Slom lire gura Tursku u provaliju

Gotovo potpuno iscrpljivanje državnih rezervi Turske onemogućava Erdogana da učestvuje u dugotrajnim vojnim sukobima. Međutim pitanje je da li je on toga svestan

Turska je pred najvećim izazovom u novijoj istoriji, iako Erdogan na sve načine traži da Turcima pruži bilo kakvu pobjedu, pa makar to bila mučna i nedovršena pobjednička kampanja u Nagorno-Karabahu.

Još 2016. sam pisao o negativnim trendovima u turskoj ekonomiji, ali to nije izgledalo tako strašno u odnosu na situaciju u kojoj je Turska danas. Ekonomija koja je počela rasti s dolaskom Erdogana na vlast je zaista bila u usponu. Onda je Turska pogođena globalnom krizom 2009., ali to nije bila krivica vladajuće AKP stranke i Erdogana. Međutim, kriza 2016. jeste. Ona je posljedica avantura Turske u „Arapskim proljećima“, incestuoznom savezu s teroristima Al kaide i Islamske države, koji je doveo do terorističkih napada i u samoj Turskoj, kampanjama u Siriji u početku, Libiji kasnije, koje su obje bile neuspješne jer neprijatelj nije poražen i Turska se nije domogla resursa te dvije zemlje. Sada je zemlja pod pritiskom Zapada i Istoka zbog svojih ekspanzionističkih težnji na Kavkazu, u istočnom Mediteranu i Centralnoj Aziji.

Rast političke nestabilnosti godinama unazad doveo je na kraju Tursku u poziciju u kojoj je ekonomski stručnjaci i ulagači gledaju s puno skepse. Kritični zaokret smjera turske ekonomije došao je s pokušajem vojnog udara sredinom jula prošle godine. U prvom polugodištu 2016. turski BDP je bio 4,5 odsto viši nego godinu prije. U trećem tromjesečju, 1,8 odsto niži. To je bio tek početak negativnih ekonomskih vijesti koje su se zaređale u posljednje vrijeme. Od tada se turska valuta u nekoliko navrata našla na istorijski najnižoj vrijednosti u odnosu na američki dolar, valutu od koje Turska kritično zavisi, ali o tome u drugom dijelu članka.

Istorijski pad

Od početka 2017. vrijednost lire je pala za zabrinjavajućih desetak posto, a taj trend je nakratko zaustavljen, da bi od ovog ljeta opet počela strmoglavo padati i ponovo je dosegla istorijski minimum. Ovaj trend po tursku ekonomiju može imati pogubne rezultate, a s obzirom na to da Erdogan ne pokazuje želju da stabilizuje spoljnopolitički kurs zemlje, čini se kao da ide na sve ili ništa, i to u igri koju ne može dobiti.

Turske kompanije s ovim kursom lire više ne mogu refinansirati inostrane kredite. Riječ je o kreditima u vrijednosti većoj od 200 milijardi američkih dolara, što je više od četvrtine bivšeg godišnjeg bruto domaćeg proizvoda Turske, koje turski preduzetnici moraju ili refinansirati ili ih otplatiti. Budu li prisiljeni da stranu valutu kupuju po ovom kursu, stradaće njihovi finansijski rezultati, doći će do otpuštanja zaposlenih ili odustajanja od investicija. Svemu tome se pridružila pandemija koronavirusa i Erdogan je posegao za jedinom mogućom opcijom: dobiti mali pobjednički rat kako bi se dolilo gorivo na vatru krizom gotovo ugašenog nacionalizma.

Turski ministar odbrane Hulusi Akar i ministar odbrane Azerbejdžana Zakair Hasanov slave nakon postignutog sporazuma o zaustavljanju borbi oko Nagorno-Karabaha, Baku, 11. novembar 2020. (Foto: Arif Akdoğan/Anadolu Agency)
Turski ministar odbrane Hulusi Akar i ministar odbrane Azerbejdžana Zakir Hasanov slave nakon postignutog sporazuma o zaustavljanju borbi oko Nagorno-Karabaha, Baku, 11. novembar 2020. (Foto: Arif Akdoğan/Anadolu Agency)

Kako za ruski Pogled piše Mihail Kuvirko, turska valuta, uprkos svim naporima vlasti, obara nove negativne rekorde. Tokom prošle godine stopa turske lire za dolar pala je za pola, a to je koštalo fotelje novu guvernerku Centralne banke. Zašto je turska privreda na ivici velike krize i kako na to utiču spoljnopolitičke avanture predsjednika Erdogana, to su odgovori koje je u svojoj analizi ponudio Kuvirko.

