Večernji list: Fejsbuk uvodi cenzuru, sledi li globalna diktatura?

Tehnološke gigante treba vratiti u ulogu distributera sadržaja bez prava upliva u njega. U protivnom, očekuje nas globalna cenzura, a jednog dana možda i diktatura

Život se odavno preselio na internet. Na mreži konzumiramo raznovrstan sadržaj, susrećemo prijatelje iz mladosti, odrađujemo poslovne sastanke, pohađamo nastavu, kupujemo i prodajemo, pronalazimo ljubavne partnere… S nama kao korisnicima mreža je usisala i našu ličnost i životne izbore. Stvari koje smo nekad komentarisali u užem krugu prijatelja sad komentarišemo s virtuelnim prijateljima među koje se, ruku na srce, uvuklo podosta ljudi s kojima izvan mreže nemamo posebno blizak odnos. Poenta umrežavanja je širiti mrežu kontakata pa nam to dođe prirodno.

Sve što danas radimo na mreži puno je javnije od onoga što smo radili kad interneta i društvenih mreža nije bilo. Naše je političko mišljenje postalo dostupnije, ali smo i mi sad dostupniji političarima. Internet je kao masovni medij nove generacije osigurao cijeli niz kanala putem kojih političke informacije ili propagandne poruke mogu doći do svakoga od nas. Nekolicina tehnoloških divova razvila je niz aplikacija preko kojih se razni akteri, uključujući one političke, bore za našu pažnju i novac. Sve je bilo u redu dok su to bile samo tehničke platforme koje nude isključivo virtuelni prostor za razmjenu dobara i informacija.

No s vremenom su one postale svojevrsna pretnja za demokratiju. Što su zauzimale važnije mjesto među komunikacijskim kanalima, rastom broja korisnika iz cijeloga svijeta i svih demografskih grupa, digitalne platforme su sve više prilagođavale političku komunikaciju sebi. Poznata je činjenica da pojedina objava na društvenim mrežama ima svega nekoliko sekundi da privuče pažnju korisnika. Ta je zakonitost dovela do poplave kratkih, sarkastičnih, zapaljivih i ne pretjerano informativnih izjava, dok je prostor za suštinsku raspravu kvalitetnim argumentima koja traži više znanja, umjereniju retoriku i veću pažnju onih koji je prate drastično sužen.

Društvene mreže samo su zacementirale kulturu ‘saundbitova’ koja je već bila pustila korijenje u medijskom prostoru. Ono što je trebalo da bude konstruktivna razmjena mišljenja na temelju koje će birači odlučiti ko ima bolje argumente i ko je sposobniji voditi državu pretvorilo se u rat doskočicama i performansima. Tako je otvoren prostor akterima s vrlo ograničenim znanjima i kompetencijama, ali bezgraničnom željom za samopromocijom, koji su politiku ubrzano počeli pretvarati u potpuni cirkus. Atraktivni sadržaj s društvenih mreža počeli su potom preuzimati tradicionalni mediji. Internet je svakoga od nas s vremenom baždario na dnevni unos enormne količine informacija, koju tradicionalni mediji više nisu mogli proizvesti, a uz to je osigurao prijenos vijesti s drugog kraja svijeta doslovce u sekundi i trku za pravovremenošću i ekskluzivnošću učinio nezamislivo konkurentnom.

Zastarjeli modeli poslovanja u medijima počeli su uzimati danak, i u finansijama i u ljudskim potencijalima, pa su se mediji sve više počeli oslanjati na sadržaj s društvenih mreža, uporedo besplatno nudeći vlastiti sadržaj putem tim platformi. I tako su upravo oni legitimisali društvene mreže kao kredibilan izvor informacija. Internetski kanali za distribuciju sadržaja postali su u pravom smislu riječi mediji.

Zanimljivo je to oblikovao Tom Gudvin, čovjek čije korporativne titule sadrže riječi „strategija“, „inovacija“, „transformacija“ i „budućnost“, napisavši kako je Uber najveća svjetska taksi kompanija koja ne posjeduje nijedno vozilo; Alibaba je najveći trgovac, ali bez inventara; dok je AirBnb globalno najveći pružalac usluge smještaja iako ne posjeduje nijednu nekretninu. A Fejsbuk je, dodao je Gudvin, najpopularniji svjetski medijski vlasnik iako ne stvara nikakav sadržaj. Tome još valja dodati i to da Fejsbuk, kao ni ostale društvene mreže, nema svojih novinara, urednika ni uredničke politike. Ali zato ima ogroman uticaj na ljude i životnu svakodnevicu, a posljedično i na demokratske procese. Da stvari izmiču kontroli, pokazala je i afera „Kembridž analitike“ koja je otkrila da je Fejsbuk znao za protivpravno sticanje privatnih podataka miliona korisnika u komercijalne svrhe i nije prstom mrdnuo dok priča nije postala javna i toliko velika da se više nije mogla ignorisati.

Drugi je primjer vrlo zabrinjavajućih praksi još skoriji, a riječ je o otvorenom cenzurisanju američkog predsjednika Donalda Trampa. Nečuveno je da entiteti koji se predstavljaju kao digitalne platforme, obični kanali za komuniciranje, donose vrijednosnu ocjenu o sadržaju ili istinitosti nečije poruke, naročito kad je taj neko demokratski izabrani politički vođa. To nije njihova uloga niti oni imaju kapaciteta da taj posao obavljaju dosljedno i kvalitetno.

Pogotovo je to zanimljivo u kontekstu kontroverzne Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu kojom se inicijalno željelo da se, između ostalog, tehnološki giganti u EU učine pravno odgovornima za korisnički sadržaj. Trebalo je da budu tretirani kao mediji, ali njihov argument je tada bio da oni samo osiguravaju tehničku platformu i sa samim sadržajem nemaju nikakve veze.

Dvije godine kasnije i nakon puno pritisaka, vidimo, postali su veliki autoriteti za istinu. U tome im pomažu lokalni partneri, tzv. platforme za provjeru činjenica, koje, za razliku od samih društvenih mreža imaju zaposlene političke novinare. A svaki politički novinar ima vlastita politička stajališta jer se u protivnom, da je apolitičan, ne bi bavio političkim novinarstvom. I zato ne može biti objektivan; može eventualno biti pošten i imati isti pristup prema svim političkim akterima, što nije slučaj s „fakt čekerima“.

Nemoguće je, naime, provjeriti sve činjenice objavljene od svih korisnika koje se danas globalno broje u milijardama, a lokalno u milionima, ili pak evaluirati tvrdnje baš svih političara i političkih aktivista pa se na nivou selekcije događa vrlo perfidna manipulacija. Možete vi uz jednake kriterijume provjeravati izjave političkih aktera s različitih strana spektra, no ako jednu stranu evaluirate češće, što se događa i u Hrvatskoj i na Zapadu, ispašće da ona iznosi puno više dvosmislenih tvrdnji, a to je u očima korisnika automatski diskredituje. Jedan od uzroka ovakve situacije, u kojoj oni koji provjeravaju činjenice u stvari manipulišu činjenicama, jeste definitivno manjak konkurencije.

Dok informacije u medijskom prostoru izvan mreže provjeravaju i prezentuju različiti mediji, s različitim uredničkim politikama, iz različitih uglova, informacije na mreži provjerava samo jedna ekipa koja ima monopol na istinu, a nisu je izabrali korisnici, nego uprava privatne kompanije. Neosporno je da privatne kompanije, unutar zakonskih okvira, imaju pravo na vlastita pravila. Kome se ona ne sviđaju, slobodan je koristiti usluge neke konkurentske kompanije. Taj univerzalni princip decenijama pokreće tržišnu ekonomiju, ali pitanje je koliko je danas primjenjiv na tehnološke gigante čiji je privatni virtuelni prostor postao integralni dio javne sfere. „Što nije objavljeno na Fejsbuku, kao da se nije ni dogodilo“, popularna je rečenica koja najbolje opisuje trenutno stanje.

Pravila korišćenja najpopularnijih društvenih medija i arbitrarno nametnuta ograničenja danas mogu imati ogroman uticaj na demokratske procese i nacionalnu bezbednost. Pojednostavljeno govoreći, tehnološki giganti postali su preveliki da bi bili u potpunosti nezavisni. Jednostavno je bilo promijeniti kanal ako nam se ne sviđa urednička politika neke televizijske ili radijske stanice, odnosno jedne novine u ruci zamijeniti drugima.

Svako ko se želio okušati u medijskom poslu, uvijek je mogao, koristeći isti poslovni model, pokrenuti alternativni medij i nametnuti se pored dotadašnjih tržišnih lidera. Nikad to nije bio lagan posao, ali trenutnim tehnološkim gigantima gotovo je nemoguće stvoriti istinsku konkurenciju. Uspjeh svake digitalne platforme, naime, zavisi od broja korisnika i oglašivača. Korisnici nisu previše skloni mijenjati iskustvo na koje su naučeni nečim previše drukčijim, a zbog zaštite intelektualnog vlasništva nemoguće je stvoriti lokalnu kopiju Fejsbuka ili Tvitera, dok kod stvaranja alternativne televizije ili štampanog medija ima puno manje ograničenja. Važno je uzeti u obzir i to da je poenta društvenih mreža, kako i sam naziv kaže, biti umrežen, a ne usamljen.

Dok gledate dnevnik, slušate omiljeni radijski program ili čitate najdražu kolumnu, nije vas previše briga koliko drugih ljudi čini isto to. Zakonitost društvenih mreža potpuno je drukčija, a pridobiti veliki broj korisnika u kratkom vremenu najveći je izazov za svaku novu društvenu mrežu. Zato ne možemo očekivati da na nekom manjem tržištu poput hrvatskog nikne prava alternativa globalnim divovima, što znači da politički procesi u našoj domovini izravno zavise od entiteta na koje mi nemamo praktično nikakvog uticaja. Stanje je nešto drukčije na većim tržištima poput kineskog, indijskog ili ruskog, no slučaj Tik-toka govori nam da globalno širenje novih aplikacija neće biti moguće bez spora oko vlasništva i pritisaka da se novi konkurenti stave pod kontrolu.

Slobodne konkurencije u toj industriji nema niti će je, zbog interesa velikih sila, uskoro biti, pogotovo u kontekstu razvoja 5G tehnologije koja će omogućiti revoluciju usluga, ali će globalnim korporacijama dati još više informacija o svakome od nas. Te je informacije potrebno zakonski i tehnološki puno bolje zaštititi, kao što je tehnološke gigante, koji će barem još neko vrijeme uživati globalni oligopol, nužno vratiti u ulogu distributera sadržaja bez prava upliva u njega. U protivnom nas vrlo vjerovatno očekuje globalna cenzura, a jednog dana možda i diktatura.

 

Autor Mate Mijić

 

Naslovna fotografija: AP Photo/Martin Meissner

 

Izvor Večernji list, 05. decembar 2020.

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u