Na Balkanu ništa novo

Amerikanci nisu ni odlazili odavde, samo je njihov uticaj opao na Balkanu, kao i svuda. Zato su ponovo došli da nam „ekonomski pomognu“. Dobro je poznato šta to znači

Postoji li veza između iznenadnog odlaska Milorada Dodika u Zagreb, izbornog pada Mila Đukanovića u Crnoj Gori i Vašingtonskog procesa koji je započeo prijemom predsednika Srbije i predstavnika privremenih institucija u Prištini Avdulaha Hotija u Beloj kući? Pojednostavljen zaključak, koji se valja po medijima u regionu, nalazi da je reč o „povratku Amerikanaca na Balkan“.

Kakav povratak? Amerikanci nisu ni odlazili odavde, samo je njihov uticaj opao na Balkanu, kao što je opao i na svakom drugom mestu na svetu. I sad i oni vide da je njihova sila sve slabija pretnja, pa „okreću list“ pa će da nam „ekonomski pomognu“. Kad jednom budemo gledali na ove „taktičke manevre“ kao na deo istorijskog procesa – oni će se, izvesno, tumačiti kao opadanje moći jedine supersile s kraja drugog milenijuma i njen pokušaj da se „vadi“.

VELIKA DFC KARIKATURA
Svoj doprinos opštem širenju sumnjičavosti daju i sami zapadnobalkanski učesnici. U Beogradu se najglasnije insistira na ekonomskoj dimenziji i dolasku američke DFC (puno ime U.SInternational Development Finance Corporation) „koja sarađuje sa privatnim sektorom i finansira rešenja za najveće izazove (!?) sa kojima se zemlje u razvoju suočavaju“ a „ulažu u različite sektore, poput energetike, zdravstva, infrastrukture i tehnologije“. Tu su i druge udice – „mali biznisi“, „žene preduzetnice“ a „kako bi se kreirala nova radna mesta na rastućim tržištima“. Iako je bacanje ovakvih poruka u vreme korona-pošasti gotovo komično, kao i u svim zapadnim ekonomskim pohodima, slede obećavanje „visokih standarda i poštovanje životne sredine, ljudskih i prava zaposlenih“.

Da je Zuko Džumhur živ, verovatno bi nacrtao karikaturu za naslovnu stranu Politike: Džordž Vašington vredno radi za stolom a na zidu visi slika Donalda Trampa. Jer sve ovo i jeste velika karikatura. Samo Zuke nema.

Čovek ne mora biti neki analitičar da bi razumeo čemu to služi, ako se suoči s činjenicama da su „najveći projekti u Istočnoj Evropi“ širenje kapaciteta luka u Gruziji, bezbednost hrane u Moldaviji i neizbežna Ukrajina – u kojoj DFC radi na „jačanju energetske nezavisnosti“.

Pogodite od koga nezavisnost?

Fondom rukovodi privatno-javni bord. Da, „uverljiva priča“ – da Amerika koja se nalazi u najvećoj ekonomskoj krizi još od vremena Velike depresije iz 1929. – dolazi da razvija Srbiju. I to staje samo u veliku karikaturu.

Izvršni direktor američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) Adam Boler i premijerka Srbije Ana Brnabić tokom potpisivanja Zajedničke izjave kojom je ozvaničeno otvaranje regionalne kancelarije DFC u Beogradu, Beograd, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Zoran Žestić)
Izvršni direktor američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) Adam Boler i premijerka Srbije Ana Brnabić tokom potpisivanja Zajedničke izjave kojom je ozvaničeno otvaranje regionalne kancelarije DFC u Beogradu, Beograd, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Zoran Žestić)

Zemlja koju je Dejvid Lendis u klasičnom delu Bogatstvo i siromaštvo nacija uporedio sa Španijom u XVI i XVII veku – koja se toliko napljačkala, da su bili u položaju da mogu sve da kupe a nisu morali ništa da proizvode.

Jedan srećni Španac je 1675. godine zaključio da „čitav svet radi za Špance“, kaže Lendis i podseća da se „takve gluposti čuju i danas, pod maskom komparativnih prednosti i neoklasične ekonomske teorije. Čuo sam mnoge učene ljude kako govore da Sjedinjene Države ne treba da brinu o ogromnom deficitu u trgovini s Japanom. Japanci nam daju sve te korisne stvari u zamenu za papir s likom Džordža Vašingtona. Zvuči dobro, ali je loše. Rad je bolji od blaga, i zarada od bogatstva.“ [Lendis je ovo pisao krajem 1990-ih te je tu problem Japan, i manja zemlja i vojno okupirana i politički pod kontrolom. Kina i BRIKS još nisu bili ni na horizontu američkog pogleda na svet.]

Dakle, ako se osvrnemo na istoriju u koju su verovali uspešni Amerikanci i sledimo taj smer, Srbija i Zapadni Balkan se za ekonomski spas sada obraćaju „pogrešnoj strani“, iako nisu u situaciji kad ne mogu da biraju. Naravno, Lendis pominje još jedan ekonomski istorijski aksiom: „Zavisnost od stranaca svedoči o nemogućnosti da iskoristite sosptvene mogućnosti ili pokrenete preduzetnički duh.“ Ne mogu stranci razvijati „našu zemlju“, ali je ipak važno sa kakvim strancima se udružujete. Između „prijatelja“ i očiglednih „neprijatelja“ razlika je jasna kao dan.

AMERIČKI RULET
Ali, još je beslovesnija tačka gledišta naših dobrih suseda koji začuđeno otvaraju oči pred „povratkom Amerikanaca na Balkan“. U Prištini ne žele ni da se u primisli suoče sa činjenicom da to nije „ona“ Amerika koja je od njih pravila državu kad oni ne bi mogli održavati ni strukturu lokalne zajednice. Uši su im zalivene voskom, oči traže crvenu krpu.

Aljbin Kurti koga drže dalje od igre tu vidi „Četvrtu Jugoslaviju“. Kosovo će biti gurnuto u „mini-Šengen“ uz Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, plus Albanija i eto opet Beograda kao centralnog grada te zajednice, kakva god da bude. Zapadnobalkanska federacija koju revnosni beogradski tabloidi vide kao Dušanovo carstvo.

Kakva saglasnost volja!

Sarajevo je već u stanju da čuje i vidi, ali ne može da poveruje – i u strahu i čuđenju započinje baražnu vatru na Banjaluku i Beograd, a sad i na Zagreb. O Vašingtonu i Briselu se, ipak, ćuti.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić u razgovoru sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, Beograd, 31. januar 2019. (Foto: Tanjug/Dimitrije Goll)
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić u razgovoru sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, Beograd, 31. januar 2019. (Foto: Tanjug/Dimitrije Goll)

Hrvati, koji za sebe vole da misle da su se debalkanizovali, nisu ni letnji dan do podne mogli da uživaju u dovođenju Dodika u Zagreb, a što miriše na „treći entitet u Bosni“ čega se nijedan „pravi domoljub“ nikad nije odrekao. Taman je razglabanje krenulo kad su se predsednik Milanović i premijer Plenković dohvatili za vratove oko neke afere u kojoj se pojavljuje torba sa dva miliona evra mita koja  „šeta“ ispred svih tajnih i javnih hrvatskih službi i odlazi u nepoznatom pravcu. Svi prate i ne diraju. Kao u filmovima koji se kategorišu kao „misterije“. Corpus delicti koji šeta kao među decom u vrtiću. Znaju se vinovnici, ali dokazi su pretvoreni u cirkusku predstavu i čitava zemlja sama sebe i hvali i ismejava.

Zapadnobalkansku mućkalicu je onda zapržio Milo Đukanović „nalazeći“ u svom padu geopolitičku „veliku igru“. Amerikanci, i ko sve ne, odlučili su da ovde žrtvuju Crnu Goru jer prave Veliku Srbiju, uz koju normalno idu i Velika Hrvatska i Velika Albanija. Gnezdeći se sav u znoju na svojim milijardama, Milo zna – Crna Gora se daje Srbiji kao naknada za Kosovo, koje ide Albaniji. Vučiću će se još dati i Republika Srpska… Sarajevo na to pada u depresiju kakva nije viđena od vremena kad je kmet Siman ispraćao turske askere iz Bosne. Političari, analitičari, građanisti, nacionalisti, nevladini i vladini bukači… Strah da Amerika može „izdati“ muti razum.

Šta od takvih strahomaštarija može biti istina?

Ništa! I sve.

Na Zapadnom Balkanu, kako ga od milošte prozvaše briselski mudraci, odnosi uređeni po američkom receptu su takvi da i „bure baruta“ prestaje biti stilska figura.

Bosna i Hercegovina napravljena je kao košmarni san: u Federaciji su narodi koji ne žele federaciju – oba bi je likvidirala ali jedni smanjili a drugi proširili i na drugi entitet; Republika Srpska ide svojim putem ali je kod Brčkog presečena na dva dela, za svaki slučaj; Republika Hrvatska presečena je kod Neuma; Republika Srbija prebijena kod Merdara; Republika Severna Makedonija se grči pod novim imenom a rasečena kroz glavni grad – na dve obale Makedonci i Albanci koji na most i ne nailaze; Crna Gora se rastrojila iznutra po šavovima koji se ne mogu ušivati ničim sem oprezom i nadom.

Amerikanci su Zapadni Balkan napravili kao rulet. Kad se aparat drži pod kontrolom – kuglica će uvek stati tamo gde treba, ali kad se neki zupčanici polome a krupijei gube koncentraciju – ništa više nije sigurno. Više se i neće oživljavati celi frankeštajn. Postaje skupo. Zato će se samo otimati šta se može.

RATNA OPERACIJA
Tako je onaj Grenel (Ričard) došao i zakotrljao ekonomsku grudvu, a svako bi očekivao da će se uhvatiti LGBT prava i „duginih boja“. Ali, čovek ima veće ambicije na Trampovom brodu, nego da bude zaštitinik manjinskih prava. I potpuno je ušao u šut našim političkim vođama. Jedina „zelena grana“ na koju se celo vreme ovde pokazivalo je ona najuvelija – ekonomija. I obećavanje „boljeg života“. Koji je pre 33 godine najavljen u humorističkoj seriji. A, istini za volju, tamo je najbolje i izgledao.

Naravno, tu niko ne kritikuje niti uočava realne namere „američkog ekonomskog plana“ a koji se jedino može pretvoriti u otimanje elektrodistribucije, litijuma iz Jadra, M-tela i ponečega iz infrastrukture – jer, šta je ovim nesrećnim država još ostalo osim toga! Opet niko ne sme ni da zucne da je sve to i deo „ratna operacija“ u hibridnom ratu protiv Kine. I tradicionalno Rusije. A Amerikanci svoje namere i ne kriju.

Ričard Grenel, Adam Boler i Entoni Godfri sa ostalim članovima američke delegacije tokom sastanka sa srpskom delegacijom uoči otvaranja kancelarije DFC u Beogradu, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Zoran Žestić)
Ričard Grenel, Adam Boler i Entoni Godfri sa ostalim članovima američke delegacije tokom sastanka sa srpskom delegacijom uoči otvaranja kancelarije DFC u Beogradu, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Zoran Žestić)

„Umesto da Srbija i Kosovo gledaju ka Kini i Rusiji, oni će se okrenuti Americi i zapadnjačkim biznisima u Evropi kako bi počeli da šire poslovni sektor. To znači da će mnogo ljudi u Srbiji i na Kosovu raditi u kompanijama koje imaju zapadne vrednosti, što će se godinama preneti i na njihove porodice i transformisati region“, oglašava neopterećeni Grenel.

„DFC je nedavno osnovan i veoma je zanimljivo što je jedno od područja na koje su prvo otišli – region Srbije i Kosova“, reći će neki dežurni analitičar na radiju Glas Amerike.

„Program te organizacije je uspostavljen kao podrška odobravanju zajmova, garancija i stopa osiguranja po uslovima koji su u potpunosti konkurentni onima koje nudi Narodna Republika Kina”, kaže taj Džon Sejlor tipično američki. Ali, kao čovek koji ne želi da neko pomisli da su mu vrane popile mozak, dodaje: „Očigledno je da je Kina za svoju inicijativu opredelila značajne sume novca, Sjedinjene Države ne raspolažu takvim svotama, ali ovo je prvi korak.”

Svi narodi na Zapadnom Balkanu baštine znanu izreku za ove situacije: Ne lipši magarče do zelene trave!