Iznos od 8,47 lira po dolaru bio je novi antirekord kursa turske valute proteklog dana. Godinu dana ranije jedan dolar vrijedio je 5,8 lira, a u jesen 2016., kada je turska valuta počela nekontrolisano padati, davalo se nešto više od tri lire po dolaru. Šestog novembra ove godine, nakon što je lira izgubila 8,4 odsto u samo jednom danu, Erdogan je otpustio guvernera Centralne banke Murata Ujsala, iako je ovu funkciju obavljao vrlo kratko, od jula prošle godine.

Borba za jeftine kredite

Nadži Agbal, koji je prethodno vodio strateški i budžetski direktorat turske predsjedničke administracije, imenovan je za novog guvernera Centralne banke Turske. Ovo je značajna odluka koja pokazuje Erdoganovu spremnost da preuzme potpunu kontrolu nad polugama finansijske moći u zemlji.

Murat Ujsal, koji je napustio to mjesto, poticao je iz profesionalnog bankarskog sektora. Suprotno tome, novi guverner Nadži Agbal dolazi iz administrativnog sistema iz doba Erdogana. U početku je radio u turskim poreskim vlastima, a 2009. prešao je u Ministarstvo finansija na čijem je čelu bio šest godina kasnije. Agbal je ovu dužnost vršio do jula 2018. godine.

Prethodnik Ujsala i Agbala na čelu Centralne banke bio je Murat Četinkaja. Tri godine je pokazivao nezavisnost banke od Erdoganove političke volje. Kao što znate, turski vođa pobornik je ekonomske doktrine u duhu one koju je ispovijedao ruski akademik Sergej Glazjev i tvrdi da bi se podstakao rast nacionalne ekonomije, potrebno joj je pružiti najjeftinije moguće kredite. Upravo je to ono što je Erdogan redovno tražio od Četinkaje, ali se uvijek držao recepata monetarne ortodoksije: nacionalna valuta pada, inflacija raste – povećajte kamatnu stopu tako da „vrući“ špekulativni novac ne uđe u ekonomiju.

Bivši guverner turske Centralne banke Murat Četinkaja (Foto: Kerem Uzel/Bloomberg)
Bivši guverner turske Centralne banke Murat Četinkaja (Foto: Kerem Uzel/Bloomberg)

U junu 2018., nakon što je kurs lire probio još jednu „psihološku barijeru“, onu od četiri boda za američki dolar, turska Centralna banka je naglo povećala stopu sa osam odsto na 17 odsto, a uskoro i na ogromnih 24 odsto za male kredite. Na tom nivou je stopa trajala otprilike godinu dana, sve dok Erdoganovo strpljenje nije puklo i Četinkaja je otpušten.

Međutim, poslušniji Ujsal počeo je odlučno smanjivati ​​stopu u skladu sa željama turskog predsjednika. Kao rezultat toga, do početka ove godine stopa turske valute približila se kursu od šest lira za dolar, a nakon devalvacije rast kursa se ubrzao. Uprkos vladinim planovima da inflaciju održi na oko 10 odsto godišnje, nezavisna istraživanja pokazuju da je stvarni rast cijena u Turskoj dvoznačan.

Lira pada i padaće

Sami Turci nisu iznenađeni ovakvim razvojem događaja. Svako ko je bio u Turskoj prije dvadeset godina dobro se sjeća stare lire s puno nula. Tokom ekonomske krize i hiperinflacije ’70-ih i ’80-ih, kada je zemlja doživjela dva vojna puča, Turska je postala zemlja „milionera“. U tom trenutku su turske vlasti slijedile druge južnoevropske zemlje poput Španije, Italije, Grčke ili kasne „Jugoslavije“, koje su neprestano pribjegavale devalvaciji kako bi stimulisale izvoznu zaradu u nacionalnoj valuti. Kao rezultat toga, početkom 2000-ih kurs lire bio je samo inferioran u odnosu na jugoslovenski dinar iz vremena Slobodana Miloševića i za milion lira bilo je nemoguće kupiti kutiju cigareta.

Denominacija turske valute za šest nula početkom 2005. bila je jedna od značajnih reformi „ranog“ Erdogana. Jedna nova na milion starih lira je bio proces koji se poklopio s uspješnim ciklusom snažnog rasta svjetske ekonomije, a na kraju tog razdoblja, malo prije globalne krize 2008. godine, lira je imala kurs u razmeri 1:1 za dolar. Turske monetarne vlasti reagovale su na krizu blagom devalvacijom valute kako bi podstakle potražnju za svojim izvoznim proizvodima, uključujući turizam, ali od tada je kurs lire počeo polako, ali sigurno padati.

Odlučujući zamah koji je naglo ubrzao devalvaciju lire bio je neuspješni pokušaj državnog udara u ljeto 2016. i od tada je pad kursa postao gotovo nezaustavljiv. Tu su veliku ulogu igrali teroristički napadi u Turskoj, dijelom na jugu koji se pripisuju Kurdima i ISIL-u i strašni napad na vazdušnu luku u Istanbulu u ljeto 2016., za koji je odgovornost preuzeo ISIL, očajan zbog turske izdaje i početka saradnje s Rusima u kojoj se Erdogan morao odreći barem ISIL-a, kad je već nastavio podržavati Al Nusru i islamističke milicije koje gravitiraju oko sirijske Al kaide.

No, Turska je ostala zarobljena u zavisnosti od stranih tržišta. Osim depresijacije lire, nije bilo drugog načina da se podstakne inostrana potražnja za turskom robom zbog usporavanja globalne ekonomije, a to je neizbježno značilo upadanje u novu spiralu inflatorne devalvacije.

Novčanice turske lire (Foto: Bloomberg)
Novčanice turske lire (Foto: Bloomberg)

U međuvremenu je pogoršan još jedan problem turske privrede – hronični deficit trgovine i platnog bilansa. Tokom dvije decenije pod vladavinom Erdogana Turska je napravila ogroman modernizacijski skok, ali to je skupo koštalo. Zemlja je bila prisiljena da uvozi sve više i više nafte i gasa, a to je dovelo do toga da je vrijednost uvoza stalno nadmašivala vrijednost izvoza. Manjak je trebalo pokriti povećanjem državnog duga koji je u avgustu dosegao rekordnu vrijednost od 1,72 biliona lira, što je gotovo 235 milijardi dolara.

Deficit trgovinskog bilansa uvijek stvara pritisak na nacionalnu valutu, podsjeća vodeći analitičar investicione kompanije QBF Oleg Bogdanov. Pogoršanje odnosa Turske s tradicionalnim saveznicima – Evropskom unijom i Sjedinjenim Državama – dovelo je do odliva međunarodnih ulagača iz zemlje, a to je povećalo pritisak na tursku liru.

Prošlogodišnja ostavka Murata Četinkaje prije kraja mandata bila je signal stranim posmatračima da je Centralna banka Turske pod sve većim pritiskom Erdogana. Ova pretpostavka potvrđena je brzim smanjenjem stope Centralne banke pod vodstvom Murata Ujsala – tokom godine pala je na 8,25 odsto. Ali Ujsal je vrlo brzo postao talac takve politike. Lira nije prestajala padati, a Centralna banka bila je prisiljena pribjeći „ortodoksnim“ odlukama, koje Erdogan doslovno mrzi. Međutim, povećanje stope u avgustu za dva odsto nije bilo dovoljno da zaustavi devalvaciju, a Ujsal se nije usudio učiniti više i tako je napustio svoje mjesto.

„Ovo je priča o tome koliko je štetno miješanje izvršne vlasti u rad Centralne banke“, rezimira Oleg Bogdanov.

Poreklo ovog sukoba leži još u 2014. godini, kada turska Centralna banka deviznim intervencijama, odnosno potrošivši više od tri milijarde dolara, nije mogla postići željeni rezultat. Međutim, to nije zaustavilo dalje pokušaje uticaja na kurs trošenjem rezervi. Rezultat se pokazao žalosnim. Na kraju ljeta, međunarodna rejting agencija Mudis izračunala je da su neto devizne rezerve Turske pale na nulu. Erdogan je tada rekao da „njihove ocjene ne vrijede ništa“, a ministar finansija Berat Albajrak napomenuo je da uopšte nije gledao na kurs lire. Međutim, iznenadna ostavka Murata Ujsala ukazuje da ovo nije ništa više od pokušaja blefiranja u lošoj igri.

Istovremeno, problemi turskih finansija nisu ograničeni na spor o tome kako pravilno regulisati stopu Centralne banke. Dublji razlog je iscrpljivanje mogućnosti postojećeg modela privrednog razvoja zemlje. Od 2012. moguće je primijetiti njegovo usporavanje. Ako je u razdoblju od 2002. do 2007. prosječna stopa privrednog rasta bila 6,8 odsto, onda je u periodu od 2012. do 2016. bila samo 3,28 odsto.

Čovek prolazi pored sedišta turske Centralne banke u Ankari (Foto: Reuters/Umit Bektas)
Čovek prolazi pored sedišta turske Centralne banke u Ankari (Foto: Reuters/Umit Bektas)

Zapravo, Turska je upala u zamku produženog pada stopa rasta nakon brzog razvoja, što je zemlji omogućilo dostizanje svjetskog prosječnog nivoa BDP-a. Iscrpljivanje nekih važnih ekonomskih resursa, obično jeftine radne snage koje je prije bilo na raspolaganju, igra presudnu ulogu u izlasku iz ovog trenda. Za Tursku je takav resurs postao konstantno visoka razina domaće potrošnje, podržana aktivnim „pumpanjem“ privrede jeftinim kreditima i privlačenjem stranog finansiranja. Međutim, domaće tržište ne može se širiti unedogled. Značajan iznos duga u privatnom sektoru i zavisnost od priliva finansijskih sredstava stvaraju rizike u slučaju kolebanja priliva pozajmljenih sredstava.

Cena geopolitičkih avantura

Zapravo, spuštanje međunarodne ocjene na nivo „smeća“ najbolji je dokaz da strani ulagači više ne gledaju na Tursku kao na pouzdanog zajmoprimca. Erdoganove sve drskije međunarodne eskapade u tome igraju posebnu ulogu. Prije toga je Turska svoju riznicu nadopunjavala uslugama i turizmom, no u 2020. godini se broj turista smanjio se zbog koronavirusa. Skladno tome, prihodi su takođe pali. To takođe stvara pritisak na liru, a osim toga pogoršava geopolitičku situaciju. Turska se pridružila Azerbejdžanu u sukobu u Karabahu, pojačava geološka istraživanja u spornim vodama s Kiprom i Grčkom, što dovodi do daljeg zahlađenja odnosa sa Zapadom.

Na kraju, problem je stvorio snažni potres u Izmiru 30. oktobra, koji je pogodio i kurs lire i turski indeks Bist 100. U međuvremenu je Centralna  banka Turske odlučila održati ključnu stopu niskom, što je dovelo do činjenice da je zemlja na ivici valutne krize. Devizne rezerve se iscrpljuju, a Centralna banka odbija povećati kurs. Ali pitanje nije samo je li nasljednik Murata Ujsala spreman preduzeti mjere za obuzdavanje novčane mase za jačanje lire, a osim povišenja stope su potrebne i dodatne mjere, ali bi one mogle dovesti do protesta u zemlji.

U međuvremenu je 6. novembra Evropska unija produžila sankcije protiv turskih operacija bušenja u istočnom Mediteranu na godinu dana, privreda zemlje nije u najboljoj situaciji, a turistički sektor pati od koronavirusa.

Glavni problem turske ekonomije nisu čak ni Erdoganove makroekonomske ideje, već zastarjeli tehnološki sistem. Od 2017. u strukturi proizvedenih proizvoda dominirao je segment srednje tehnologije i njegov udio je prelazio 55 odsto, a proizvodi s tehnološkim nivoom ispod prosjeka činili su još 42 odsto, dok je udio visokotehnoloških proizvoda bio samo dva odsto. Turska treba da poveća ulaganja u razvoj i proizvodnju visokotehnoloških proizvoda, ali niske stope privrednog rasta nisu u mogućnosti da osiguraju potrebnu količinu finansijskih sredstava.

„Scenarije za razvoj događaja je teško predvidjeti, uglavnom zbog velikog broja potencijalnih prijetnji, od kojih svaka rizikuje pokretanje lančane reakcije ekonomske krize. S obzirom na globalni trend jačanja dolara, slabljenje turske valute vjerovatno će se nastaviti. Takođe je očito da Turska ne može sebi priuštiti intervenciju u rješavanju pitanja Karabaha, a da istovremeno održava napetost na istočnom Mediteranu, te u odnosima s Evropskom unijom i Sjedinjenim Državama. O tome svjedoči gotovo potpuno iscrpljivanje državnih rezervi, što Turskoj onemogućava učestvovanje u dugotrajnim vojnim sukobima“, rekao je za Pogled ruski stručnjak Vitalij Mankevič.

Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan (Foto: Michael Nagle/Bloomberg)
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan (Foto: Michael Nagle/Bloomberg)

Da li je Erdogan ovoga svjestan? Možda i jeste, ali je odavno dostigao nivo na kom gubi kontakt sa stvarnošću, što počinje brinuti ne samo zemlje s kojima je u direktnom sukobu, već i Rusiju, Kinu, koja je oduvijek skeptična prema Ankari zbog podrške ujgurskim teroristima i separatistima, a sada i EU i Sjedinjene Države. Ovaj scenario za Tursku definitivno nije obećavajući.

 

Nebojša Babić je slobodni novinar, publicista i autor velikog broja tekstova i eseja o međunarodnoj politici.

 

Naslovna fotografija: Nicole Tung/Bloomberg

 

Izvor alterminfo.blogspot.com

 

BONUS VIDEO: