L. Zafranović: „Djeca Kozare“ biće susret sa strašnom prošlošću

Mnogi će verovatno kroz suze izgovoriti: „Pa, da li je to moguće?“ Da, gospodo, to je moguće i to se ne tako davno desilo, u Drugom svetskom ratu na teritoriji Kozare

Renomirani jugoslovenski i hrvatski filmski reditelj Lordan Zafranović dugo je čekao, šaljući molbe i hrvatskim i srpskim fondovima za kulturu, da dobije bilo kakva sredstva za realizaciju filma “Djeca Kozare”. Nije ni čudo: filmovi ovog autora, “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Krv i pepeo Jasenovca”, “Večernja zvona” i drugi, žestoko su uznemiravali duhove još u doba socijalizma i Zafranoviću donosili brojne probleme, čiji su adresanti bili iz konzervativnih kulturnih i političkih krugova u domaćoj sredini, zbog čega ju je reditelj prije dosta godina morao napustiti.

Čini se da bi film “Djeca Kozare” ipak mogao biti realizovan, a mi sa Zafranovićem razgovaramo o mračnim stranama naših prostora, o pogubnim ideologijama i o zlu koje je jedno obično ljudsko biće sposobno tako lako počiniti.

Nedavno ste od Filmskog centra Srbije dobili sredstva da snimite film “Djeca Kozare”, iako ste još prije 40 godina rekli da bi o toj djeci svakako trebalo snimiti igrani film. Djeca s Kozare su naši “Jadnici” pa i više od toga – zašto je tako važna tema čekala toliko dugo?
Moram odmah napomenuti da su od Filmskog centra Srbije odobrena sredstva samo u iznosu deset posto od cijene koštanja filma i serije, ali su značajna zato što su film i serija tako dobili “nacionalnost”, čime se omogućava pristup filmskim takmičenjima u Evropi i na prostoru bivše Jugoslavije. Proći će još dosta vremena dok se film finansijski ne pripremi za realizaciju.

Sasvim sigurno, proći će i mnogo različitih vlada koje će o tome odlučivati. Danas praktično nemamo klasičnog producenta, već su producenti države, koje preko svojih komisija mogu da utiču sa svojim ideologijama na krajnji rezultat. Mislim da se tu krije odgovor na pitanje zašto do danas nisam taj film realizovao, odnosno vjerovatno je to i zato što nikada nisam, a i neću, slušati nikakve ideologije. Film je za mene svetinja i dok je on u razvoju, nikome ne dam da se u to miješa. Kada je film gotov i kada se preda javnosti, naravno da svako može i treba imati svoje mišljenje o onome što je vidio i što je osjetio.

No ono što mi do danas ostaje zaista nerazumljivo jest taj otpor prema temi Jasenovca. Još iz vremena kada sam radio dokumentarni film o Jasenovcu pa sve do danas. Iako su se u međuvremenu promijenile ideologije, to je i dalje ostala tabu tema. Ja jesam neke stvari na tu temu otvorio, ali sam zbog toga bio napadnut i kao krajnja posljedica morao sam napustiti vlastitu zemlju. To ne znači da se i ovaj put povodom “Djece Kozare” nešto slično neće ponoviti – možda će stradati jedan dio moje porodice koji nije izvan zemlje.

PET STRANICA KOD TUĐMANA
Još od vašeg filma “Okupacija u 26 slika” bilo je vidljivo da se dio javnosti, ne samo u Hrvatskoj, teško nosi s nekom vrstom etike sjećanja. Kako biste nazvali taj sindrom deficita saosjećanja kada su u pitanju nevine žrtve?
Istina se ne može zaobići, bez obzira na to koliko je obrtali, revidirali i koliko je uništavali. Istina uvijek pronađe svoj vlastiti put da izađe u javnost. Već je prošlo više od 70 godina od događaja i genocida u Evropi, pa tako i u Hrvatskoj. Nažalost, svake godine je u proljeće logor Jasenovac bojište raznih mišljenja i ideologija i totalnog nerazumijevanja.

Kada smo radili filmove o zlu ustaštva i ideologiji rasnih zakona, htjeli smo sa sebe skinuti tu mračnu sjenu ubilačke ideologije, koja opterećuje hrvatski živalj strahovito dugo. Nije mi jasno zašto neko od političara u tih 70 godina nije došao u Jasenovac i poput Vilija Branta kleknuo i zatražio oprost zbog ubijenih nevinih žrtava, naročito djece. Fašizam treba prepoznavati i danas u svakodnevnoj komunikaciji i vrlo oštro upozoravati na opasnosti koje može ponovno proizvesti, s novim tragedijama i progonima.

Šta je o vama pisao Franjo Tuđman?
Franjo Tuđman mi je povodom mog dokumentarnog filma o Jasenovcu posvetio pet stranica u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti i polemika s njim rezultirala je označavanjem mene kao neprijatelja Hrvatske. Ta knjiga je u to vrijeme bila poput Biblije, pa je uslijedila strahovita, gotovo ratna propaganda protiv mene i mojih filmova. U jednom momentu čak sam se bojao da će ti filmovi završiti na lomači. To je moja filmska konkurencija iz Zagreba dobrano koristila, kada je trebalo da se odobri neki od mojih scenarija, odnosno da bi oni i sebe uvjerili da “taj tip” ne smije više raditi u Hrvatskoj.

Može se ponovno dogoditi neki veliki film, neki festival u Kanu, neka velika svjetska promocija s temom koja je neugodna za aktuelnu vlast. Ona se nikako ne može suočiti s činjenicama i istinom o pokušaju revizije nedavne prošlosti.

Vaš dokumentarni film “Krv i pepeo Jasenovca” bio je sredinom 1980-ih predložen za Oskara, ali ga je tadašnji visoki partijski funkcioner Josip Vrhovec povukao iz konkurencije. Reklo bi se, uz nešto gorke ironije, da se u posjetu Jasenovcu oduvijek išlo “u tri kolone”…
Slika o Jasenovcu smetala je ideologiji koja je pripadala komunističkoj slici svijeta. Već u to vrijeme bile su oštre podjele treba li otvarati tu temu ili se praviti da se ništa nije desilo. Kako smo nekolicina pisaca-saradnika i ja smatrali da ne postoji uzbudljivija i dramatičnija tema od Jasenovca, napravili smo nekoliko filmova. Naravno, uvijek uz strašno velik otpor ljudi iz raznih komisija i vlasti. Tako je nastao i slučaj povlačenja filma “Krv i pepeo Jasenovca” iz nominacije za Oskara.

Da li je nasilje kojim se bavite u svojim filmovima tzv. zla kob Balkana ili je ono rezultat monstruoznih političkih režima koji se na ovim prostorima učestalo pojavljuju?
Istorija Balkana je stalni rat između raznih ideologija i raznih religija. Tu se sastaju periferno tri najjače religije svijeta – katolička, pravoslavna i muslimanska. U bivšoj Jugoslaviji su te tri suprotstavljene vjere donekle uspešno marginalizovane. Nakon posljednjeg rata te tri vjere su postale tri suprotstavljene nacije. To je osnovno mjerilo kako se glasa na izborima.

Glasa se za najhrvatskiju, najsrpskiju i najmuslimanskiju političku stranku. Narod se kao stado okuplja oko svoga, misleći da su tako zaštićeni od neprijatelja. U stvari, političke elite stvaraju neprijatelje, često puta izmišljene, da bi to stado držale na okupu i njime upravljale. Pored nacionalne ideologije, u posljednjih 30 godina tu vlada razarajuća grabež, a u umjetnosti je na djelu nepostojanje bilo kakvog kriterijuma po kojem bi se ocjenjivalo vrijedno od manje vrijednog djela.

Pisac Andre Malro je rekao kako je “tortura gora od smrti”, a vi ste jednom spomenuli da film koji se mora baviti tako teškim temama kao što su rat, koncentracioni logori, nasilje i smrt “treba da poseže za dubljim smislom”. Koji će biti dublji smisao filma “Djeca Kozare” koji se spremate snimati?
Istražujemo po tokovima vlastite svijesti o tome šta je to čovjek. Posebno, kakvo je to ljudsko srozavanje kod masovnih likvidacija, posebno djece. Koliko je dubok pad ljudskosti i koliko malo treba da se stvore uslovi za vladavinu masovnog zla? Strah od ponavljanja zla vodi nas prema filmu kojim želimo te strahove registrovati i emocionalno prenijeti na najširu moguću publiku. Da se na neki način u svijest gledaoca utisne i krik protiv tog zla. To je naše umijeće i nastojaćemo ga maksimalno iskoristiti.

Koliko je dubok pad ljudskosti i koliko malo treba da se stvore uslovi za vladavinu masovnog zla? Kako je moguće da se čovjek u pojedinim istorijskim trenucima toliko sroza i dođe na nivo zvijeri, ali zvijeri koja misli i sistematski ubija sve što nije po mjeri ideologije vladajuće elite? Film je moj veliki prijatelj, koji mi daje odgovore na sva pitanja koja postavljam u toku realizacije.

