Čuh, u Dnevniku Prvog kanala naše televizije, da je u Pranjanima obeležena sedamdeset šesta godišnjica akcije spasavanja savezničkih pilota, i da su hrabar podvig, godine 1944, izveli tamošnji seljaci. Decenijama, to se nije pominjalo, a sada američki i naši zvaničnici slave i usputne jubileje. Svakoga dana se neki datum zaokružuje, te se može, ako imamo vremena i volje, upriličiti slavlje.
Došlo je vreme za popravljanje naših loših odnosa sa najvećom silom sveta, pa je dobrodošao svaki povod za to. Seljaci su neutralan, apolitičan činilac, sa njima se može svašta započeti. Prema pronicljivom shvatanju urednika politički korektne TV mreže, oni su, na svoju ruku, godine 1944. poveli jednu čisto humanitarnu akciju, izvan bilo kakvih vojnih ili političkih struktura. Pritekli su u pomoć strancima-nevoljnicima onako kako bi njih, da su zalutali negde u Vermontu ili Montani, dočekali, ugostili i na put ispratili tamošnji domoroci. Dirljiv primer međuljudske solidarnosti.
Neprijatno iznenađenje
Sa malo mašte, a bez pomoći istoriografije koja se predaje u našim školama, možemo zamisliti kako su stvari tekle. Od kraja 1943. po šumarcima i ispašama naše zemlje počeli su iskrsavati neobični izletnici. Koračali su nesigurnim hodom, pod pazuhom su nosili zgužvane padobrane. Prvi su ih primetili čobani i, služeći se rudimentalnim engleskim jezikom naučenim u četvorazrednoj osnovnoj školi, čuli ispovesti zalutalih tuđinaca. Bili su to američki piloti, upućeni iz baza u južnoj Italiji sa zadatkom da ruše naftna postrojenja u Rumuniji, i neke fabrike u Austriji, od ključnog značaja za borbeno delovanje Trećeg rajha.
Po obavljenom poslu, pri nadletanju balkanskog prostora, nemačka protivvazdušna odbrana je obarala njihove aparate i oni su iskakali iz aviona, da sačuvaju živu glavu. Imali su sreću da se obru među gostoprimljivim Srbima; oni su ih smeštali po gostinskim sobama, ambarima i vajatima, hranili ih onim najboljim što im se u kući zateklo, pazili ih kao rod rođeni. Pošto je njihov broj iz dana u dan rastao, seoski kmet, neki Mihailović, odlučio je da o situaciji u svom ataru obavesti Komandu savezničkih snaga u Fođiju i Bariju. To je izveo pomoću golubova-pismonoša. Poruka je neprijatno iznenadila političko vođstvo Angloamerikanaca; ono je, od jeseni 1943, imalo drugog izabranika u našem regionu, i piloti su dobijali naglašena uputstva da se, u slučaju nezgode, obraćaju pristalicama svoga štićenika, akreditovanog saveznika u Moskvi i u Londonu.
Između Kladova i Višegrada takvih, u onim mesecima, nije bilo. Avijatičari su nailazili jedino na seljake te su, nolens-volens, pristajali na njihovu pomoć. Zatim su se i njihovi komandanti morali pomiriti sa neželjenim stanjem stvari i uspostaviti saradnju sa srpskom seljačijom, nazadnom, politički neosvešćenom, odanom Monarhiji, nesposobnom da opšti sa kulturnim svetom, dakle suštinski drukčijom od Svetskog Čoveka koji je uživao njihovo političko poverenje.
U nesporazumima između politike i istine, kad je u pitanju očuvanje golog života, poslednju reč, ipak, ima nagon opstanka. Oslobodioci južne Italije su, za časak, odustali od tvrdih idejnih ubeđenja i ušli u posao sa nezaobilaznim seoskim Kmetom, uprkos glasinama da on održava tesne prijateljske veze sa nemačkim okupatorom. Sve paradoks do paradoksa, ali takva je priroda rata: on baca ljude kud žele i ne žele.
Raščišćavanje prostora
Seoskom Kmetu u takovskom okrugu stiže, krajem 1943, u povratnom letu golubova-pismonoša, poruka da ima pristupiti utvrđivanju vazdušnog mosta između Suvobora i Barija, za prebacivanje oborenih pilota. Za to je izabrano Galovića polje, zaravan povrh sela Pranjana. Stotine poljoprivrednika-meštana, sa mehanizacijom iz vremena knjaza Miloša (volovska zaprega, budaci, lopate, motike i ašovi), dalo se na krčenje šiblja i raščišćavanje prostora.
Radove je nadgledao seoski odbornik Vučković: on je, pre rata, nekoliko puta išao u Beograd, pa je znao kako izgleda aerodrom. Radovi su napredovali. Odatle će – kao i sa improvizovanih uzletišta u Boljevcu i na Ozrenu – tokom 1944. do početka 1945. biti evakuisano preko 500 savezničkih avijatičara. U prvi avion će ući kompletna engleska vojna misija; ona je imala vrlo loše odnose sa seljacima i njihovim Kmetom, a on je, kad bi popio koju više, govorio da se Englezi na Balkanu ponašaju kako su naučili u prekomorskim kolonijama i da su spremni da ginu do poslednjeg Srbina. General Armstrong, vođa misije, nije imao neposrednog uvida u saradnju seljaka sa Nemcima, ali su njegovi pretpostavljeni u Londonu i Kairu to svakako bolje znali, pa je sa olakšanjem dočekao trenutak da se izvuče iz seljačkog brloga.
Staromodni patriota
Avioni su odletali puni, a vraćali se prazni; u žurbi, nisu stizali da ponesu štogod sanitetskog materijala ili, ne daj Bože, oružja. Kasnije se saznalo da su pakovanja te vrste izbacivana, prethodno, u Crnoj Gori i Hercegovini kao pomoć politički ispravno opredeljenim saveznicima. Seljaci takvu pažnju nisu zasluživali. Od njih je trebalo uzeti ono što su sami besplatno nudili, pa ih izbrisati iz pamćenja kao glup susret u šumskoj divljini. Onamo, engleski plemići, ovamo, neprosvećene mutivode koje ni sa sobom nisu načisto: nemoguća komunikacija. Lakše su se sporazumevali sa agentom Kominterne, on je bio svetski čovek, u obmanjivanju često i od njih veštiji…
Tim smućenim nesrećnicima, otpisanim od središnjeg toka Istorije, u jednom trenutku će i njihov ljubljeni Kralj, po naređenju Engleza, okrenuti leđa. Sve im je išlo naopako. Odbornik Vučković, razvijenog vojničkog sluha, rasporedio je 8.000 seljaka po brdskim visovima i čukama oko Pranjana, da obezbedi izvođenje operacije, ali to nije zadivilo moćnike. Pod nadiranjem njihovih miljenika, kojima su krčili put bombardovanjem Beograda o Uskrsu 1944, i Leskovca u čast rođendana kralja Petra, pranjanske selje su se povukle prema Mačvi i Bosni.
Pri poslednjem poletanju za Italiju Amerikanci su predložili seoskom Kmetu da uđe u avion, što je on, kao staromodni patriota, odbio. Dve godine će se potucati po Bosni, dok ga Čerčilovi saveznici ne uhvate i ne izvedu na sud. Spaseni piloti su ponudili svoje svedočenje: predlog je odbijen kao neumesan. Saradnik Nemaca, koji pomaže nemačke neprijatelje – to unosi nepotrebnu zbrku u isprane mozgove. Osudiće ga kao izdajnika i ratnog zločinca, streljati i pokopati na nepoznatom mestu. Piloti, u Americi, nisu odustajali od svojih tvrdoglavih napora. Uspeli su da od predsednika Trumana za svog ratnog spasioca iznude orden, ali odlikovanje nije imao ko da primi. Čak su i deca uglednog seljaka prešla na stranu izaslanika Kominterne. Kmet je doživeo epohalnu istorijsku katastrofu: izdao ga je i glavni saveznik, i Kralj i rođena deca.
Genetičar Mihailović?
Korisno, za razumevanje našeg položaja u svetu, onda kao i danas. Zapad kako kad hoće, a mi, kako se mora. Na prvom obeležavanju pranjanske ratne epopeje, pre desetak godina, pojavio se, sa vencem, i predstavnik engleske ambasade. Nije ga bilo stid da se pokloni senima izdanog saveznika… A onomad, na Galovića polju, smotrih kamenu spomen-ploču na kojoj je upisan i nekakav gen. Mihailović. Ostade nejasno da li je to skraćenica za genije, genetičar ili gengalo. Gensek svakako nije, to je zvanje nosio njegov ratni protivnik, veoma vešt u opštenju sa Međunarodnom zajednicom: njega će, godinama, kapitalisti plaćati za izgradnju socijalizma!
Zaostala seljačka masa svog Kmeta je osećala kao bliskog rođaka, pa ga je zvala Čičom. Sve do čega je ona držala – kralj, vera, jezik, pismo, časni krst, slavna prošlost – otišlo je dođavola. Ime njenog dragog strica stajalo je, pa i dalje stoji, na crnoj listi poraženih snaga, te ga, evo, beogradska televizija predstavlja sedamdeset šest godina kasnije pod kolektivnim nazivom seljaci. Vladislav Petković Dis, čiji će se sin jedinac Mutimir Petković, diplomirani pravnik, za vreme rata poseljačiti, dobiće, od oslobodilaca, metak u potiljak. Pesnik Dis je, povodom balkanskih ratova, ostavio stihove natopljene divljenjem prema seljaštvu, koje je, početkom 20. veka, oličavalo državu, naciju, kulturu i veru u budućnost, da bi od tog društvenog sloja ostala žalosna ruševina. Evo poslednje strofe Disove pesme:
Kroz moju dušu, preko straha, rana,
Prođe pobeda, vera, novi zraci,
Osmeh i lice zore dobrog dana,
I prosto ime: seljaci, seljaci.
Tako onda. U modernom dobu, nema mesta za prostotu.
Naslovna fotografija: U.S. Air Force photo by Tech. Sgt. Ryan Crane
Izvor Pečat
BONUS VIDEO