Od euforije do hladnog tuša

Posle euforije zbog poraza DPS-a u Crnoj Gori, za Srbe je usledio vašingtonski hladan tuš u vidu sporazuma u Beloj kući koji je doživljen kao nacionalno poniženje

Naravno da je komično kada se Vučićevoj ponižavajućoj poziciji u Ovalnom kabinetu Bele kuće i montipajtonovski intoniranom sporazumu (sa „Kosovom“? Sa SAD? I sa jednima i sa drugima?) podsmevaju oni čija se jedina politička vizija svodi na bespogovorno izvršavanje volje Zapada, koji bi oni radije da zovu Evropom ili međunarodnom zajednicom, ali svi zapravo znaju da se (i dalje) radi o SAD.

Naravno da je smešno kada Vučićevu pozu podređenosti porede sa gostovanjima Josipa Broza ili Đinđića, čije poze jesu bile drugačije, ali kojima je de fakto bilo kakvo poziranje bilo debelo naplaćeno. Pušiti tompus u Beloj kući je jedno, ali barem delom ograničiti infiltraciju stranih elemenata u sopstvenu državu nešto sasvim drugo. A to je nešto u čemu ni Broz ni Đinđić nisu uspeli. Ali su, baš naprotiv, uspeli, ako tako sagledamo suštinske ciljeve njihove politike, bazirane na obećanjima zapadnim centrima moći.

Ali isto je tako besmisleno i svako veličanje takozvanog sporazuma kao velikog diplomatskog uspeha ili svođenje sistemskog ponižavanja na pitanje uobičajenog protokola. A najbesmislenije je iščuđavanje nad pristankom predsednika države da glumi u ovoj tragikomediji, kao da ne znamo da je glavna odlika vlasti koju reprezentuje bilo sistematsko širenje defetizma, čiji cilj nije moglo biti ništa drugo nego promena kolektivne svesti, a zašto da se lažemo i pokoravanje. Kome? Pa u nešoj epohi svakako ne Mongolo-tatarima ili Ugarima. I ne, izvinite, ali svakako ne ni Rusima.

ZVER ĆE (OPET) OGLADNETI
Pokoravanje je na unutrašnjem planu bilo sprovođeno promovisanjem navodnog političkog realizma, koji bi po definiciji trebalo da bude obeležen primatom nacionalnih interesa, a ne ovakvim ili onakvim projektom za transformaciju sveta. Ali on je u našoj praksi postao cinično, bezidejno, materijalističko zagovaranje pukog pragmatizma, i to onog u interesu male grupe odabranih – najužem krugu po klanovskoj, u širem po partijskoj liniji – koji služe interesima još odabranijih, sa međunarodne scene. Uz povratak nacionalne retorike i narativa o geopolitičkom i ideološkom balansiranju, gde je sve poteze vlasti koji bi bili naizgled problematični sa stanovišta nacionalnih interesa trebalo tumačiti tek kao dimne zavese u inače nepokolebljivo patriotskoj političkoj agendi.

Vlast je zasnovana na potpunoj personalizaciji u liku predsednika države, a politički spektar se podelio na one koji veruju da on „zna šta radi“, odnosno da ima skrivenu agendu iza sve političke ekvilibristike koja smućuje i najpribranije, i na one koji veruju da „ne zna šta radi“, odnosno da je ili psihički nestabilan ili da zapravo nema nikakav plan. Sa sporazumom u Vašingtonu raste broj onih koji veruju da on ipak „zna šta radi“, ali da to svakako nije ono što bi želeli takozvani patriotski krugovi. Ili, recimo to otvoreno – proruski krugovi. A to ne podrazumeva obavezno one koji su na „platnom spisku Kremlja“, šta god to značilo, već oni koji smatraju da je za Srbiju neki oblik savezništva sa Rusijom najprirodniji izbor. I ne, verujte da ne poznajem nikog ko zagovara da Srbija postane ruska gubernija, što je inače adut svih koji se suprotstavljaju makar i korektnim političkim odnosima i ekonomsko-kulturoj razmeni sa Ruskom Federacijom.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić tokom potpisivanja sporazuma u Beloj kući, Vašington, 04. septembar 2020. (Foto: AP Photo/Evan Vucci)
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić tokom potpisivanja sporazuma u Beloj kući, Vašington, 04. septembar 2020. (Foto: AP Photo/Evan Vucci)

