Uloga Gorbačova u raspadu SSSR-a

Čovek koji je došao na vlast kao velika nada ostaje upamćen kao vladar koji je za šest godina srušio nešto što se gradilo vekovima, dovodeći NATO na granice Rusije

Poslednju deceniju 20. veka obeležile su velike promene na svetskoj geopolitičkoj pozornici: raspad Sovjetskog Saveza, rušenje Berlinskog zida, kraj Hladnog rata i još mnogo događaja koji u mnogo čemu menjaju sliku sveta. Većinu tih događaja povezuje jedna ličnost koja je za neke heroj, a za neke tragičar. Ta ličnost je Mihail Gorbačov, dobitnik Nobelove nagrade za mir, čovek koji je prestrojio Sovjetski Savez, ali i pomogao u prestrojavanju čitavog sveta.

Da li je Gorbačov svojim delovanjem u Sovjetskom Savezu i u svetu izazvao geopolitičku katastrofu? Možda je pred dolazak na vlast delovao kao čovek koji će doneti mnoga rešenja i uspeti da izvuče Sovjetski Savez iz krize, ali izgleda da je to bila samo varka i da nije dorastao takvom poslu. Možda je samo delovao odlučno i snažno na početku, i to samo u svojoj državi, za razliku od svog kolege, predsednika Sjedinjenih Država, Ronalda Regana, koji je bio odlučniji i spremniji za tu „veliku partiju šaha“ koja se zove Hladni rat. Možda je Gorbačov bio američki spavač ili samo naivni političar koji je svetu hteo da donese dobro tako što će davati ustupke svima i tako naneti veliku štetu svojoj državi, čiji raspad do tada nije mogao ni da se zamisli.

Izgubljena „partija šaha“

Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je u Privoljnoju u seljačkoj porodici, 1931. godine. Bio je na čelu Sovjetskog Saveza od 1985. do 1991. godine. (Gorbačov, 2014, str. 19). U svetu, Gorbačov će ostati upamćen kao čovek koji je doprineo ujedinjenju Nemačke, okončanju Hladnog rata, demontiranju Varšavskog pakta i likvidaciji Sovjetskog Saveza.

Od te 1985. godine i dolaska Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza očekivalo se mnogo. Koliko u Sovjetskom Savezu, toliko i u svetu. Nešto je moralo da se promeni. Sovjetska „imperija“ klecala je kako iznutra tako i spolja, a pritisci su bivali sve jači. Ali, ako stajete na čelo „imperije“ morate i da se ponašate kao imperator, kako u unutrašnjoj tako i u spoljnoj politici. Da bi mogao da realizuje sve što je naumio „perestrojkom“ (planom za podizanje posrnule sovjetske privrede ), morao je da izgradi bolji imidž na spoljnopolitičkom planu. Pomalo naivno, u svetu je počeo da se predstavlja kao reformator, kao čovek koji hoće da ujedini svet i svima se predstavljao kao prijatelj.

Njegove izjave iz Londona o jedinstvenoj Evropi i svetu, kao i o potrebi smanjenja nuklearnog naoružanja, imale su snažne odjeke. Druga strana je to prihvatala oberučke. Margaret Tačer je, nakon posete Gorbačova Londonu 1985. godine, izjavila kako „voli gospodina Gorbačova i sa njim može da sklapa poslove“. I sa kancelarom Nemačke, Helmutom Kolom, takođe je gradio dobre odnose. Međutim, njegov kolega iz Sjedinjenih Država kao da je znao šta treba da radi u tom trenutku da bi, možda, nasamario svog ruskog kolegu.

Sovjetski lider Mihail Gorbačov i američki predsednik Ronald Regan tokom sastanka i razgovora u Rejkjaviku, 11. oktobar 1986. (Foto: Scott Stewart/AP Photo)
Sovjetski lider Mihail Gorbačov i američki predsednik Ronald Regan tokom sastanka i razgovora u Rejkjaviku, 11. oktobar 1986. (Foto: Scott Stewart/AP Photo)

Gorbačov je već uveliko počeo sa „perestrojkom“ koja baš i nije davala rezultate kakve je on očekivao, a zavera koju su mu Sjedinjene Države i Saudijska Arabija spremile 1986. godine sa naglim obaranjem cene nafte samo ju je dotukla, ali još uvek ne do granice da Gorbačov mora da popušta (CIA, 1988, str. 1-23). Čak je i na sastanku Trilateralne komisije 18. januara 1989. godine, pred zapadnim kolegama, izjavio: „Pitanja koja ste pokrenuli odnose se na to kako Sovjetski Savez treba da se promeni, ali je isto tako važno kako ćete i vi promeniti odnos prema Sovjetskom Savezu. Svi se nalazimo u prelomnom trenutku – i kapitalizam i socijalizam“, rekao je Gorbačov, ističući da nijedna strana ne treba da traži od druge da napusti svoju socijalnu filozofiju.

Ronald Regan je ili znao kako, ili je imao dobre savetnike, pa je stalno navodio svog ruskog kolegu (koji je bio očigledno nespreman za ovu partiju šaha), na određene poteze, odnosno da svesno ili nesvesno još više urušava sopstvenu državu. „Kroz pet godina suočavanja sa krizom i pokušaja radikalnih reformi još radikalnije je reformisao svoju spoljnu politiku, počevši od povlačenja snaga iz Avganistana, napuštanja Brežnjevljeve doktrine, pa sve do razoružavanja sopstvene države.“ (CIA, 1988, str. 1-23). Poslednji potez Gorbačova na kraju je bio likvidacija te iste države.

Ponašanje predsednika Gorbačova [prema SAD] za tih pet godina na čelu Sovjetskog Saveza izgledalo je kao da sa jedne strane stoji otac koji grdi sina zbog neposlušnosti, a sa druge uplašeni sin koji, želeći da se dodvori ocu, radi sve što ovaj kaže. Ponašanje dvojice lidera u situaciji kada Sovjetski Savez kleči najbolje je opisao Srećko Đukić u knjizi Kraj SSSR-a i Rusija, u kojoj kaže:

Regan je bio hrabar i beskompromisan borac za ostvarenje američke vizije. Jedina smetnja dostizanju tog cilja bio je Sovjetski Savez, „imperija zla“. I, Regan je učinio sve da se podrije i sruši imperija socijalizma. Neko će reći da je vreme bilo takvo, a da su se na obe strane nalazili ljudi koji su sovjetsku imperiju rušili kao kulu od karata. Ili, možda je vreme stvaralo ljude koji ruše (vođe) i kojima je dosuđena najgora moguća uloga u istoriji, a da pri tome ništa ne čine i ne protestuju zbog svoje negativne istorijske uloge, bez kočnica u bezobraznoj vožnji državne mašine. (Đukić, 2011, str. 34).

Likvidacija imperije

Tvrđava komunizma, u kojoj je Sovjetski Savez bio temelj, i koja je izazivala strahopoštovanje, sada je pod pritiscima drhtala pred spoljnim i unutrašnjim faktorima, a kada je jedna pogrešna cigla izvađena iz građevine, sve se srušilo kao kula od karata. Mihail Gorbačov je verovao da će popuštanjem i uvođenjem demokratije i tržišne privrede poteći med i mleko, pa je sa takvom lakoćom rušio sve pred sobom. Bez mudrosti, naivan i kratkovid, prvo je napuštao svoje verne saveznike u svetu, koji su beskrajno voleli „crvenu Moskvu“ i bili joj odani, dok su čitav proces rušenja preživeli samo „malena“ Kuba (sa složenim geostrateškim položajem), Vijetnam, i Kina, koja se za razliku od Sovjetskog Saveza mnogo pametnije prebacila na drugačiji društveno-ekonomski sistem, bez ikakvog rušenja.

