Odlazak mudrog čarobnjaka Ariea

Veliki prijatelj Republike Srpske i srpskog naroda, Arie Livne, preminuo je u 99. godini života. Ko je bio ovaj mudri čovek koji je došao nitokuda da pomogne Srpskoj?

Onomad je je u svim banjalučkim i ponekim beogradskim medijima objavljena tužna vijest da je u 99. godini života u Jerusalimu preminuo Arie Livne. Pojedini listovi objavili su i kratke službene biografske podatake.

Bio je predsjednik Jevrejskog kulturnog centra i dugogodišnji specijalni predstavnik i šef Privrednog predstavništva Republike Srpske u Izraelu, savjetnik predsjednika Republike Srpske, senator Republike Srpske, kao i specijalni predstavnik Svjetskog jevrejskog kongresa. Pored toga, bio je direktor informativnog odjeljenja u Vladi Izraela, a potom zamjenik i generalni direktor Jevrejske agencije. Dobitnik je specijalne zahvalnice Vlade Srbije za zasluge na produbljivanju i učvršćivanju prijateljskih odnosa između srpskog i jevrejskog naroda i nosilac Ordena časti Republike Srpske prvog stepena za zasluge i pomoć srpskom narodu.

Sve navedeno ipak je nedovoljno da objasni što su sve najviše političke institucije RS (Predsjedništvo, Skupština i vlada) zajednički organizovale komemorativnu sjednicu na kojoj je srpski član Predsjedništva BiH o Arieu Livneu govorio sa izuzetno mnogo lične topline, tuge i zahvalnosti, u svoje i u ime Republike Srpske. I, opet premalo za one koji nisu znali više o njemu i nisu ga lično poznavali.

PRIJATELj SRPSKOG NARODA
Upoznao sam Ariea Livnea dan nakon što je Milorad Dodik izgubio svoje prve i od davne 2006. jedine izbore u Republici Srpskoj. Na parkingu ispred kuće tada već bivšeg premijera bilo je pusto, za razliku od prethodih dana i godina kada se autom jedva moglo prići. Tipična slika za odnos okoline prema političarima koji više nisu na vlasti. Poslije kafe sa samo nakratko deprimiranim domaćinom, koji nam je već poslije tri gutljaja izložio plan za stvaranje velike stranke koja će mu obezbijediti više vremena da pokaže šta hoće i šta može da učini za Srpsku, Arie i ja smo u bašti ostali sami.

Iz dužeg i zanimljivog razgovora urezalo mi se u sjećanje ono što je govorio o Dodiku. Sa gotovo profetskom uvjerenošću, tvrdio je da će se „vratiti na vlast“, da je „bogomdan da vodi Srpsku“, da je „jedini on može sačuvati“… Za razliku od Livnea, koga sam tada prvi put vidio, Mileta sam već dugo poznavao, ali uprkos prijateljskoj naklonosti i političkom uvažavanju, činilo mi se da Arie pretjeruje.

Na stranu što su se Arieove tvrdnje umnogome potvrdile, ljudima na teškim, složenim i odgovornim ne samo političkim poslovima u kojima svaki potez može biti sudbonosan, a to za lidera vječito osporavane Srpske posebno važi, neophodno je da uza se imaju ne samo kvalifikovane i lojalne saradnike nego i one koji bezgranično vjeruju u njih i ono što čine. Livne je za Dodika bio taj čovek. I zato se srpski lider sa toliko topline i bola onomad opraštao od svog Ariea, prijatelja i saborca, i ne samo svog nego i Republike Srpske i srpskog naroda.

Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik tokom oproštajnog govora na komemoraciji Arieu Livenu u Banskom dvoru, Banjaluka, 11. septembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/RTRS)
Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik tokom oproštajnog govora na komemoraciji Arieu Livneu u Banskom dvoru, Banjaluka, 11. septembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/RTRS)

Arie nije bio samo senator i savjetnik nego i neformalni državni sekretar za spoljne poslove. Ta funkcija nije pripadala entitetima, a Srpskoj je retko kad zapadala kao zajednička u Sarajevu. Pored Ariea, Srpskoj nije bila ni potrebna. Čovjek takvog životnog iskustva, tolikog znanja, inteligencije i intuicije, vrijedio je mnogo više nego čitavo državno ministarstvo. Sjedio je iz skromnosti u najmanjoj kancelariji u kabinetu predsjednika na Trgu Republike, u koju je, pored njega i pisaćeg stola, jedva mogla da stane samo još jedna stolica, sa koje je gost mogao da sluša kako vodi duge razgovore sa uticajnim prijateljima na više strana svijeta, koncentrisano i tečno, naizmjenično na pet-šest jezika i isto toliko kontinenata.

Zna se da je odigrao važnu ulogu kada je u kritičnom trenutku po Srpsku u Banjaluku nenajavljena stigla baronesa Ketrin Ešton, tadašnja britanska komesarka EU za spoljne poslove i bezbjednost. A u to vrijeme je i ministar spoljnih poslova Izraela nedjelju dana godišnjeg odmora proveo u gradu na Vrbasu. Arie nikada nije pričao o tome kakvo je konkretnije bilo njegovo angažovanje u tim dramatičnim događajima, kao i u mnogim drugim, manje spektakularnim, ali ne manje dragocjenim za njegovu drugu domovinu –Srpsku. Kao što nije htio ništa da kaže o svom učešću u lovu na naciste koji je dugo trajao nakon Drugog svjetskog rata. A ponajmanje u spasavanju zarobljenih izraelskih sportista na Olimpijadi u Minhenu. Pričao je vrlo upućeno o svim tim događajima i strukturi i načinu djelovanja specijalnih službi, ali ne o imenima i sebi lično u svemu tome. Na indiskretna pitanja šeretski je odgovarao: „Ko god vam kaže da je radio za neku od njih, znajte da nije“.

MUDRI ČAROBNjAK
Ono što je za svoje banjalučke sagovornike bio Arie, za njega je, kako je često isticao, bio Dragoljub Jovanović. Sa uglednim predratnim profesorom Pravnog fakulteta u Beogradu i liderom Demokratske stranke dijelio je zatvoreničku ćeliju u Mitrovici. Privilegija da sa njim iz dana u dan razgovara o svemu i svačemu, veli da mu je vrijedila više nego univerzitetsko školovanje i ne bi ga mijenjao za godine slobode. Slatko se smijao svojoj naivnosti što se, baš kao i stari profesor, koji je vjerovao u komunističku demokratiju, na robiji našao na pravdi Boga: poslije oslobođenja 1945, kao ljevičar i antifašista susreo je svog starog prijatelja i sunarodnika i sa njim otvoreno razgovarao o prednostima i slabostima socijalizma. Kao ljevičar bio je ponekad žestoki kritičar desničarskih vlada u Izraelu, ali samo kada je tamo, no patriotizam ga nije poštedio ružnih neprilika u predstavništvu RS u Tel Avivu.

Istovremeno, bio je jedan od rijetkih bliskih Dodikovih prijatelja, koji se nije ustručavao da ga kritikuje. Ali kada su to činili drugi, a on ostajao bez argumenata, odgovorao bi: „Da, ali ja njega volim kao sina i uvijek ću biti na njegovoj strani“. Pričao je o prednosti i ljepoti svojih poznih godina „kada čovjeku više ništa ne treba da bi mu neko mogao nešto uskratiti i kada od drugih ništa ne očekuje da bi ga mogli razočarati“.

Volio je ljude i ljudi su voljeli njega. Šarmom, duhovitošću, vitalnošću, vedrinom i dobrotom plijenio je sve oko sebe. U često zakrvljenim odnosima između vlasti i opozicije, stranaka i političara, iako blizak vlasti, bio je dobronamjeran prema svima. Mnogi su mu se obraćali i pomagao im je jer su mu sva vrata bila otvorena. Banjaluka je uzvraćala. Još za života mu je podigla mauzolej. Novosagrađeni Jevrejski kulturni centar pored Vrbasa je, protivno Arievoj volji, još za života ponio njegove ime, a nevelika prostorija za molitvu (sinagoga), po Arievoj želji, nosi ime njegove majke, koja je završila u gasnoj komori Aušvica. Svoja teška i burna životna iskustva, koja bi teško bilo smjestiti u jedan roman, kao i svoj bezmalo cio vijek dugi život, podnosio je s lakoćom. Kao neki stari mudri čarobnjak iz bajke, došao je niotkuda u Srpsku kad joj je bilo najteže, pomogao joj da opstane i vraćao se u mitski Jerusalim da prikupi energiju i ponovo dođe u Banjaluku kad zatreba.

Spomen-slika na komemoraciji Ariea Livnea u Banskom dvoru, Banjaluka, 11. septembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)
Spomen-slika na komemoraciji Arieu Livneu u Banskom dvoru, Banjaluka, 11. septembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)

Uz njegovo već često pobolijevanje, ali i rijetku dugovječnost, bila je vezana jedna istinita angedota. Uoči povremenih odlazaka na čuvenu izraelsku kliniku radi pregleda, terapije i intervencije, okupili bi se prijatelji u kafani hotela Ljube Čubića, koji je bio njegov banjalučki dom. Arie je već planirao datum povratka u Banjaluku, a u vazduhu je lebdjela briga svih ostalih da li će ga više uopšte vidjeti. Oni koji su bili najbliži ponekad bi izostali, a na prigovor bi odgovorili: „Ne znate vi Ariea dovoljno dugo – mi smo se već bar deset puta sa njim rastajali i opraštali sa suzama, a on se uvijek ponovo vrati. I kada umre, niko neće povjerovati.“

Ovoga puta se čika Arie neće vratiti, ali sigurno odozgo brižno gleda na Republiku Srpsku i noću se javlja sinu da ga posavjetuje. „Jer smrt je samo neprovjerena vijest iz novina.“

 

Nenad Kecmanović je politikolog, sociolog i profesor političkih nauka, bivši rektor Sarajevskog univerziteta (1988-1992) i član Senata Republike Srpske. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Novi Standard