Ne treba Srbija da spasava Rusiju, pa makar i od nje same, niti da joj se izvinjava, niti je današnja Rusija raj na zemlji i Treći Rim, ali bi mogla da se suoči sa sudbinom onih koji su okretali leđa svojim saveznicima kako bi zadovoljili zver koja želi da ih proždere ili joj makar za trenutak skrene pažnju. Ali trenutak brzo prođe, zver će opet ogladneti, i ona od nas neće sitnu plevu, nego meso i krv. Politika je izbor između pera i mača, između suptrotstavljanja i odlaganja, sučeljavanja i zavođenja, gde treba znati kada se isprsiti a kada treba plesati pred vukom kao Andrićeva Aska ili zagovarati tiranina poput Šeherezade. To nije lako, ali realizam nije samo odstupanje i prepuštanje, on mora biti i otpor, računati na otpor.

U suprotnom, svaka nacionalno-patriotska retorika može biti samo još jedan žargon izdaje, pokriće za predavanje teritorija i resursa u tuđe ruke i pod tuđu kontrolu, i što je jednako važno – prikrivanje društvene nepravednosti uz služenje manjine odabranih interesa moćnika ovog sveta. Uz dobru apanažu, naravno, makar za lokalne prilike.

NADA POSTOJI
Posle euforije zbog poraza DPS-a na izborima u Crnoj Gori, za Srbe – koji su inače skloni brzoj smeni kolektivnih egzaltacija i razočarenja – usledio je vašingtonski hladan tuš, doživljen kao nacionalno poniženje zbog sporazuma koji reguliše tuđe a ne naše interese i sadomazohističke pozicije u koju su stavljeni predstavnici naše države. Divne slike sa litija smenile su slike poniženja. Lepa i svetla lica zamenjena su turobnošću, strahom i lukavstvom. Ipak, u Vašingtonu se, mislim, nije dogodilo ništa neotklonjivo.

Možda je dobro da je izbrisana još jedna iluzija, ne toliko o Trampu koliko o bilo kojoj alternativi koja dolazi sa Zapada. A ono što se dogodilo u Crnoj Gori možda nije neotklonjivo, ali jeste nezaboravno, uprkos razočarenjima, korupcijama, umorima koji slede. U duhovnoj literaturi postoji savet da se, kada si utučen, setiš trenutaka blagodati, i tako nastaviš dalje, čak i kada ona nije tu, ali znaš da je bila i da može biti opet. Tako je i sa slobodom, sa onom iskrom koja svedoči da je bila i da je opet može biti, u ovom svetu nikad idealne, ali ipak nekakve, vredne čoveka, vrednije od straha, učmalosti, lukavstva i kulta zlatnog teleta.

Primetio sam kako sam u ovom tekstu o srpskom režimu i njegovom reprezentu počeo da govorim u prošlom vremenu. Mislim da je to ispravno. A šta je alternativa – jer svakako se ne smemo dati u ruke otvorenim kolaboracionistima, čija prednost nad onim manje otvorenim je samo u toj otvorenosti, ogoljenosti, a ona ne mora biti vrlina – osim što brže podstrekava na otpor, za koji nije izvesno kako će se završiti, pa to nije nešto što bi trebalo da priželjkujemo.

Građani Podgorice tokom litije za odbranu svetinja, 15. jun 2020. (Foto: Miloš Vujović/mitropolija.com)
Građani Podgorice tokom litije za odbranu svetinja, 15. jun 2020. (Foto: Miloš Vujović/mitropolija.com)

Ko su sada i gde su oni koji su spremni da brane državu i narod – to je pitanje ovog trenutka. Bolje da makar pokušamo da ih izaberemo mi, a ne da nam budu oktroisani, sa bilo koje strane. Slika koju emituju srpski mediji o umešanosti naših službi u događaje u Crnoj Gori možda ide u prilog Đukanoviću i možda je svesno usmerena ka slabljenju protestne snergije Srba zasnovane na snovima o oslobođenju i ujedinjenju, ali daje nadu da u bezbednosnim strukturama i upravi (i dalje) postoje krugovi spremni da preuzmu odgovornost za državu i narod. Njihova spremnost nije ništa ako istu ne pokažu širi krugovi srpske inteligencije i građanstva, umesto puke retorike, emotivnih izliva i kalkulanstva.

 

Vladimir Kolarić je prozni i dramski pisac, teoretičar umetnosti i kulture, autor knjige „Hrišćanstvo i film“. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Anna Moneymaker/Pool/EPA-EFE

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO: 

Kolumna, Politika
Pratite nas na YouTube-u