Zbog čega je Sarajevo zabrinuto

BiH kao celina ne može opstati bez konsenzusa legitimnih predstavnika tri domicilna naroda. Što pre bošnjački političari to shvate, to bolje po njih i po komšiluk

„Dodik u Zagrebu!? Vučić u Vašingtonu!? Krivokapić u Podgorici!? – Eto ti ga nama u Bosni opet belaja!“, vajkalo se političko Sarajevo. Bošnjački tradicionalni saveznici Hrvati, bivši Milovi Crnogorci i pokrovitelji Amerikanci, odjednom su našli neke zajedničke interese sa do juče zajedničkim neprijateljima Srbima.

I u Srbiji i u Srpskoj su mnogi sumnjičavo vrtili glavom na posjete svojih nacionalnih lidera ustaškom Zagrebu i Vašingtonu koji nas je bombardovao, pa i na radovanje zbog promjene vlasti u Crnoj Gori. Ali, ponekad radi uvida u širi kontekst, valja čuti i reakcije pakosnog komšiluka.

Dodik se helikopterom spustio nasred Zagreba, gdje ga je dočekao politički vrh Hrvatske: premijer Plenković, hadezeovac, i predsjednik Milanović, socijaldemokrata, što je u muslimanskom Sarajevu prevedeno kao hrvatsko nacionalno jedinstvo u dočeku srpskog nacionalnog lidera u BiH.

„Rašta bi se Srbin i Hrvat mogli sastati, a da ne bude na račun Bošnjaka…!? Našli se taman k’o  Milošević i Tuđman da podijele Bosnu ili k’o prije toga Cvetković i Maček da je rasture na banovine.“

SAVEZ DODIK-ČOVIĆ
Uvrijeđeni Džaferović, koji trenutno predsjedava Predsjedništvom BiH, prije nego što je Dodik i krenuo iz Banjaluke, postavio je pitanje – zašto u Zagreb nije pozvana kompletna predsjednička trojka jer BiH predstavlja kolektivno rukovodstvo. Ako Šefik ne zna da sabere 2+2, lako mu je objasniti.

Hrvat Željko Komšić je izabran glasovima Bošnjaka i u hrvatskoj polovini FBiH, tretiraju ga kao nelegitimnog predstavnika Hrvata u BiH, pa je zato nepoželjan i kao gost u matici. Što se pak Bošnjaka Šefika Džaferovića tiče poznato je da je na funkciju došao milošću šefa SDA i kao čovjek koji uoči sjednica Predsjedništva ide po svoje mišljenje.

Prava reprezentacija BiH koju realno čine lideri RS, HB i BB, odnosno pored Dodika, Čović i Izetbegović, takođe nije bila rješenje. Sa onim prvim Plenković se neformalno često susreće u Mostaru i usaglašava nacionalnu politiku, a sa ovim drugim nema šta da razgovara jer ovaj uporno odbija reformu izbornog zakona koja bi Hrvate u BiH učinila jednakopravnim.

Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović tokom potpisivanja Principa za formiranje državne vlasti i deblokadu Savjeta ministara BiH, Sarajevo, 05. avgust 2019. (Foto: HDZ BiH)
Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović tokom potpisivanja Principa za formiranje državne vlasti i deblokadu Savjeta ministara BiH, Sarajevo, 05. avgust 2019. (Foto: HDZ BiH)

A šta se razgovaralo u Zagrebu kao da nikog u Sarajevu nije ni zanimalo. Možda i sasvim osnovano, jer i da su svi akteri dva sata odćutali, taj susret na najvišem nivou, već sam po sebi, poslao bi poruku Bošnjacima da zvanična Hrvatska podržava taktički savez Dodik-Čović u borbi protiv bosanskog unitarizma, te da Srpska i Herceg-Bosna (treći entitet, Zajednica hrvatskih kantona u FBiH) mogu računati na podršku Hrvatske kao članice EU.

A bilo je u Zagrebu i nekih konkretnih i znakovitih zaključaka: – Nema jednostrane revizije Dejtonskog sporazuma; – konstitutivnost tri naroda u BiH je nesporna. Te su nedvosmislene poruke adresirane na Sarajevo, ali i na neke inostrane adrese, sa kojih se u zadnje vrijeme čuje o navodnoj neophodnosti da se poslije 25 godina inovira Ustav BiH i da je konstitutivnost tri naroda smetnja koju treba otkloniti.

Objektivno, zagrebački samit ne bi trebalo da uznemirava Bošnjake jer uvijek i svugdje u svijetu u složenim i pogotovo nacionalno i vjerski podijeljenim društvima, malobrojnije grupe imaju potrebu da zaštite kulturnu, medijsku, jezičku, obrazovnu, ali prvenstveno političku i teritorijalno-etničku autonomiju, dok će one relativno brojnije insistirati na centralizmu, na jedinstvu zemlje, na većinskoj demokratiji (jedan čovjek – jedan glas) i slično da bi obezbijedile dominaciju. Bosna nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, nego egzemplarna ilustracija tog univerzalnog pravila.

Radi mira u „bosanskoj kući“ bilo bi dovoljno da Srpskoj vrate otete entitetske nadležnosti i da Hrvatima omoguće da biraju Hrvate u Predsjedništvo BiH.

POGREŠNA PROGNOZA
Uoči Vučićevog puta u Vašington, muslimansko Sarajevo je unaprijed likovalo. Vučić je doduše i sam pred put bio rezervisan i zabrinut, ili je barem htio da tako izgleda, ali bošnjački mediji su sladostrasno prognozirali da će „pred srbijanskog predsjednika niži službenik Bijele kuće staviti na sto priznanje Kosova po sistemu – uzmi ili ostavi, pod prijetnjom ekonomskih sankcija, a tek ako potpiše pred kamere će izaći Tramp da mu lično čestita“.