U vašoj priči u kojoj su glavni junaci djeca – žrtve s Kozare, moraće se spojiti rafinirana umjetnost filma i najcrnje zlo kao njegova tema. Kako će taj spoj izgledati?
Uvijek se postavlja pitanje mjere, odnosno šta će i kako će se gledalac osjećati dok gleda, recimo, scene nasilja. Da li će ih gledati ili će spustiti pogled dok scena ne prođe. Pokojni Arsen Diklić, scenarista filma “Djeca Kozare”, bavio se raznim temama iz Drugog svjetskog rata i poratnog vremena. On umije izuzetno dobro izvući i najdrastičnije zlo na način podnošljivog prizora. Ali sve je to mnogo jače kada su u pitanju djeca. Svi mi imamo porodice i djecu koju volimo i za koju bismo dali život. Stoga će to biti vrlo, vrlo emocionalan susret sa strašnom prošlošću.

Mnogi će vjerovatno kroz suze izgovoriti: “Pa, da li je to moguće?” Da, gospodo, to je moguće i to se ne tako davno desilo, u Drugom svjetskom ratu na teritoriji Kozare.

POLEMIČNA AUTOBIOGRAFIJA
Vaš kolega s Filmske akademije u Pragu, redatelj Srđan Điđa Karanović, nedavno je rekao kako je izgubio apetit da pravi filmove danas kada svaki klinac može mobilnim da snimi film. Rekli bismo da takva tvrdnja nije daleko od istine: mislite li da će se jednog dana ipak film vratiti kući i opet postati velik kao što je nekada bio?
Nova tehnika unosi izuzetne mogućnosti, koje film ranije nije imao. To je pomoglo filmu da postane jeftiniji i da se demokratizuje, ali ja ne vjerujem u filmove koji se snimaju telefonom. Isto tako ne vjerujem ni hiljadama filmskih akademija, koje proizvode hiljade filmskih režisera koji koriste telefon za snimanje. Film je ozbiljna umjetnost i ona zahtijeva angažovanje kompletne ličnosti, koja mora biti autoritet znanja i iskustva.

Vjerujem u povratak filma, jer su danas filmske mogućnosti neuporedivo veće nego prije, recimo, dvadeset godina. Danas gotovo ne postoje granice u realizaciji bilo koje slike, koju je ranije bilo gotovo nemoguće prenijeti na film. Danas je to praktično rutina.

Najavili ste da upravo pišete autobiografiju. Bilo bi zanimljivo znati što će iz vašeg bogatog života u nju biti uvršteno…
Pogledom unazad gotovo ne mogu sagledati koliko je toga napravljeno, koliko je toga viđeno, koliko je bilo susreta na raznim stranama svijeta, koliko je bilo emocija i razočaranja, koliko je bilo uspjeha i neuspjeha… Kao da se radi o životu petorice ili šestorice ljudi. Knjiga mora biti zanimljiva, da je čitala rado čita i pronalazi u njoj momente i iz vlastitog života. Radim knjigu na isti način kao što snimam filmove – prvo ideja, pa scenario, prizori i realizacija. Biće posla i u finalu, koji se zove postprodukcija.

Veseli me rad na knjizi. Iz mog ugla, ona će biti polemična, s čitavim nizom poznatih imena iz kulturnog i političkog života posljednjih 60-ak godina. Samog sebe postavljam kao svjedoka toga vremena.

S obzirom na to da ste snimali filmove o “krvi i pepelu” na našim prostorima, predviđate li da će se jednoga dana pomiriti Hrvati i Srbi i hoće li, da parafraziramo Martina Lutera Kinga, njihova djeca na širokim livadama sjedeti za istim stolom?
Sasvim sam siguran u to, zato što i jedni i drugi imaju zajedničku istoriju, kulturu i što je najvažnije – jezik. Kada jednom svi ljudi s teritorije bivše Jugoslavije budu u Evropi bez granica, naravno da će se ponovno stvarati “mješoviti brakovi”, ponovno će se brisati ne samo formalne granice. Ljudi će se cijeniti po kvalitetu, a ne po vjeri i narodu kojem izvorno pripadaju. Zaista vjerujem u to zajedništvo. Sve ovo što radim, radim u tom cilju – da se bolje razumijemo i jedni drugima pružimo ruku, bez obzira na istoriju koja nas je dijelila.

 

Autor Bojan Munjin

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor p-portal.net, 12. septembar 2020./jadovno.com, 23. septembar 2020.

 

BONUS VIDEO: