se kosovski junaci, oni iz 1389, iz 1912, iz 1999. ne postide. Ne zaboravimo – narodno pamćenje je već u Kosovskom zavjetu osudilo jednog vlastoljubivog pragmatistu.
Darko Ristov Đogo je sveštenik
Naslovna fotografija: Katarina Steljić/Novi Standard
Izvor Pokret za odbranu KiM