Ništa od toga se nije desilo. Tramp je očito bio najviše zainteresovan da ojača jevrejsku predizbornu podršku preko šiptarskog priznanja Izraela i preseljenja amabasade Srbije u Jerusalim. Srbija se, opet, ionako nije libila da pomogne Trampu naspram Bajdena, a zauzvrat je dobila, po svemu sudeći, izuzetne direktne i indirektne kreditne i investicione benefite.

Izvršni direktor američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) Adam Boler i premijerka Srbije Ana Brnabić tokom potpisivanja Zajedničke izjave kojom je ozvaničeno otvaranje regionalne kancelarije DFC u Beogradu, Beograd, 22. septembar 2020. (Foto: Predsedništvo/Dimitrije Goll)
Izvršni direktor američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) Adam Boler i premijerka Srbije Ana Brnabić tokom potpisivanja Zajedničke izjave kojom je ozvaničeno otvaranje regionalne kancelarije DFC u Beogradu, Beograd, 22. septembar 2020. (Foto: Predsedništvo/Dimitrije Goll)

Sarajevskim medijima je na kraju ostalo jedino da se posprdno bave stolicom na kojoj je sjedio Vučić i penkalom koje je dobio od Trampa. Propalo im je čak i zadovoljstvo što Vučić nije ponio Dodikove papire u Vašington, jer su očito bili preumili da ne živimo u 19. vijeku i da je dovoljno što ih je sažeto prezentovao na konferenciji za medije u Banjaluci, a in extenso dostavio na više inostranih adresa, između ostalog u Zagreb i Vašington.

Štaviše, Dodik je odmah po Vučićevom povratku u Beograd predložio svojim kolegama u Predsjedništvu u Sarajevu, da i BiH svoju ambasadu u Izraelu preseli u Jerusalim i doveo Bošnjake u procijep između njihovog visokog pokrovitelja SAD i muslimanske braće na Bliskom istoku. Džaferović i Komšić su odgovorili kontrapredlogom da BiH prizna i Kosovo. Dodiku, međutim, nije bilo teško da ih blokira vetom, a oni su se odbijanjem preseljenja ambasade pasivno zamjerili SAD, valjda u nadi da Tramp neće još dugo.

NEMILE OKOLNOSTI
Ipak, Bošnjake je najviše zabrinula smjena vlasti u Crnoj Gori. Često su se vajkali „što Alija nije produžio rat i poput Tuđmana protjerao sve Srbe iz Bosne“, iako je i sam govorio da bi „i Bošnjaci sa teškim naoružanjem napravili svoju Oluju“. No, ne manje su se divili Milu Đukanoviću što je bez oružja uspio da Srbe u Crnoj Gori svede na status drugorazrednih građana.

Poznavaoci istorije odnosa srpske i crnogorske države, složenog identiteta dva etnički i vjerski istorodna naroda, koji su istovremeno i crnogorski i srpski, odnosno i srpski i crnogorski, čudom su se čudili uspjesima Đukanovićeve antisrpske politike. Bošnjaci, naprotiv, još ne mogu da se načude da se to sada promijenilo.

Revoltirano se pitaju: „Kakve litije u sekularnoj državi? Otkud popovi Amfilohije, Joanikije i Perović? Zašto u manastiru pod Ostrogom? Šta će Dritan u svemu tome?“ Ni u Beogradu, ni u Banjaluci se nije toliko radovalo pobjedi Krivokapića, koliko se u Sarajevu plakalo za Milom i nadalo da ga „međunarodna zajednica“ – čitaj NATO – neće pustiti niz vodu. Sve u svemu, bošnjačka politika moraće trajno da računa na za nju više nemilih okolnosti.

Udruženi otpor Srba i Hrvata dominaciji najbrojnijeg naroda, posredstvom centralizacije i unitarizacije BiH, nije privremena i kratkoročna pojava. Taj otpor će, sasvim prirodno, biti podržan od strane susjednih matica, nezavisno od partijske garniture na vlasti.

Mir i stabilnost u BiH ne zavise od toga da li je „Hrvatska dovoljno demokratska, a Srbija dovoljno slaba“, nego od toga koliko  se Srbi i Hrvati u njoj osjećaju suvereni i ravnopravni. Na demokratskim i fer izborima u Crnoj Gori nisu pobjedile prosrpske snage, nego su poražene antisrpske snage. Raspadom Jugoslavije Srbi više ne žive u jednoj državi, ali zato predstavljaju meku moć Srbije u nekoliko bivših federalnih jedinica. Vučić, Dodik, Krivokapić su izbor njihovih birača i sa njima im valja sarađivati, a Tramp nije izborni incident nego izraz promjena u Americi i na globlnoj sceni.

Zgrada Predsjedništva BiH u Sarajevu (Foto: Wikimedia/Ex13)
Zgrada Predsjedništva BiH u Sarajevu (Foto: Wikimedia/Ex13)

BiH kao cjelinu ne mogu sačuvati ni NATO, ni EU, ni SAD, ni Rusija, ukoliko o njoj ne postoji konsenzus legitimnih predstavnika tri domicilna naroda – kakav je potpisan u Dejtonu. Što prije bošnjački političari to shvate i prihvate kao unutrašnju i okolnu realnost, utoliko bolje po njih, ali i po sustanare i po komšiluk.

 

Naslovna fotografija: predsjednistvobih.ba

 

Izvor sveosrpskoj.com

 

BONUS VIDEO: