O strujama i meštarima u Srbiji

Identifikacija meštara koji stoji iza nacionalno štetnih kampanja i sasecanje njegovih pipaka jeste pravi izazov za sve Srbe posvećene nacionalnom interesu svog naroda

Među onima koji smatraju da je formalno odricanje od Kosova i Metohije kao dela Republike Srbije najbolji, makar i bolan i iznuđen izbor za našu zemlju, ima onih koji to zagovaraju otvoreno i koji to rade prikriveno. Među onima koji smatraju da se Kosovo i Metohija u sastavu Srbije mora braniti po svaku cenu ima onih koji to rade sa razumom i odgovornošću, kao i praznih bukača, koji tako nešto sebi mogu da priušte samo zato što nisu u poziciji da imaju bilo kakvu odgovornost za izbore i posledice. Pitanje „od milion dolara“ je na kojoj poziciji je aktuelna srpska vlast, odnosno kakav će biti njen krajnji izbor po pitanju Kosova i Metohije?

Neko bi rekao da to upravo jeste pitanje „od milion dolara“, koliko kažu da je iznos novčanog dela Nobelove nagrade, koja se smeši onome ko bi potpisao nešto dovoljno uverljivo da bi moglo da se protumači kao doprinos miru u regionu. A šta je drugo mir u regionu nego ono što je u interesu onih koji (bi i dalje da) vladaju svetom, odnosno, otvoreno govoreći, srpsko priznanje nezavisnog „Kosova“, u ovoj ili onoj, ali u osnovi nedvosmislenoj formi.

SUDAR DVE STRUJE
Svako ko prati srpsku vladajuću strukturu zna da ona nije monolitna. Ne radi se samo o pokušajima da se njena aktuelna pozicija predstavi kao lukavo balansiranje, odnosno sedenje na dve ili više stolica istovremeno kao uzoran primer državničke mudrosti, već je vlast toliko premrežena različitim interesima i uticajima da to potpuno relativizuje njenu poziciju po bilo kom ozbiljnijem nacionalnom pitanju.

Ono što je izvesno jeste da vlast nastavlja da sledi put bezalternativnosti evropskih integracija i generalnog političkog, ekonomskog i ideološkog vezivanja za Zapad, što podrazumeva i nastavak, čak i zaoštravanje procesa „kapitalističke modernizacije“. Tome je naizgled suprotstavljeno intenziviranje retorike i simbolike sa nacionalnim identitetskim predznakom, uz razvijeniju institucionalnu saradnju sa nosiocima srpskog identiteta koji žive u drugim državama, ali uz ozbiljan prigovor da to izgleda pre kao želja za uspostavljanjem kontrole nad njima, nego saradnje koja uvažava njihove interese, a još manje saradnje u cilju srpskog oslobođenja i ujedinjenja, koje bi jedino moglo da bude u trajnom interesu srpskog naroda.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik tokom razgovora sa decom u Banjaluci, 23. jul 2020. (Foto: Predsedništvo/Dimitrije Goll)
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik tokom razgovora sa decom u Banjaluci, 23. jul 2020. (Foto: Predsedništvo/Dimitrije Goll)

Naravno, ne treba potceniti značaj simbolike i retorike. Lepo je videti mlade oficire koji su u služebenim prilikama u mogućnosti da izražavaju svoj nacionalni i religijski identitet, čak ponos, bar onoliko koliko je ružno gledati predsednika države kako se (samo)ponižava pred svstskim moćnicima. Slika, gest, retorika i simbol imaju snagu i vrednost u oba slučaja, samo, pitamo se, koji je pretežniji, i koji u većoj meri izražava namere aktuelne srpske vlasti? Ili koja struja unutar nje trenutno ima veće šanse da prevagne?

Antiruska histerija ili medijski spin usmeren protiv pobednika izbora u Crnoj Gori slute da se stvari ne odvijaju baš najbolje za srpski nacionalni interes. Da li je taj interes u dokazivanju suverenosti pred nekim ko tu suverenost nikad nije ni dovodio u pitanje, ili možda u sistematskom gušenju nacionalnog poleta, valjda iz straha da se ne otrgne kontroli ili da se sopstvena – blago rečeno – kompromiserska pozicija predstavi kao jedino moguća („eto, i oni su popustili, uvažili realnost, vidite da tako mora“)?

MEŠTAR POMETNjE
Pored ove dve teme kojima se u ovom času tako intenzivno, i očito nimalo slučajno, bave srpski tabliodi, treba priključiti i neskrivene sukobe unutar same vladajuće strukture, u kojima su na meti ličnosti, poput ministra kulture i informisanja, koje prati imidž nacionalno osvešćenih i aktivnih, i koji bi se možda teško pomirili sa najavljenim širokim konsenzusom u budućoj vladi oko Kosova i Metohije.

Ministru kulture se, naravno, štošta može prigovoriti, ali prava meta napada na njega svakako nisu besmislice oko trošenja budžetskih sredstava, nego, recimo to otvoreno, izvesni sistemski zahvati koje je preduzeo, a koji se tiču najpre od Vlade usvojene ali od Narodne skuštine još nepotvrđene Strategije razvoja kulture Republike Srbije. Neko će pitati – zar je kultura ikada ovde bila bitna? Sada svakako jeste, jer bi Strategija, uvojena u ovom obliku, bila jedini ozbiljan dokument potvrđen i ozvaničen na najvišem nivou, a u kom se izlažu izvesne idejno-vrednosne osnove srpskog identiteta i srpske nacionalne kulture. Oni kojima to smeta mogu biti isti oni u čijem je interesu utuljivanje nacionalnog poleta u „srpskoj Sparti“ i ometanje uspostavljanja što bližih odnosa sa Ruskom Federacijom.

Naslovna strana dnevnog lista Kurir, 9. septembar 2020.

Ko orkestrira tabloide u tim izuzetno koordinisanim napadima, pravi je meštar ove svesno zbunjujuće pometnje u kojoj živimo. Ko je taj meštar i kako omesti njegove planove i saseći njegove pipke, pravi je izazov za sve Srbe posvećene nacionalnom interesu, bez obzira na kojoj se strani (nametnutih i samonametnutih!) barikada trenutno nalazili.

 

Vladimir Kolarić je prozni i dramski pisac, teoretičar umetnosti i kulture, autor knjige „Hrišćanstvo i film“. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Mladen Dragojlović

 

Izvor Novi Standard

Društvo, Kolumna
Pratite nas na YouTube-u