Moldavija nakon predsedničkih izbora

Izbori u Moldaviji završeni su pobedom proevropskog kandidata Maje Sandu, koja je time smenila proruskog predsednika Dodona. Šta će se dalje dešavati u ovoj zemlji i zašto je to važno?

Bivša premijerka Moldavije i predstavnica proevropskih snaga Maja Sandu, nakon obrade 100 odsto glasačkih listića, pobedila je u drugom krugu predsedničkih izbora u ovoj državi. Prema Centralnoj izbornoj komisiji Moldavije, od ponedeljka, 16. novembra, Sandu je osvojila 57,75 odsto glasova, dok je njenog rivala Igora Dodona podržalo 42,25 odsto glasača.

Na osnovu podataka CIK-a, izlaznost na izborima iznosila je 52,78 odsto – glasalo je više od 1,62 miliona birača. Štaviše, starija generacija bila je uglavnom zainteresovanija za izbore: 32 procenta onih koji su glasali bili su starosne dobi između 56 i 70 godina, dok je samo osam procenata onih koji imaju između 18 i 25 godina izašlo na birališta.

Deža vi

Prvi krug predsedničkih izbora u Moldaviji održan je 1. novembra, i nakon njega Dodon je dobio 32 odsto glasova, Sandu – 36 odsto, uz odziv birača  koji je dostigao 42,7 odsto (1,2 miliona ljudi). Pobednica izbora i šefica proevropske stranke „Akcija i solidarnost“ svoju pobedu može da zahvali onim glasačima koji su glasali u inostranstvu, jer je udeo njih koji su glasali u stranim misijama i predstavništvima bio više od 200 hiljada ljudi, što čini gotovo petinu biračkog tela.

Kampanja Maje Sandu održana je pod sloganom „Vreme za dobre ljude“. U brojnim video-snimcima i objavama na društvenim mrežama, liderka desničarske proevropske stranke „Akcija i solidarnost“ pozvala je „dobre ljude“ da se ujedine i zajedno grade evropsku budućnost Moldavije – bez oligarha i korupcije. Sandu je nekoliko dana pred drugi krug izbora objavila apel građanima zemlje koji govore ruski, u kojem garantuje da, ako bude izabrana za predsednika, niko neće zatvoriti ruske škole i narušiti ruski jezik, a „ljudi će moći da slave praznike, uključujući 9. maj“, odnosno Dan pobede.

Predsednički izbori u Moldaviji ponovo su se pretvorili u nadmetanje Rusije i Zapada za uticaj na ovu malu republiku. Svaka strana imala je svog kandidata.

Aktuelni predsednik Moldavije Igor Dodon i njegova supruga Galina neposredno po izlasku sa biračkog mesta tokom drugog kruga predsedničkih izbora, Kišinjev, 15. novembar 2020. (Foto: AP Photo/Roveliu Buga)
Predsednik Moldavije Igor Dodon i njegova supruga Galina neposredno po izlasku sa biračkog mesta tokom drugog kruga predsedničkih izbora, Kišinjev, 15. novembar 2020. (Foto: AP Photo/Roveliu Buga)

Predsednički izbori u Moldaviji 2020. godine bili su jedna vrsta deža vija. U drugom krugu izbora održanih 15. novembra, moldavski birači su na glasačkom listiću birali između dva imena: proruskog političara i dosadašnjeg aktuelnog predsednika Igora Dodona i proevropske i prozapadno orijentisane Maje Sandu. Sve je to bilo već viđeno u novembru 2016. godine: predsednički izbori, drugi krug, prozapadna Sandu u plavom uglu ringa, moskovski prijatelj Dodon u crvenom sa podignutim rukama u znak pobede koja je bila tesna u odnosu 52:48 odsto glasova.

Igor Dodon je tada pobedio sa malom razlikom i preuzeo mesto predsednika. Sada, četiri godine kasnije, nakon prvog kruga izbora bilo je očigledno da njegov reizbor nije tako izvestan: Maja Sandu je pretekla svog protivnika za skoro četiri odsto u prvom krugu i značajno uvećala razliku u drugom krugu, dok je Dodon neuspešno pokušao da nadomesti zaostatak i sustigne Sandu, podržavan kao i pre četiri godine od strane Rusije.

Prvi pokušaj Rusije

Pobeda na izborima 2016. godine predstavljala je ne samo i ne toliko pobedu Igora Dodona, već i dugo željeni trijumf Moskve. Pre toga, ovom republikom je sedam godina vladala koalicija prozapadnih partija, dok je u odnosima Rusije sa Kišinjevom postojala samo jedna konstanta – oni su se neprestano pogoršavali. Tokom poslednjih 20 godina, Moskva nije prestajala sa pokušajima da Moldaviju pretvori u svog vernog satelita sa težnjom da ga privuče u svoju političku orbitu. Rusija je pokušala da postigne ovaj cilj, oslanjajući se na određenu osobu.

Početkom 2000-ih komunista Vladimir Voronjin bio je takođe kandidat na koga je igrao Kremlj. Predsednik je postao 2001. godine, godinu dana posle Putina, obećavši da će učiniti ono što Moskva nije mogla: uvesti Moldaviju u Uniju Rusije i Belorusije, učiniti ruski drugim državnim jezikom i rešiti Pridnjestrovski sukob. Poslednje obećanje postalo je glavna tema u odnosima moldavskog lidera sa Kremljom. Voronjin je lično zamolio Putina da mu pomogne da ujedini zemlju.

Od tada se suština ruskog stava nije promenila i Moskva veruje da će joj ujedinjenje Moldavije ići naruku. Opšte je prihvaćeno da u uslovima kada se moldavsko društvo podeli na one koji su orijentisani ka EU i one koji su bliži Rusiji, uključivanje dodatnih oko 400 hiljada proruskih građana Pridnjestrovlja u politiku Moldavije moglo bi da pomeri ravnotežu u korist Moskve.

Voronjin i Putin su 2003. godine mogli da se približe ujedinjenju zemlje. Tada je Moskva shvatila zahtev moldavskog predsednika da pomogne u Pridnjestrovlju što je moguće ozbiljnije. Ovo pitanje bilo je povereno Dmitriju Kozaku, koji je sada, inače, kao i tada, ponovo na mestu zamenika šefa predsedničke administracije i odgovoran je za moldavsko-pridnjestrovski pravac.

Dobivši karte-blanš od Putina, Kozak se u novembru 2003. godine, u strogoj tajnosti, dogovorio sa Kišinjevom i Tiraspoljem o planu rešavanja sukoba u Pridnjestrovlju i plan rešavanja ovog problema pretočen je u „Memorandum o osnovnim principima državne strukture ujedinjene države“. Dokument je predviđao transformaciju Moldavije u asimetričnu federaciju, gde postoji savezna teritorija i dva subjekta – Pridnjestrovlje i autonomna Gagauzija. Prema memorandumu, Moldavija je trebalo da postane neutralna demilitarizovana država, gde bi moldavski i ruski jezik imali status državnih jezika.

Takođe se pretpostavljalo da će vojno-garantno prisustvo Rusije ostati u zemlji. Ideja je bila stvoriti pravni osnov za prisustvo u republici kontingenta koji je tamo ostao nakon raspada SSSR-a. Ni tada, a ni sada Kišinjev ne priznaje nikakav zvanični status ruskih trupa i insistira da ih Rusija povuče.

Vojni defile povodom Dana pobede na trgu Suvorov u Tiraspolju, 09. maj 2017. (Foto: president.gospmr.org)
Vojni defile povodom Dana pobede na trgu Suvorov u Tiraspolju, 09. maj 2017. (Foto: president.gospmr.org)

Sredinom novembra 2003. godine dokument koji je pripremio Kozak parafirali su i lider međunarodno nepriznate Pridnjestrovske Moldavske Republike Igor Smirnov i Voronjin, i trebalo je da bude potpisan u prisustvu Putina 25. novembra iste godine. Ali onda je došlo do ozbiljnog neuspeha. U noći pre planiranog dolaska ruskog lidera u prestonicu Moldavije, kada je kremljevska prethodnica već stigla u Kišinjev, a službenici FSB-a sve ispitali radi bezbednosti, Voronjin je odjednom odbio da potpiše memorandum.

Veruje se da su Sjedinjene Države izvršile jak pritisak na moldavske vlasti, odnosno lično na Voronjina. Zapad definitivno nije bio zadovoljan činjenicom da je Moskva ostavila EU, SAD, NATO, pa čak i OEBS van svega, a da niko na Zapadu nije iniciran u sporazume koji su se pripremali. Takođe, Vašingtonu i Briselu nije se svidela mogućnost daljeg održavanja ruskog vojnog prisustva u regionu i zvanično pretvaranje Moldavije u jednu vrstu neutralne zemlje.

Nakon svega, Voronjin se pokolebao pod pritiskom, a potpisivanje memoranduma je otkazano, što je izazvalo bes Kremlja, dok su se odnosi između Voronjina i Putina, kojem je moldavski predsednik osujetio mirovni trijumf, značajno pogoršali i to na duže vreme.

Podnošenjem ostavke na mesto predsednika 11. septembra 2009. godine Voronjin i njegova Partija komunista gube vlast, a na čelo Moldavije dugo su potom dolazili političari koji nisu skrivali svoju nesklonost, a ponekad čak i animozitet prema Rusiji. Nije bilo nikakvih govora o pregovorima u vezi traženja  političkog rešenja Pridnjestrovskog sukoba.

Ruski partner Dodon

Moskva je tek 2014. godine pronašla novog favorita u republici u liku Igora Dodona. Dodonova karijera započela je u vreme Vladimira Voronjina. Kada su komunisti bili na vlasti, Dodon se sa nivoa zamenika ministra ekonomije popeo na mesto prvog potpredsednika vlade 2008. godine, a taj položaj mu je omogućio da stekne kontakte u ruskoj eliti – posebno se zbližio sa trenutnim šefom Sberbanke Nemcem Germanom Grefom i šefom Gasproma Aleksejem Milerom.

Kada je Dodon napustio Partiju komunista 2011. godine da bi vodio njegov politički projekat, Partiju socijalista, njegove veze u Rusiji igrale su važnu ulogu u privlačenju pažnje Kremlja o njemu i njegovoj stranci, i Rusi su počeli aktivno da ulažu u perspektivnog moldavskog političara. Ključni partner moldavskih socijalista postala je njihova ruska sestrinska stranka, Pravedna Rusija. Dodon i Sergej Mironov lider te stranke potpisali su sporazum o saradnji. Ali pre parlamentarnih izbora 2014. lift u Kremlju podigao je običnog poslanika moldavskog parlamenta na sam vrh – do Vladimira Putina, iako u to vreme po statusu nisu bili nimalo jednaki.

Fotografija, objavljena 5. novembra 2014. godine na veb-stranici Kremlja, proletela je ulicama moldavskih sela i gradova – ukrašena predizbornim bilbordima socijalista postavljenim širom Moldavije – kako bi potvrdila Dodonov poseban odnos sa Putinom. Socijalisti su na izbore izašli pod zastavom prijateljstva sa Rusijom, stožerom u Evroazijskoj ekonomskoj uniji i, naravno, rešavanja Pridnjestrovskog sukoba i večite neutralnosti Moldavije.

Predsednik Rusije Vladimir Putin na sastanku sa sa Igorom Dodonom, liderom moldavske Partije socijalista i bivšom premijerkom Moldavije Zinaidom Grečani, Moskva, 05. novembar 2014. (Foto: kremlin.ru)
Predsednik Rusije Vladimir Putin na sastanku sa sa Igorom Dodonom, liderom moldavske Partije socijalista i bivšom premijerkom Moldavije Zinaidom Grečani, Moskva, 05. novembar 2014. (Foto: kremlin.ru)

Potez je uspeo: socijalisti su pokazali najbolji rezultat među svim strankama i dobili najveći broj poslanika u parlamentu, dok su lobisti koji su Putina uverili da su investicije u Dodona opravdane mogli zadovoljno da trljaju ruke i slave svoj uspeh. Istina, samo formalno, jer socijalisti nisu postali vlast – vladu su sastavile prozapadne stranke, koje su se ponovo ujedinile u koaliciju.

Nakon izbora 2014. godine, Dodon postaje zvanični i jedini partner Moskve. Rusija ga je podržala politički, informativno, finansijski. Pre predsedničkih izbora 2016. godine, Dodon je već imao dobar vetar u leđa u vidu snažne medijske podrške, čije je jezgro bio TV kanal NTV – Moldavija, koji je potpisao sporazum o reemitovanju sa ruskim NTV.

Podrška Moskve značajno je pomogla Dodonu da postane predsednik pre četiri godine i simbol povratka Moldavije pod ruski uticaj. Ove jeseni, kada se Dodon ponovo kandidovao za novi reizbor, Moskva ga je ponovo otvoreno podržala.

Put do poraza

Putin je lično poželeo Dodonu „uspeh na ovim izborima“ kako bi „nastavio započeti posao na obnavljanju međudržavnih veza i njihovom razvoju“. Otvorena igra sa jednim ciljem nije najbolja strategija u međunarodnim odnosima. Naročito ako kandidat za kojeg ste verovali da ima dobre šanse izgubi na izborima. Uostalom, tada se oni koji su na njega stavili sve mogu naći u ne baš prijatnom položaju, jer poraz će biti proglašen ne samo porazom proruskog kandidata, već i Kremlja. Pored toga, tada ćete morati da se pravite da se ništa nije dogodilo i nekako gradite odnose sa onima protiv kojih ste igrali pre izbora.

Još jedan pokazatelj bio je značajan „lakmus-papir“ političkog raspoloženja javnosti Moldavije. Naime, istraživanje javnog mnjenja „Barometar javnog mnjenja“, koje svake godine sprovodi merodavni Kišinjevski institut za javnu politiku, pokazivalo je da je u oktobru 2016. godine, kada je Dodon široko i smelo koračao u smeru predsedničke palate, 38 odsto stanovnika te zemlje bilo spremno da glasa na hipotetičkom referendumu o pristupanju Moldavije EU, dok je 37 odsto bilo protiv. U oktobru 2020. godine, nakon četiri godine Dodonovog predsednikovanja, raspodela odgovora na isto pitanje drastično se promenila – za pristupanje EU sada je 58 odsto, a protiv samo 20 odsto.

Srazmerno povećanju podrške EU, smanjila se podrška Evroazijskoj ekonomskoj uniji (EAEU). U 2016. godini je 53 odsto bilo spremno da glasa za pridruživanje ovom savezu, dok je 2020. godine taj procenat pao na  39,5 odsto. Ako bi se od ispitanika tražilo da biraju između EU i EAEU, 2016. godine pobedio bi EAEU rezultatom 44 odsto nasuprot 31 odsto. Sada, 2020. godine, Evropska unija već pobeđuje: 49 odsto naspram 23 odsto.

Nekoliko je razloga koji objašnjavaju ovakve pokazatelje. To je delimično rezultat onoga što je Dodon uradio, tačnije šta nije uradio kao predsednik. Često je posećivao Moskvu, mnogo je govorio o tradicionalnim vrednostima, koje su, po njegovom mišljenju, zajednička rusko-moldavska veza, ali u isto vreme skoro da nije objasnio sugrađanima kakve se šanse za Moldaviju otvaraju prijateljstvom sa Rusijom, osim mogućnosti plasiranja voća i povrća u Moskvu i odlaska tamo u potrazi za poslom i zaradom.

I Rusija sve ovo vreme nije ništa naročito radila u moldavskom pravcu, osim demonstrativne podrške Dodonu. A kada se predsednikovo ime pojavilo u neprijatnim skandalima u vezi korupcije, a to se dogodilo više puta, i Moskva je u vezi toga dobila deo negativnosti.

Predsednik Moldavije Igor Dodon i predsednik Rusije Vladimir Putin tokom zajedničke konferencije za medije u Kremlju, Moskva, 17. januar 2017. (Foto: kremlin.ru)
Predsednik Moldavije Igor Dodon i predsednik Rusije Vladimir Putin tokom zajedničke konferencije za medije u Kremlju, Moskva, 17. januar 2017. (Foto: kremlin.ru)

Evropska unija se sa druge strane tokom svih ovih godina ponašala sasvim drugačije. Poučena gorkim iskustvom iz proteklih godina, kada su republikom vladali proevropski korumpirani zvaničnici koji su ozbiljno narušili imidž EU, Brisel je promenio taktiku. Ne ističući posebne odnose sa određenim moldavskim političarima, EU je u zemlji sprovodila mnoštvo projekata – od popravke puteva, adaptacija i renoviranja škola i bolnica, do obezbeđivanja bespovratnih sredstava za kupovinu staklenika za male poljoprivrednike. Rezultat takvog rada i pristupa više je nego vidljiv na semaforu koji je pratio poslednju izbornu utakmicu.

Rezultat Dodonove četvorogodišnje vladavine očigledno nije išao u korist Rusije. To je zasluga i njega samog, ali i Moskve, koja je sve to vreme radila sa jednim moldavskim političarom, umesto da je razmišljala o tome kakva bi mogla biti njena politika prema celoj zemlji.[1]

Ko je Maja Sandu

Sada, kada je bivša premijerka Maja Sandu postala nova predsednica Moldavije, hajde da vidimo šta znamo o njoj? U Pridnjestrovlju je zovu „Sakašvili u suknji“. Zaista, ove političke figure imaju mnogo toga zajedničkog. Oboje su izašli iz inkubatora u kojima se odgajaju mladi lideri za zemlje u razvoju u kojima Zapad ima svoje interese. Skromna je i rodom iz sela Risipeni, regija Falesti, gde je rođena pre 48 godina. Nakon završetka Akademije za ekonomsko obrazovanje u Moldaviji 1994. godine dobila je mesto glavnog specijaliste Odeljenja za saradnju sa Evropskom unijom i zemljama sliva Crnog mora i Odeljenja za ekonomske odnose sa inostranstvom Ministarstva ekonomije.

Tada je radila u Glavnom odeljenju za saradnju sa međunarodnim ekonomskim organizacijama. Tamo su joj se, verovatno, i obratili zapadni partneri. Njena karijera je u periodu između 1998. i 2005. godine napredovala fantastičnim tempom. Ona već radi u kancelariji Svetske banke u Kišinjevu. Diplomirala je na Harvardskom institutu Džon F. Kenedi za javnu upravu 2010. godine. U periodu od 2010. do 2012. godine bila je savetnik izvršnog direktora Svetske banke u Vašingtonu. To su glavne prekretnice biografije, a negde između još uvek postoji rad na programu UN-a.

Po povratku iz Vašingtona 2012. godine, Sandu je dobila mesto ministra obrazovanja. Kao ministarka, promovisala je ideju obaveznog učenja engleskog jezika u školama, dok je ruski jezik trebalo da se izučava samo po izboru učenika. Nakon što je podnela ostavku na mesto ministra, prešla je u opoziciju gde je stvorila i vodila svoju proevropsku stranku „Akcija i solidarnost“. Zajedno sa Dodonom, aktivno je učestvovala u proterivanju oligarha Vladimira Plahotnjuka iz Moldavije.

Sandu ima rumunsko državljanstvo i davala je kontroverzne izjave o ratnom zločincu Drugog svetskog rata Joni Antoneskuu, zbog čega ju je kritikovala jevrejska zajednica Moldavije. Olujna politička karijera, očigledno, nije ostavila mnogo vremena i energije za njen privatni život: Sandu nije udata, a informacije o njenoj sumnjivoj LGBT orijentaciji punili su stupce moldavske štampe, što je ona sama opovrgavala.

Pobeda Sanduove u prvom krugu i u konačnom skoru izbora kod pratilaca političkih zbivanja u ovoj državi nazvana je jednom vrstom osvete uvređene žene prema dosadašnjem predsedniku Moldavije, Dodonu.

Novoizabrana predsednica Moldavije Maja Sandu tokom konferencije za medije nakon izborne pobede, 16. novembar 2020. (Foto: AFP/Sergei Gapon)
Novoizabrana predsednica Moldavije Maja Sandu tokom konferencije za medije nakon izborne pobede, 16. novembar 2020. (Foto: AFP/Sergei Gapon)

Naime, u leto 2019. Dodon i Sandu udružili su se da sruše omraženi „okupacioni režim“ oligarha Vladimira Plahotnjuka. U tome su im pomogle Evropska unija i Rusija, koje su takođe bile nezadovoljne „sivim kardinalom“ republike. Kao rezultat toga, Sandu je postala premijer u parlamentarnoj republici, dok je Dodon dobio parlament koji nije bio neprijateljski raspoložen prema njoj. Istina, idila je trajala samo nekoliko meseci, nakon čega je predsednik Moldavije odlučio da zaključi savez sa Plahotnjukovom Demokratskom strankom kako bi srušio Sanduovu.

Odmah nakon toga, obećala je da će se osvetiti, ali Dodon, očigledno, nije njene reči shvatio ozbiljno. Portfelji u novoj vladi bili su podeljeni između njegove Socijalističke partije i Demokratske stranke Plahotnjuka, iako on formalno više nije bio u njoj. Prvi krug predsedničkih izbora u Moldaviji završen je pobedom ove opozicionarke, za koju je glasalo nešto malo preko 36 odsto birača, dok je aktuelni šef države Igor Dodon sakupio 32,7 odsto glasova.

Novi kurs

Da li će se spoljnopolitički kurs Moldavije promeniti izborom Maje Sandu za novu predsednicu?

Postoji neko iznenađenje u činjenici da je u poslednjem trenutku, zbog glasova radnih migranata koji su otišli ​​u Zapadnu Evropu, Maja Sandu izbila na prvo mesto. Bez ovih glasova ostala bi na drugom mestu, a Dodon bi pobedio. Preko 100 hiljada ljudi koji su glasali u inostranstvu (misli se na broj onih koji su glasali u prvom krugu) velika je cifra, čak i za Rusiju. Jasno je da je Sandu mobilisala sve moguće snage, a pored inostranstva i posebno u Rumuniji.

Nova predsednica Moldavije će krenuti putem približavanja Rumuniji i Ukrajini. Formalno, ona neće slediti antiruski kurs, ali će se broj njenih poseta Moskvi verovatno prorediti. Istovremeno, u društvu će se pojaviti novi politički lideri koji će sarađivati sa proruskim biračkim telom.

Mora se imati u vidu i činjenica da je Moldavija parlamentarna republika i da predsednik ima manja ovlašćenja od kraljice Velike Britanije. Zato će pobeda Sanduove biti simbolična. Ako zaista želi da sprovede reforme koje je najavljivala tokom kampanje, moraće da raspusti parlament, a to će biti teško učiniti, jer se radi o istom parlamentu koji ju je smenio sa mesta premijerke pre godinu dana. Shodno tome, socijalisti i demokrate će zajedno raditi protiv Sandu.[2]

Kao po nepisanom pravilu, u Republici Moldaviji glasanje nema samo politički, već i geopolitički predznak. Bivša premijerka osvojila je ogromnu većinu glasova u dijaspori od skoro 70 odsto. Osvojila je najviše glasova i u glavnom gradu, Kišinjevu, kao i u centralnim i južnim delovima sa pretežno rumunofonskim stanovništvom. Vidljivo iritiran rezultatom glasanja u inostranstvu, gde je glasalo skoro 150.000 ljudi, šef države je okvalifikovao dijasporu „paralelnim izbornim telom“ što je za posledicu imalo pravu lavinu sarkastičnih kritika. Dodon je postigao dobre izborne rezultate u zonama sa nacionalnim manjinama, u proruskoj zoni Pridnjestrovlja, u rejonu Taraklija sa bugarskom nacionalnom manjinom i u autonomnom regionu Gagauzija sa turkofonskim stanovništvom.

Promoteri ujedinjenja Moldavije sa Rumunijom i proevropski opredeljeni kandidati koji nisu uspeli da se plasiraju u drugi krug izbora, saopštili su da bezuslovno podržavaju Maju Sandu. Iznenađenje je međutim stiglo od proruski opredeljenog  gradonačelnika grada Balci, drugog po veličini grada u zemlji, Renata Usatija, koji je pozvao svoje pristalice da glasaju za bivšu premijerku Moldavije. On je izjavio da vlast vrši pritisak na njega da podrži Dodona, ali da se on nada da će Maja Sandu uspeti da sruši korumpirani sistem kojim rukovodi sadašnji predsednik.

Novoizabrana predsednica Moldavije gestikulira rukom u toku izborne noći nakon dobijenih rezultata, Kišinjev, 16. novembar 2020. (Foto: Sergei Gapon/AFP)
Novoizabrana predsednica Moldavije neposredno nakon objavljivanja rezultata u izbornoj noći, Kišinjev, 16. novembar 2020. (Foto: Sergei Gapon/AFP)

Za Sandu i njen tim predsednički izbori bi, da su završeni ponovnim Dodonovim reizborom, verovatno značili kraj njene političke karijere. Da nije uspela da se osveti za poraz iz 2016. godine, zapadni mentori i sponzori moldavske opozicije tražili bi novog favorita. Jer elementarna logika govori da nema smisla ulagati u političare koji ne „poleću“. Stoga je Sandu nesumnjivo bila spremna da izvede ljude napolje. Za nju su ovi izbori bili održani pod sloganom „uspon ili nestanak“.[3]

Većina analitičara smatra da se stari planovi o pripajanju Moldavije Rumuniji neće ostvariti jer to ne odgovara moldavskoj eliti koja želi da ima samostalnost, a ne da bude „mlađi brat“. Činjenica je da 20 do 25 posto građana Moldavije i dalje želi da da se Moldavija pripoji Rumuniji. Ti ljudi su zbog korupcije izgubili veru u moldavsku elitu i veruju da bi im sa Rumunijom bilo bolje. Sa oko 3,5 miliona stanovnika, Moldavija je podeljena između onih koji podržavaju veze sa Rusijom i onih koji zagovaraju saradnju sa Evropskom unijom i, posebno, susednom Rumunijom.

Republika Moldavija, smeštena između Rumunije i Ukrajine, formalno ima sve moderne institucije. Ipak, to je zemlja u agoniji. Zemlja koja je razjedena korupcijom i organizovanim kriminalom jedna je od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Svojim građanima ne može da ponudi skoro nikakvu prihvatljivu socijalno-ekonomsku perspektivu. Najmanje trećina stanovništva radi u inostranstvu. To je dakle zemlja kojoj su očajnički potrebne reforme.

Mogućnost majdana

Da li SAD stvara žarišta u blizini ruskih granica i da li su skovale plan za „obojenu revoluciju“ u Moldaviji? Upozorenja da bi Vašington u Moldaviji mogao da organizuje „obojenu revoluciju“ i da bi mogli da izbiju protesti kakvi su već zahvatili Belorusiju i Kirgiziju treba shvatiti ozbiljno, jer je Moldavija, u čijoj blizini je i zamrznuti sukob u Pridnjestrovlju, jedan od instrumenata Vašingtona u okviru politike „obuzdavanja“ Rusije.

Direktor Spoljnoobaveštajne službe Rusije Sergej Nariškin je upozorio da SAD pripremaju revolucionarni scenario i za Moldaviju, te da nastavljaju da se mešaju u unutrašnje stvari prijateljskih država Moskve, duž ruskih granica. Prema njegovim rečima, scenario „obojene revolucije“ može se realizovati nakon predsedničkih izbora u toj zemlji. Razlog je nezadovoljstvo Vašingtona trenutnim šefom države Igorom Dodonom, koji podržava konstruktivne odnose sa državama ZND, uključujući Rusiju.

Američki Stejt department naredio je svojoj ambasadi u Kišinjevu da, ako Dodon bude ponovo izabran, ohrabri opoziciju da organizuje masovne proteste posle izbora i zahteva poništavanje rezultata glasanja. Prema podacima ruskih tajnih službi, američke diplomate su takođe pokušavale da ubede moldavske bezbednosne snage da se ne mešaju u moguće ulične proteste i da, u slučaju njihovog izbijanja, odmah „pređu na stranu naroda“, a postojale su i indicije da se grupa američkih specijalista za „obojene revolucije“ spremala za ulazak u Moldaviju.

Mnogi moldavski eksperti takođe su govorili o mogućim pokušajima državnog udara u toj zemlji. Maja Sandu, koja vidi zemlju kao deo porodice EU i podržava ideju ujedinjenja Moldavije sa Rumunijom, već je optužila vlasti za pripreme falsifikovanja rezultata izbora i pozivala je svoje pristalice da se pripreme za proteste. Navodni lider kišinjevskog majdana apelovala je na rukovodstvo Evropske unije, i u apelu Briselu Sandu je rekla da će vlasti manipulisati rezultatima na lokacijama koje se otvaraju za moldavske radne migrante u Rusiji i za stanovnike nepriznate Pridnjestrovske Moldavske Republike (PMR).

Zgrada Vrhovnog sovjeta i Vlade Pridnjestrovlja u Tiraspolju (Foto: Wikimedia/Richardfabi)
Zgrada Vlade Pridnjestrovlja u Tiraspolju (Foto: Wikimedia/Richardfabi)

Ruski analitičari smatraju da Zapad neće pokrenuti scenario kišinjevskog majdana na izborima u novembru, ali da ga može odložiti. Moldavija je čisto parlamentarna republika, tako da pitanje moći, zapravo, neće biti odlučeno na nedeljnim izborima. Nije slučajno što je američki ambasador Hogan već najavio mogućnost prevremenih parlamentarnih izbora, koji će se održati gotovo izvesno u februaru, iako bi formalno trebalo da budu održani tek za dve godine. I već na tim izborima spoljni igrači će odrediti Moldaviji kako će dalje da živi. Ako bude bilo potrebno, tada će možda biti organizovan majdan.

Eksperti ističu da destabilizacija postsovjetskog prostora ima sve znake planirane i koordinisane kampanje za slabljenje Rusije stvaranjem žarišta na obodu njenih granica, a da su SAD jedina zemlja na svetu koja ima dovoljno resursa i motiva da organizuje takvu kampanju. Posle raspada Sovjetskog Saveza u mnogim bivšim republikama je stvarano tle za političke zavere, pobune, revolucije. To se dešavalo u Gruziji, Ukrajini, Kirgiziji, Moldaviji, Jermeniji, Belorusiji i drugim ruskim susedima.

Sada, kada su iza Amerike ostali njeni predsednički izbori, Stejt department i američke specijalne službe igraju na sigurnu kartu – slabljenja Rusije i drugih geopolitičkih protivnika – ili, bolje rečeno, pokušaja slabljenja. Drugim rečima, destabilizacija duž ruskih granica deo je kampanje za obuzdavanje i podrivanje ekonomskih, političkih i tehnoloških mogućnosti zemlje.

U očima SAD i Zapada Rusija svojim postojanjem, nezavisnošću, veličinom i resursima, predstavlja pretnju globalnoj dominaciji SAD i to je razlog što u blizini njenih granica stalno izbijaju tenzije, ratovi, nemiri, revolucije, ali, isto tako, na Zapadu su svesni da je Rusija jedini igrač u Evroaziji koji može da parira SAD, a da je njen nacionalni interes obezbeđivanje mira i stabilnosti na ruskim granicama.

Moldavija, od raspada SSSR-a i stvaranja nove geopolitičke mape Evrope, nosi neslavnu titulu jedne od najnerazvijenijih i najsiromašnijih država Starog kontinenta. Republika Moldavija obuhvata samo manji deo istorijske celine istog naziva, koja je danas podeljena između Rumunije, Ukrajine i Republike Moldavije.

Jedno je sigurno. Republika Moldavija predstavlja konstantno geopolitičko žarište, koje u slučaju tektonskih socijalnih promena i nekontrolisanog sloma oligarhijskog sistema može buknuti sa nepredvidivim posledicama i dodatno destabilizovati svakako ranjiv prostor dela Starog kontinenta koji nije još inkorporiran u EU.

Borba za uticaj

Prema istraživanju Unicefa, čak 90 odsto mladih želi da ode iz te bivše sovjetske republike. Muškarci odlaze najviše u Italiju i Španiju da rade najteže fizičke poslove i mada tamo zarađuju minimalnu dnevnicu, ona je pravo bogatstvo za uslove kod kuće, jer je Moldavija, uz Albaniju, najsiromašnija zemlja Evrope.

Moldavija, kao i Srbija, ima tu istorijsku nesreću geografskog položaja na kome se nalazi. Za taj kraj, Besarabiju, vekovima su se tukli Rusi, Turci, Rumuni, Ukrajinci, pa čak i Litvanci. Raspadom SSSR-a, zbog velikog siromaštva i dramatičnog odliva stanovništva, Moldavija je postala poluprazna poljana otvorena za spoljnu ekspanziju. Prvi su to shvatili i primetili Turci, čiji su biznismeni i „biznismeni“ prosto pohrlili ovde. Jedni da sa malim kapitalom za kratko vreme naprave veći, a oni drugi u potrazi za belim robljem. Uticaj turskog biznisa u Moldaviji je ogroman. U svim velikim kompanijama je u stvari turski kapital. Mnogi biznismeni su se oženili lokalnim devojkama i nastanili u Moldaviji, uvećavajući brojnost turske zajednice.

Ministar spoljnih poslove Turske Mevlut Čavušoglu sa svojim moldavskim kolegom Olegom Tuleom i guvernerkom Gagauzije Irinom Vlah prilikom otvaranja Generalnog konzulata Turske u Komratu, glavnom gradu Gagauzije, 27. avgust 2020. (Foto: AA Photo)
Ministar spoljnih poslove Turske Mevlut Čavušoglu sa svojim moldavskim kolegom Olegom Tuleom i guvernerkom Gagauzije Irinom Vlah prilikom otvaranja Generalnog konzulata Turske u Komratu, glavnom gradu Gagauzije, 27. avgust 2020. (Foto: AA Photo)

Turska država, između ostalog, finansijski podržava u Moldaviji manjinske Gagauze. Gagauzi su Turci koji su posle plemenskih sukoba u 13. veku pobegli na Balkan i primili pravoslavnu veru. Oni su se 1992. čak i oružano borili protiv moldavskih trupa za svoju autonomiju. Danas, jednom godišnje, svaka porodica u Gagauziji dobija značajnu novčanu pomoć od turske države.

Iako ne gledaju blagonaklono na sve veći uticaj Turske, lokalni političari ne mogu da mu se suprotstave. Opterećeni balastom Pridnjestrovlja, priklješteni interesima Rusije, EU, SAD i Turske, moldavski lideri pokušavaju da ostvare evidentnu želju većine svojih građana – konfederaciju sa Rumunijom i ulazak u EU na „zadnja vrata“.

Silama čiji se interesi prepliću u Moldaviji trenutna situacija i te kako odgovara. Pošto je država siromašna i političari se lako korumpiraju, lako je baviti se u njoj svakojakim mutnim radnjama. Od pranja novca do trgovine ljudima i organima. Ova poslednja, na nivou Evrope, svake godine donosi svojim poslodavcima oko 10 milijardi dolara. Jedan deo tog novca dođe i u Moldaviju, ali ne u džepove žrtava.

Zarobljeni u „zamrznutom konfliktu“ iz 1990, bez izlaska na more, siromašni i na raskrsnici između EU na zapadu i nestabilne Ukrajine i Rusije na istoku, sa siromaštvom i korupcijom – Moldavija i Pridnjestrovlje danas ipak ostavljaju utisak i sliku regiona koji odavno čeka na svetliju budućnost.

Izbori kao referendum

Međutim, glavna intriga ove izborne kampanje slična je onoj koja je okončala nedavne američke predsedničke izbore i jeste ta da li gubitnik priznaje poraz. Posebno je mnogo pitanja za Maju Sandu. Opozicioni političar neprestano optužuje svog rivala za veze sa oligarsima (iako je upravo pod Dodonom zemlju napustio najveći moldavski političar-oligarh Vladimir Plahotnjuk) i korupciju (bez pružanja dokumentovanih dokaza). Istovremeno, njeni rezultati u zapadnoevropskoj moldavskoj dijaspori pokreću neka pitanja zbog masovnog priliva ljudi koji žele da glasaju, uprkos pandemiji i očiglednoj nemogućnosti nekih biračkih mesta da prime pet do šest ljudi u minuti, što odgovara broju primljenih glasačkih listića.

Vođstvo Sanduove u prvom krugu iznenadilo je sve, a dijaspora je obezbedila njenu pobedu. Po prvi put u istoriji Moldavije, odziv na stranim biračkim mestima bio je bez presedana, iako nije bilo značajnih preduslova za masovnu mobilizaciju birača. Visoka izlaznost izgledala je posebno čudno, s obzirom na ogroman broj slučajeva i neviđene mere karantina u vezi sa pandemijom virusa COVID-19, što može da sugeriše, po izvorima iz Dodonovog izbornog štaba, da su podaci sa stranih lokacija jednostavno falsifikovani.

Izbori u Moldaviji na neki način predstavljali su i referendum o dve suprotne vizije dalje budućnosti zemlje. Ova država od sticanja nezavisnosti 1992. godine podeljena je na one koji su za bliže odnose sa EU i na pristalice čvršćih veza sa Moskvom.

Da li nekada toliko sveprožimajuća i neupitna „želja za Zapadom“ (izraz francuskog filozofa Alana Badjua, kojim opisuje kako je Istočna Evropa nakon završetka Hladnog rata pohrlila ka Zapadu) koja je pokrenula očajnički stampedo država u otvoreni zagrljaj NATO-a i Evropske unije, nakon što je počela da gubi na gvozdenoj snazi kojom je okovala mnoga srca i umove, ponovo počinje da na primeru Moldavije dobija veći broj pristalica?

Žena drži zastavice Moldavije i Evropske unije tokom jednog protesta u Kišinjevu, avgust 2020. (Foto: EPA-EFE/Dumitru Dumitru)
Žena drži zastavice Moldavije i Evropske unije tokom jednog protesta u Kišinjevu, avgust 2020. (Foto: EPA-EFE/Dumitru Dumitru)

Strateški pritešnjena između Rumunije na jugozapadu i Ukrajine na severoistoku, Moldavija je stekla nesrazmerno veliki geopolitički značaj u odnosu na svoju veličinu, naročito nakon događaja u Ukrajini. Moldavija je u međuratnim godinama bila rumunska teritorija; 1940. je Staljin anektira, a nezavisnost proglašava 1991. godine, kada je delovalo da će se kroz ponovno ujedinjenje sa Rumunijom zaputiti prema Zapadu. Upravo je ta mogućnost dovela do oružanog sukoba s Transnistrijom (Pridnjestrovljem), moldavskom regijom naseljenom uglavnom ruskim življem, koja se potom proglasila nezavisnom republikom.

Pa ipak, četvrt veka kasnije, Moldavija nije članica niti EU, niti NATO-a (iako je ušla u „Partnerstvo za mir“ 1994. godine). Ako bi se nakon novembarskih predsedničkih izbora od pre četiri godine moglo reći da od članstva u ovim savezima nikad nije bila udaljenija, budući da je predsednički kandidat proruske Partije socijalista Republike Moldavije, Igor Dodon, tada odneo tesnu pobedu nad prozapadnom kandidatkinjom, osvojivši 52 odsto glasova nasuprot njenih 48 odsto, posle najnovijih izbora evidentno je da će doći do promene spoljnopolitičkog kursa Kišinjeva, ali i drugačijeg pogleda iz Brisela prema ovoj nekadašnjoj sovjetskoj republici.

Rezultati izbora u Moldaviji mogli bi da predstavljaju reakciju na intenziviranu geopolitičku utakmicu koja se vodi na terenu Istočne Evrope nakon ukrajinske krize – krize izazvane do sada neutoljivom željom NATO-a da se proširi na istok, sve do samih granica Rusije.

Istovremeno, sada se svim čulima – pa i onim šestim – jasno oseća da članstvo u suštinski neoliberalnoj EU nije ponudilo nikakva opipljiva rešenja za i te kako ozbiljne ekonomske probleme s kojima se region suočava. Ovo razočaranje je, samim tim, podstaklo potragu za rešenjima negde drugde, a okretanje prema Rusiji jedan je vid „alternative“.

Izbori u toj državi sa 3,5 miliona ljudi u kojoj se Zapad i Rusija bore za uticaj, održali su se u senci pandemije koronavirusa koja je Moldaviju, već jednu od najsiromašnijih evropskih država, gurnula još dublje u ekonomski ponor.

Dodonove greške

Ono što je karakteristično za ove izbore jeste veliki broj birača u dijaspori. Koji je razlog tome? Reč je prvenstveno o građanima koji su zbog trenutne politike bili primorani da odlaze na rad u inostranstvo. Moldavci su u drugom krugu izbora postavili rekord u glasanju u inostranstvu. Više od 252 hiljade građana ove države glasalo je u inostranstvu, odnosno, otprilike svaki četvrti od onih koji rade, uprkos činjenici da mnoga biračka mesta u inostranstvu nisu imala dovoljno glasačkih listića. Prezirni odnos prema tim ljudima jedna je od glavnih Dodonovih grešaka pre druge runde glasanja.

Pored ovoga, Dodon je napravio još nekoliko grešaka. Nakon istiskivanja Plahotnjuka iz zemlje mogao je ujediniti sve oko sebe, uključujući i one koji su se vratili iz političke emigracije. On to nije učinio. Precenio je mogućnosti svojih političkih stratega i svojih partnera u Ruskoj Federaciji.

Dodon je pozvao svoje pristalice da izađu na ulice 16. novembra kako bi „odbranili pobedu“. Može li on to učiniti? Jaz od 10 odsto ne podrazumeva čak ni neslaganje sa odlukom CIK-a. Čak i ako se brojevi promene i pretvore u šest do osam odsto. Ima mesta sumnjama i osećaju da vam je ukradena pobeda sa razmakom od jedan do dva odsto ili manje. Dodon je na brifingu u ponedeljak rekao da će ići na sud da ospori rezultate predsedničkih izbora.

„Obećavam svojim pristalicama da neću popustiti. Dužni smo da zaštitimo interese naših građana, da koristimo sve pravne metode za osporavanje izbornih rezultata – žalbe CIK-u, sudu, Apelacionom sudu i Ustavnom sudu“, rekao je on. Ranije je Igor Dodon rekao kako je njegov predizborni štab tokom izbora registrovao neviđen broj prekršaja. Među njima su prevoz i podmićivanje birača i prepreke za glasanje birača iz Pridnjestrovlja.[4]

S jedne strane, ljudi ne žele da učestvuju u protestima, a s druge strane niko neće braniti režim jer su svi umorni. Sva potrebna infrastruktura za pobunu je spremna, samo treba neko da podigne transparent.

Predsednik Moldavije Igor Dodon prilikom glasanja na svom izbornom mestu u Kišinjevu, 01. novembar 2020. (Foto: AP Photo/Roveliu Buga)
Predsednik Moldavije Igor Dodon prilikom glasanja na svom izbornom mestu u Kišinjevu, 01. novembar 2020. (Foto: AP Photo/Roveliu Buga)

Ruski predsednik Vladimir Putin čestitao je Maji Sandu pobedu na predsedničkim izborima u Moldaviji. „Očekujem da će vaš rad na čelu države doprineti konstruktivnom razvoju odnosa između naših država. To bi, nesumnjivo, odgovaralo osnovnim interesima naroda Rusije i Moldavije“, navodi se u čestitki Putina. Ruski predsednik je poželeo novoj liderki uspeh, dobro zdravlje i napredak.

Portparol Kremlja Dmitrij Peskov saopštio je ranije da Rusija poštuje rezultate predsedničkih izbora u Moldaviji i da očekuje da će sa novom liderkom uspostaviti uzajamno korisne odnose.

 

Ostoja Vojinović je istoričar i publicista. Ekskluzivno za Novi Standard.

________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] https://carnegie.ru/commentary/83216

[2] https://www.mk.ru/politics/2020/11/02/pobedu-sandu-v-pervom-ture-nazvali-mestyu-obizhennoy-zhenshhiny-prezidentu-moldavii-dodonu.html

[3] https://www.rubaltic.ru/article/politika-i-obshchestvo/20201022-revolyutsiya-v-moldove-zapad-popytaetsya-vzyat-revansh-za-porazhenie-v-belarusi/

[4] https://point.md/ru/novosti/politika/dodon-nameren-osporit-rezul-taty-prezidentskikh-vyborov-v-sude

 

Naslovna fotografija: AP Photo/Roveliu Buga

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Kolumna, Svet
Pratite nas na YouTube-u