N. Čović: Ne smemo se odreći nacionalnih interesa zbog EU perspektive

Politika je veština prepoznavanja kako svoje interese možemo da uklopimo u interese velikih i strateška partnerstva moramo da razvijamo s tim u vidu

Ako se sudi po onome što vidimo poslednjih decenija, a što je posebno vidljivo u predizbornim kampanjama u zemljama u okruženju, jaka Srbija smeta svima.

Odavno prevaziđena retorika o velikosrpskom hegemonizmu sigurna je karta za dobijanje glasova, naročito kada kandidati žele da sakriju svoju nekompetentnost, zloupotrebe i korupciju i kada nemaju šta da ponude svojim biračima u ključnim oblastima za prosperitet svojih nacija. Primera je mnogo, možda je najupečatljiviji ovaj najskoriji, s onim što se dešavalo u Crnoj Gori. Ali da krenemo od početka.

Mada najsnažniji glasovi usmereni protiv jake Srbije najčešće dolaze iz regiona, „daljinski upravljači” su, po pravilu, nekoliko stotina ili hiljada kilometara udaljeni od zapadnog Balkana, kako je trenutno u trendu da se zove naš region. Kroz istoriju, uvek je bila reč o geopolitičkim interesima raznih carstava i njihovih modernih sledbenika, bilo da su to bili Otomansko ili Austrougarsko carstvo, Treći Rajh, Paks Britanika ili Paks Amerikana. Apetiti balkanskih zemalja i regionalni sukobi poput balkanskih ratova bili su samo kockice u slagalicama interesa ovih imperijalnih sila. Sve ove imperije, po pravilu, imale su kolonijalni, odnosno, skorije, neokolonijalni pristup prema svim manjim zemljama. Slobodarski narodi koji nisu pristajali da budu instrumenti u ostvarivanju njihovih imperijalističkih interesa uvek su im bili trn u oku.

Ponekad su situacije bile banalnije i povodi za agresiju su bivali i lični, poput seks skandala u Beloj kući, pokušaja pravljenja veštačkog balansa prema islamskim zemljama koje su konstantna meta zbog svojih energetskih resursa, ili davanja novog smisla postojanju vojnih alijansi. U poslednjih nekoliko decenija možda je najvidljiviji primer s tim u vezi uloga Nemačke u razbijanju bivše Jugoslavije i njeno neprincipijelno protežiranje Hrvatske, od lobiranja za priznavanje njene nezavisnosti, do preuranjenog prijema u članstvo EU.

U poslednje vreme svedoci smo i nemačke pristrasne uloge, i javne i zakulisne, u rešavanju kosovskometohijskog pitanja, očekivano protiv interesa Srbije, kojom se, objektivno govoreći, potkopava sam smisao bilo kakvih pregovora. Treba li da se podsećamo na kojoj strani smo bili mi, a na kojoj Hrvati i Albanci u dva svetska rata?

I pored svih priča o partnerskim odnosima, o ekonomskoj saradnji, utisak je da se to što smo oba puta bili na suprotnoj, pobedničkoj strani, u Berlinu ne zaboravlja i ne oprašta.

Slične analogije mogu da se izvuku i za odnos elita drugih država u regionu, s tim što su lutkari koji povlače konce i u drugim moćnim zemljama u svetu. Bez obzira na to da li je reč o BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, KiM, Raško-polimskoj oblasti – retorika je ista. I svi se oni nadaju da će neko drugi baciti Srbiju na kolena i dati im na srebrnom poslužavniku njihov nedosanjani nacionalistički san. Kad govorimo o nemačkom uticaju, naravno da ne smemo da zaboravimo ni na Josipa Broza i njegovu ulogu u slabljenju Srbije. Utisak je da će za ove neokolonijalne sile Srbija biti dovoljno slaba tek kad se zaokruži Brozov projekat slabljenja Srbije, po veštačkim granicama koje je on napravio.

Retorika o opasnosti od velikosrpskog hegemonizma, u poslednje vreme „začinjena” pričom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao produženoj ruci „malignog” ruskog uticaja, nije nastala u regionu. Nastala je u prestonicama pomenutih nekadašnjih imperija, agresivno je plasirana preko njihovih vladinih i nevladinih struktura i medija, a samo se papagajski ponavlja od strane takozvanih regionalnih elita, koje iza ove retorike prikrivaju sopstvene šovinističke i lične ciljeve. Zapravo, najveća pretnja stabilnosti regiona je upravo „maligni” uticaj ovih neokolonijalnih sila, kojima su potrebni podanički režimi, a ne partneri. Očekivano, njihovi prioritetni ciljevi nisu interesi naroda u regionu, već sopstveni geopolitički interesi.

Da li se time ugrožavaju naši nacionalni interesi – za njih je potpuno nebitno. Jaka Srbija je stabilna Srbija. Naša perspektiva jeste evropska, jer mi nismo izolovano ostrvo. Ali to ne znači da zbog te perspektive treba da se odreknemo svojih nacionalnih interesa zarad interesa neke velike sile. Politika je veština prepoznavanja kako svoje interese možemo da uklopimo u interese velikih i strateška partnerstva moramo da razvijamo s tim u vidu.

 

Foto: Chistos Dogas/European Council

 

Izvor Politika onlajn, 17. oktobar 2020.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u