KOPAČI ROVOVA
Pa, šta je onda „ekonomski bum“ koji se najavljuje. Izvesno, prazna priča koju ćemo kao i sve „pojaseve za spasavanje“ koji su nam bacani iz Vašingtona i Brisela skupo platiti. Davaće se neke sume, javlja nam onaj Džon Sejlor, saradnik američke Nacionalne asocijacije okružnih izvoznih saveta, mnogo manje od naše mašte „i naravno, nužno je da u projekat bude uključen partner sa američke strane. Znači, ne američka vlada, nego partner. Neće biti jednostavno, ali nešto se događa, čega ranije nije bilo – što mislim da je sjajno.“

To bi mogao biti najbolji opis kako su se „Amerikanci vratili na Balkan“. To je Ništa, ali „mislim da je sjajno“. Tipični izlivi prekookeanske arogancije. Svaka okupacija na Balkanu je škripala, ali i Habzburzima i Mlečanima i Otomanima to je manje-više bilo susedstvo. Oni su razumevali da valja biti i oprezan i obziran. Koliko se moglo.

Izvršni direktor američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) Adam Boler i premijerka Srbije Ana Brnabić tokom virtuelnog otvaranja kacnelarije DFC u Beogradu, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Zoran Žestić)
Izvršni direktor američke Međunarodne razvojne finansijske korporacije (DFC) Adam Boler i premijerka Srbije Ana Brnabić tokom virtuelnog otvaranja kancelarije DFC u Beogradu, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Zoran Žestić)

Kad sedite u Beloj kući, osam hiljada kilometara daleko, život čoveka na Balkanu vam se doima kao ona priča o postojanju života na Marsu. Čak je američkom načinu mišljenja strah od pojave Marsovaca življi od mogućnosti registrovanja postojanja dalekih bezličnih bića na teritoriji za koju njihov predsednik nije siguran da li se zove Baltik ili Balkan. Eto, zato bi on mogao dobiti i Nobelovu nagradu za mir jer je učinio veće čudo od Kristifora Kolumba.

„Zaustavljamo masovna ubijanja između Kosova i Srbije“, izvikuje Tramp u Severnoj Karolini ili gde već na predizbornom mitingu. „Dugo godina su se ubijali, a sada su prestali. Rekao sam im, prijatelji pridružite se!“

Krotitelj zveri! Dreser koji, očigledno, tako malo zna o onima s kojima će raditi. A i ne zanima ga. Uverio se na licu mesta da su spremni da sve učine protiv sebe. I ceniće napor tih „prijatelja“ koji će po njemu nazvati jezero, ali ne bi mislio da je mnogo i ako bi ime svoje prestonice promenili u – Trampgrejd. Možda bi jednom i došao. Kao u svoj Diznilend.

Šta bi jedino mogla biti dobit plemena na Balkanu od ove iznenadne drame?

Do juče su verovali u Vašington kao u „sveti grad“ preko koga je prečica za Eden. Danas već počinju razumevati da samo mogu da budu kopači rovova za rat sa Kinom i Rusijom. U ratu u Bosni to se zvalo „radna obaveza“. Sve ostalo će biti još dodatne štete za narode. Dobitnici će biti samo oni najbeskrupulozniji među nama. Amerikanci na njih i računaju.

Predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, predsednik Privredne komore tzv. Kosova Berat Rukići i specijalni izaslanik predsednika SAD za dijalog Beograda i Prištine Ričard Grenel nakon potpisivanja Zajedničke izjave za formiranje zajedničkog tima za ekonomsku saradnju u američkoj ambasadi u Beogradu, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić)
Predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, predsednik Privredne komore tzv. Kosova Berat Rukići i specijalni izaslanik predsednika SAD za dijalog Beograda i Prištine Ričard Grenel nakon potpisivanja Zajedničke izjave za formiranje zajedničkog tima za ekonomsku saradnju u američkoj ambasadi u Beogradu, 22. septembar 2020. (Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić)

Na Zapadnom Balkanu ništa novo!

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Zoran Žestić

 

Izvor sveosrpskoj.com

 

BONUS VIDEO:

Politika
Pratite nas na YouTube-u