Č. Koprivica: Sukob na Kavkazu i pouke za Srbiju

Ako imate pouzdanog saveznika i izaberete pogodan trenutak – tada možete povratiti teritorije na koje polažete pravo. Kao Azerbejdžan, na osnovu međunarodnog prava

Predsjednik Srbije je juče (12. novembra), kao, uostalom, i nekoliko puta ranije, od početka azerbejdžanske agresije na armenski narod, isticao kako je ovaj primjer poučan za nas, te da zamrznuti konflikt, kakav je i kosovski, uvijek može da „se odmrzne“, sa katastrofalnim posljedicama. Iz tog razloga ga je, prema njegovom shvatanju, bolje riješiti sada, nego odgađati njegovo konačno rješenje za budućnost, da, kako je naglasio – ostajući vijeran koliko patetičnoj, toliko i moralno ciničnoj crvenoj niti svojeg propagandnog obrasca –„naša deca“ ne bi morala da se nose s pošašću odmrznutog konflikta. Cilj ovakve poruke je očigledan: bolje je sada postići „kompromis“ – pošto-poto, pa i po cijenu pravnog odricanja od svoje privremeno okupirane pokrajine – nego čekati priliku da se kosovsko pitanje riješi u skladu s Rezolucijom 1244, koja, inače, nudi više nego dovoljno prostora za kompromis, a time i u skladu s Ustavom Srbije, čime bi bila očuvana teritorijalna cjelovitost naše zemlje.

Kompromis jeste moguć unutar okvira koji daje Rezolucija 1244, i to, uostalom, i jeste njen duh. To što Zapad, a za njim i Šiptari, na to ne pristaju, spada naprosto u nasilničko političko ponašanje. A to što se srpske vlasti, u kontinuitetu, još od DS-SPS vlade, [odriču Kosova, prim. NS] spada u kolaboraciju, koja je odavno prešla granice koje slabost i anemičnost odvajaju od izdaje sopstvene države. Dakle, za predsjednika i njegovo okruženje – koje se o ovom pitanju ne pita ništa, budući da on sam vodi kosovsku politiku Srbije – odgovor na dilemu s kojom smo povodom KiM suočeni glasi ovako: bolje je (za Srbiju i Srbe) da se sada odreknemo Kosova i Metohije, nego da ga u budućnosti eventualno povratimo.

Kako znamo da predsjednik želi da se i zvanično, dakle, konvalidirano u pravnoj formi, odrekne Kosova i Metohije? On to nikada nije rekao, štaviše često ponavlja da nikada neće priznati „nezavisnost“ takozvanog „Kosova“. Iako se pažljivo čuva da ne izgovori riječi koje bi po njega mogle biti inkriminišuće, čime održava zalihe polemičke municije za svoje apologete ili s njime interesno povezane pojedince i skupine, nekoliko stvari u njegovoj kosovskoj retorici je indikativno.

1) Nikada, makar otkad obavlja dužnost predsjednika Republike, a čini nam se ni kao predsjednik vlade, nije rekao da neće prepustiti nijedan dio („pedalj“) prostora Kosova i Metohije albanskim pobunjenicima, odnosno Raminoj Velikoj Albaniji;

2) Mnogo puta nas je „obavještavao“ da na KiM „ništa nije naše“, da su tamo „drugi [srpske, poslijepetoktobarske vlasti prije njegove] sve izgubili“;

3) Da Đakovica, Kačanik i slično nijesu naši, ili da su to „velikosrpska“ mjesta, sugerišući da je to naše samo u (pretpostavljamo za njega izokrenutoj) uobrazilji „Velikosrba“, ali ne i u stvarnosti; uzgred, zašto Đakovica i Kačanik ne bi bili srpska mjesta? Zbog brojčane premoći Albanaca u njima? Ako je tako, tada kriterijum po kojem se, prema predsjedniku, ima rješavati kosovsko pitanje nije pravni, koji jamči da je cijelo KiM u sastavu Srbije, već prije svega etnički. Zapravo, ključni „kriterijum“ bio bi faktičko stanje – to što je Zapad za kosovske Šiptare okupirao južnu srpsku pokrajinu, tako etničko načelo u rješavanju pitanja ne bi važilo ni tamo gdje su Srbi na KiM većina. Ali ako mi odustanemo od pravnog načela rješavanja ovog pitanja, naime, od toga da prema međunarodnom i unutrašnjem pravu KiM jeste dio Srbije – tada tamo zaista nećemo imati ništa, i tada će samo preostati da se perfektuiše i potvrdi da je KiM albansko. Možda upravo to i jeste odavno zacrtani cilj predjsednikove kosovske politike, pa zato tako uporno ponavlja da su drugi izgubili sve – iako je upravo on naumio da nam sve to konačno i neopozivo izgubi?

4) Tzv. „pravno obavezujući sporazum o sveobuhvatnom rješenju…“ znači da se spor između legalnih srpskih vlasti i prištinskih secesionista ima rješiti tako da nakon toga više ne bude moguća njegova revizija bez obostrane saglasnosti. Ako je jasno da se u Briselu od početka pregovara izvan okvira predviđenih Rezolucijom 1244, kao i da je zacrtano da pregovori treba da se završe sporazumom o trajnom rješenju, tada nema sumnje da bi „sveobuhvatnim rješenjem“ KiM ostalo izvan pravnog okvira Srbije, koja bi povrh toga izgubila mogućnost polaganja prava na vraćanje svoje silom otuđene teritorije, odnosno na preduzimanje odgovarajućih radnji u tom smislu. Ukratko, Briselski sporazum je od samog početka Srbiju postavio na kolosjek u kojem ona, pod vidom „pregovora“, saučestvuje u suverenizaciji „Kosova“. Toga je predsjednik Srbije veoma svjestan…

Ovim je pokazano da predsjednik zastupa i moralno i (zdravo)razumski izrazito kontraintuitivnu tezu da je za nas sada bolje da se sada trajno odreknemo Kosova i Metohije, nego da ga ikada u budućnosti vratimo. U svemu tome se nekako usput podrazumijeva – bez obzira na licemjerno pozivanje na „djecu“– da je najvažnije kako će biti nama sada, kao da Srbije neće biti za pedeset ili sto godina. Pa stoga, zbog briselsko-berlinske ucjene (priznanje Kosova za eventualno članstvo u EU), naša klijentelističko-kolaboracionistička politička klasa pristaje na prodaju integriteta, srži, a time i budućnosti svoga naroda – u cjelovitoj i slobodnoj srpskoj državi – zarad onoga što se sada nudi kao tobožnja ekonomska korist, ili se naprosto ucjenjivačkom politikom iznuđuje od beogradskih vlasti, koje se, slučajno ili namjerno, nalaze u zavisnom položaju. Zato je zaklinjanje u djecu propagandna konstanta koja prepoznatljivo povezuje Đukanovićevu, Tadićevu i Vučićevu otpadničku retoriku i odgovarajuću djelatnost: pozvati se na nešto vrijedno, sveto, osjetljivo – da bi se prikrila prava suština kvislinške pragmatike.

Napadanjem teze o zamrznutom konfliktu – što je standardni pravni termin, a ne izraz bilo čije želje da gaji konflikte, ili preferencije ka „zamrznutostima“ – predsjednik ne samo da podupire svoju opciju „bezalternativnog“ kapitulanstva nego i predupređuje raspravu o pravoj temi: Da li je bolje da Srbija povrati Kosovo i Metohiju, ili da ga se trajno odrekne? Zamrznuti konflikt je, po prirodi stvari, privremeno stanje, ali niko, makar s naše strane, ne bi trebalo da ga priželjkuje kao, da tako kažemo, „trajnu privremenost“. Ono što, kada je Kosovo i Metohija u pitanju treba biti postavljeno kao pravo pitanje i, vjerujemo, kao normativno pitanje čitave političke zajednice srpskog naroda brzo riješeno, jeste: Da li Srbija treba da reintegriše Kosovo i Metohiju – ili pak ne? (kao što, očigledno, vjeruje predsjednik ove zemlje).

Vratimo se, međutim, povodu ovoga priloga. Predsjednikova analiza zakavkaskog rata višestruko je neodrživa budući da se u njoj prećutkuju, odnosno iskrivljeno prikazuju ključne okolnosti armensko-azerskog sukoba. On to radi svjesno i vrlo sračunato – u okviru svoje višegodišnjeg pokušaja „oslobađanja“ Srbije od kosovskog „bremena“, kako je sam, ne jednom, karakterisao kosovsko pitanje. Ako ga, kao osobu, po svoj prilici, odlikuje „zavidna“ moralna insuficijencija, njegove intelektualne sposobnosti ipak nijesu za potcjenjivanje. Šta je, dakle, sporno u predsjednikovim kvalifikacijama, pored tačne konstatacije da je primjer za nas poučan (ali ne kako on interpretira), i da treba biti vojno spreman, što je više nego očigledno?

Prvo, zamrznuti konflikt u Zakavkazju nije spontano „odmrznut“ – kako predsjednik sugeriše svojom, godinama uvježbavanom kompromiserskom retorikom, kao da je u pitanju nekakva stihijska pojava koja ne zavisi od ljudi. U datom slučaju do odmrzavanja je došlo putem dugo spremane azerske agresije na teritoriju Arcaha, teritorije armenskog naroda od pra davnina.[1] Drugo, apstraktno-pacifistički posmatrano, rat jeste užasan, ali iskustva i perspektive na nedavni događaj radikalno su drugačije: za Azere je to izrazita pobjeda, dok je za Armene to nesumnjiva nacionalna tragedija, koja nije prerasla u potpunu katastrofu zato što se, doduše za neke stvari i oblasti prekasno, umiješala Rusija. Ipak, ljudski i teritorijalni gubici Armena su ogromni.

Treće, iako su mogli da se pomire s porazom u prošlom ratu za nezavisnost Arcaha – do kojeg je došlo zbog armenske odbrambene reakcije na ničim, osim starom, pritajenom mržnjom izazvana masovna ubistva Armena širom (sovjetskog!) Azerbejdžana 1988. – oni su izabrali da sačekaju pravi političko-istorijski trenutak, i da vojno povrate znatan dio teritorije koja im pripada po međunarodnom pravu, na osnovu, nama u bivšoj Jugoslaviji bolno poznate inercije održavljenja administrativnih međurepubličkih granica unutar bivšeg SSSR. Dakle, Azeri su, kao narod, riješili da svojoj djeci (između 1991. i 2020. stasala je čitava nova generacija) „natovare“ teret zamrznutog konflikta i (ako na trenutak zanemarimo moralna strana pitanja – koja govore u prilog Armena), očigledno je da nijesu pogriješili. Odmrzavanje zamrznutog konflikta umije da se isplati…

U svijetu u kojem se hitro mijenjaju okolnosti, toliko brzo da to ponekad može nadmašiti moć predviđanja, nije nezamislivo da se povoljne okolnosti za, nadamo se, mirnu reintegraciju Kosova i Metohije pojave i prije nego što očekujemo – za šta prije svega treba da budemo biti moralno i uopšte duhovno spremni. No čak i kada ni najmanje nije na vidiku ništa slično tome – kao, recimo, u slučaju turske okupacije sjevernog Kipra – ono što slabija strana (a mi u srpsko-albanskom sporu to nijesmo) može zadržati kao makar moralno zadovoljenje jeste nepristajanje na pravno priznavanje otimačine. Zato Kipar nikada nije potpisao ništa nalik „pravno obavezujućem sporazumu u normalizaciji“ (sa tzv. „Turskom Republikom Sjeverni Kipar“, niti Turskom), ili kako se već tačno zvala stilsko-pravna nakaza konstruisana u glavama berlinsko-briselskih činovnika.

Da zaključimo, ako imate pouzdanog saveznika (Turska), dobro se spremite za rat (Azerbejdžan) i izaberete pogodan trenutak (pandemija, te globalna pometnja pred američke, uzgred bezočno pokradene izbore) – tada možete povratiti teritorije na koje polažete pravo – na osnovu međunarodnog prava, iako nemate nikakvo istorijsko, niti moralno pravo na njih. U slučaju našeg spora oko Kosova i Metohije, osim međunarodnog, i istorijsko i moralno pravo je na našoj strani. Ukoliko pak nemate saveznike – pošto ste se prethodno potrudili da s jedinim kojeg ste imali (Rusija) temeljno pokvarite odnose (Pašinjanova prozapadnjačka, kolokvijalno poznata kao i „soroševska“ ekipa, koja je došla na drugom talasu tzv. „plišanih revolucije“, najprije isprobanih 5. oktobra 2000. kod nas), ukoliko se materijalno i moralno nijeste pripremili za rat (a i odavde je, a kamoli iz Jerevana, bilo vidljivo da se Azeri za to ozbiljno i odavno spremaju) i ako ste doveli nesposobne („na Zapadu školovane“) i/ili moralno-patriotski sporne kadrove na odlučujuća mjesta, tada ovako žalostan ishod ovog kratkog rata nije mogao biti neočekivan.

Iako je Pašinjanova prozapadnjačka opcija prije nalikovala tadićevskom idolopoklonstvu prema Zapadu nego Vučićevom pokušaju kopiranja Brozove politike tobožnje ekvidistancije prema Istoku i Zapadu, poučno je do koje mjere može biti opasnost kada se igrate strpljenjem, povjerenjem, dostojanstvom, a ne naposlijetku i interesima jedinog saveznika, kao što je aktuelna politička garnitura činila prema Rusiji. I u našem slučaju, pretjerano poigravanje (s) Rusima – kao što su sramotni Vašingtonski sporazum, pozivanje na nekakvo imaginarno „čelično prijateljstvo“ s Kinom i slično, može uzdrmati povjerenje prema zvaničnom Beogradu. A jasno je da bi u slučaju neke velike nevolje u Jugoistočnoj Evropi jedina zemlja koja bi se eventualno mogla založiti za Srbe bila ona koja je to bila i u prošlosti – Rusija.

Primjer potonjeg rata može biti poučan za Srpsku, a time i za sve nas – ukoliko se posmatra iz armenske perspektive. Bez obzira na to što je Republika Srpska pravno (i međunarodnopravno i unutrašnje-pravno) priznata činjenica (za razliku od Arcaha) – dvije važne okolnosti daju povod za zabrinutost u pogledu njene budućnosti:

a) Za Zapad je ona trn u oku, jer se nepostojanje volje za državno-pravno, ali i moralno-emotivno integrisanje Srpske u BiH (odnosno „bosanstvo“), što je vjerovatno bilo projektovano u Dejtonu, kosi s konstantom njihove geopolitičke matrice prema kojoj nema mjesta za samostalan, snažan srpsko-pravoslavni činilac u Bosni i Hercegovini; sve potonje brojne, drske, protivpravne, jednostrane revizije Dejtonskog sporazuma upućuju na to;

b) Bosansko-hercegovački muslimani, koji su uobrazili da je cijela „Bosna“ njihova – valjda stoga što su oni jedini „autentični“ čuvari (centralističko-majorizujućeg) „bosanstva“, odavno sanjaju o „revanšu“ za Oslobodilački rat za Srpsku (1992-1995), za koji se nadamo da vremenom neće dobiti istorijski prefiks „prvi“.

Utapanje Srpske u BiH je neskrivena ideja nemalog, uticajnog dijela muslimanske političko-intelektualne vrhuške. Oni mogu biti višestruko ohrabreni razvojem događaja u Zakavkazju: Zapad nije učinio ni verbalni pokušaj da zaustavi muslimansku agresiju na hrišćane, iza koje je na svaki način stajala Turska, sve nadahnuta tradicijama osmanlijskog Kalifata. A ako ne bude drugog načina da se stvarnost u BiH upodobi geopolitičkim preferencijama Zapada, on bi u nekom trenutku mogao dati mig za muslimansku agresiju na Srpsku, kao što su to učinili za jrvatsku agresiju na bivšu Republiku Srpsku Krajinu. Iako Bosna i Hercegovina jeste teritorijalno i duhovno podijeljena država, to od nje još ne bi činilo teritoriju na kojoj je zamrznut konflikt – da među muslimanima nije tako snažna ideja o Srpskoj kao neprihvatljivom provizorijumu, koji treba prvom zgodnom prilikom (nasilno) ukinuti.

Na kraju, za nas kao narod čija je istorijska samosvijest neodvojiva od simboličkih konstanti/ideala slobode i pravde, primjer ponovnog postradanja armenskog naroda može biti poučan i iz nešto šire perspektive. Ne samo što ne pobjeđuje uvijek pravda, što smo oduvijek znali, nego ni prethodna stradanja jednog naroda sama po sebi ne moraju biti dovoljni za moralnu zalogu da se tu u budućnosti neće ponavljati, da će se zaista ostvariti ono zavjetno Nikad više. Turanski narodi – a Turci i Azeri narodi su zajedničkog porijekla – očigledno se nijesu zadovoljili genocidima nad Armenima koje su počinili u prošlosti (1915, odnosno 1988.). U njihovoj kolektivnoj svijesti, sudeći i po najnovijim događajima, ne samo što nedostaje bilo kakav trag sopstvene krivice i odgovornosti, već, krećući se po zločinačkim tragovima predaka, nastoje da dovrše svoj „posao“.

Posmatrano iz još šire perspektive, to je nastavak mnogostoljetnog rata između turansko-muslimanskog i istočnohrišćanskog svijeta koji je otpočeo upadom i ostajanjem prvih, malo civilizovanih plemena u hrišćanske zemlje i u hrišćansku civilizaciju. Narodi iz te rasno-religijske skupine, ali i oni koji su im po mentalitetu i po svojem istorijskom putu bliski – kao Albanci koji vode porijeklo s Kavkaza – neobično su nadareni da stoljećima drže isti zločinački obrazac kolektivnog ponašanja, uz dalekosežno suspendovanje mogućnosti suočavanja s moralnom neodrživošću takvog ponašanja. Zato će, nema sumnje, pred nama i u doglednoj budućnosti biti velikih iskušenja. Od nas, a u prvom redu od naše vlasti (sadašnjih i budućih), zavisi da li ćemo se u nekom trenutku u budućnosti naći u poziciji pobjednika ili poraženih pri nekom mogućem „brzom“ razrješavanju spora oko srpske kolijevke – ili ćemo suočavanje s neizvjesnošću zamrznutog konflikta preduprijediti „kovertiranjem“ trajnoga poraza.

________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] Armenski, izvorni naziv za spornu teritoriju, koji je potisnut sovjetskim „Nagorno-Karabah“, kojim se favorizuje azerski naziv, što je, uzgred, i izraz boljševičkog favorizovanja muslimanskih Azera na račun hrišćanskih, tradicionalnih, Carevini odanih Armena. To je, pored ostalog, vidljivo stoga što je, uprkos nepostojanju teritorijalnog kontinuiteta između Azerbejdžana i azerske enklave Nahčivan, koju od matične republike (potonje države) odvaja armenska teritorija, odlučeno da oba ova razdvojena područja pripadnu jednoj federalnoj jedinici, dok to načelo nije primijenjeno kada je riječ o Armeniji i Arcahu, bez obzira na to što je rastojanje među njima zanemarljivo malo, pri čemu je jedan dio tog prostora (administrativna teritorija Azerbejdžana koja nije Arcah) nastanjivalo većinsko armensko stanovništvo, pa bi stvar utoliko bila prirodnija i pravednija.

 

Autor prof. dr Časlav Koprivica

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Pokret za odbranu KiM, 13. novembar 2020.

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u