Mihail Gorbačov je na kraju procesa likvidacije moćnog crvenog istoka likvidirao i sopstvenu moćnu imperiju, Sovjetski Savez, naočigled glavnog američkog protagoniste, koji nije mogao ni da sanja da će jedna takva moćna imperija da padne i da otvori put ka potpunoj prevlasti Sjedinjenih Država. (Đukić, 2011, str. 35)

Bivši sovjetski lider Mihail Gorbačov za govornicom, 1991. godine (Foto: Boris Yurchenko/AP Images)
Bivši sovjetski lider Mihail Gorbačov za govornicom, 1991. godine (Foto: Boris Yurchenko/AP Images)

Veličina pobede Sjedinjenih Država u Hladnom ratu, a posebno Ronalda Regana nad Mihailom Gorbačovim, vidi se i u tome što je Sovjetski Savez delovao neuništivo. Moć u međunarodnim odnosima deli se na tvrdu i meku. Tvrda moć su: geografija, prirodni resursi, stanovništvo, kvalitet diplomatije, vojna spremnost. Karl Dojč definiše dimenzije moći, a u ovom slučaju je važna ona da akter u međunarodnim odnosima može da utiče na promenu rasporeda moći u međunarodnoj zajednici, kao i na prostor uticaja te moći – što je Sovjetski Savez predstavljao pre rušenja – na više nivoa: moć u brojnim komunističkim državama i u Varšavskom paktu, koji je kod glavnog suparnika izazivao strahopoštovanje. (Gajić, 2017, str. 122-123)

U tvrdu moć spadaju još i nacionalni karakter i nacionalni moral koji u kombinaciji sa mekom moći može biti na veoma visokom nivou ( Gajić, 2017, str. 122), što kod Sovjeta i jeste bio primer, zbog grandiozne pobede njihovih naroda i države nad fašizmom i nacizmom. Na unutrašnjem planu se to ogledalo u ulaganju u visoku kulturu, a na spoljnom planu od pobede u Drugom svetskom ratu i širenja komunizma, do slanja prvog satelita i prvog čoveka u kosmos, što je bio vrhunac rasta meke moći Sovjetskog Saveza. Tako je komunizam, zahvaljujući Sovjetskom Savezu, odavao utisak tehnološki naprednijeg i progresivnijeg društva u podeljenom svetu. (Đurković, 2008, str. 32-33)

Kolika je bila moć Sovjetskog Saveza i koliki je bio značaj sovjetske pobede u Drugom svetskom ratu može se videti po strahopoštovanju koje su Amerikanci gajili, a koje je u jednom svom ogledu opisao Džozef Naj: „Pedesetih godina, mnogi Amerikanci plašili su se da će Sovjetski Savez prestići Sjedinjene Države kao vodeću svetsku silu. Sovjetski Savez bio je zemlja sa najvećom teritorijom na svetu, trećom najbrojnijom populacijom, drugom najvećom ekonomijom, koja je proizvodila više nafte i gasa nego Saudijska Arabija. Posedovao je polovinu ukupnog nuklearnog naoružanja, imao više naoružanih ljudi od  Sjedinjenih Država i zapošljavao najveći broj ljudi u oblasti istraživanja i naučnog razvoja. Sovjetska propaganda aktivno je propagirala mit o neizbežnosti trijumfa komunizma, i Nikita Hruščov se slavodobitno hvalisao kako će Sovjetski Savez prestići Sjedinjene Države do sedamdesetih ili osamdesetih. Međutim, Mihail Gorbačov 1986. godine predstavlja sovjetsku ekonomiju kao veoma ‘rastrojenu‘ [govoreći:] ‘Mi zaostajemo u svim sferama.‘ I, 1991. godine, Sovjetski Savez se raspao.“ (Nye, 2015, str. 34)

Prestrojavanje NATO ka Rusiji

Unutar sâmog Sovjetskog Saveza bilo je još gore. U KP SS se protiv Mihaila Gorbačova organizovala opozicija u liku Borisa Jeljcina, koji ga je na kraju i nasledio. Međutim, o uplivu američke politike ili uticaju tada govori i podatak da je u septembru 1989. godine Boris Jeljcin dobio poziv da poseti Sjedinjene Države, Esalonski institut u San Francisku koji nije bio poznat, ali se pretpostavlja da je organizacija dolazila od viših političkih krugova i da je Jeljcina trebalo promovisati kao naslednika ili zamenu za Gorbačova, koji je gubio poverenje u svim službama u Sovjetskom Savezu. (Medvedev, 2009. str. 43-44).

Kako se primicala ta 1990. godina, tako se stanje pogoršavalo. Teška ekonomska situacija i upliv stranog kapitala naveli su neke republike da preispitaju svoje dalje funkcionisanje u takvom Sovjetskom Savezu. Gorbačov je morao samo da popušta i nudi sve manju centralizaciju, a sve veću nezavisnost republikama. Kadgod bi pokušao da stavi do znanja da neće popuštati, tako bi u nekom delu države nastajao toliki haos, da se i vojska slala. Tom delu sveta pretio je ogroman oružani sukob.

Predsednik Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza Anatolij Lukjanov u razgovoru sa Borisom Jeljcinom u prisustvu Mihaila Gorbačova u Kremlju, Moskva, 1990. (Foto: Boris Yurchenko/AP Photo)
Predsednik Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza Anatolij Lukjanov u razgovoru sa Borisom Jeljcinom u prisustvu Mihaila Gorbačova u Kremlju, Moskva, 1990. (Foto: Boris Yurchenko/AP Photo)

I pored republika koje su težile nezavisnosti, sâm vrh Komunističke partije došao je u sukob oko budućeg uređenja države. Miodrag Ranković je u svom radu Raspad socijalističkih i društvenih sistema u Evropi to opisao detaljno: „U stvari, pravi početak raspada nastao je rušenjem  Berlinskog zida i ujedinjenjem Nemačke, nakon toga i prvim talasom dezintegracije Sovjetskog Saveza. U drugoj polovini te 1990. godine, sukobi u sovjetskom vrhu su se izoštrili, primoravši Mihaila Gorbačova da pokuša kompromisom smanjiti tenzije između tri glavne struje: pristalica jačanja izvršne vlasti, Vrhovnog sovjeta i ruskog parlamenta (povratak centralizaciji, alternative federalizma i konfederalizma).

Na Plenumu CK 8. oktobra. 1990. godine, KP SS priznaje da politički pluralizam ‘postaje  realnost’ i izjašnjava se za koaliciju sa drugim političkim strankama i grupama. Sledećeg dana, Duma donosi odluku o ukidanju monopola KP SS (kasnije će uslediti i zabrana). Svi politički sukobi se slivaju u tri teme: odnos Rusije i ‘centra’ (alternative federalizma-konfederalizma), problem svojine (čiji su rudnici, nafta i gasovodi, teška industrija, elektroprivreda i metalurgija) i uvođenje slobodnog tržišta. ‘Centru’ se najviše odupiru Rusija, Belorusija, Ukrajina, Kazahstan i zakavkaske republike. Istovremeno dok se stvara Zajednica nezavisnih država, šire se i pojačavaju sukobi: 29. novembra 1990. godine ‘unutrašnja vojska’ interveniše u Moldaviji (deset dana ranije Gagauzi su proglasili ‘Gagausku republiku’), nezavisnost traže Pridnjestrovska republika i Moldavija (prisajedinjena Sovjetskom Savezu dogovorom Molotova i Ribentropa, 1940. godine.).

Iz Sovjetskog Saveza istupaju Litvanija, Estonija, Letonija, Gruzija i Jermenija. Pojačavaju se postojeći sukobi i javljaju nova žarišta: Azerbejdžan, Jermenija, Gruzija, Kazahstan, Uzbekistan, Kirgizija, Tadžikistan, Moldavija. Sa takvim stanjem ulazi se u 1991. godinu, tokom koje je (u avgustu) izveden, a potom ubrzo ugušen, pokušaj državnog udara od strane ‘centra’ (Genadij Janajev); Gorbačova izoluju, a Boris Jeljcin preuzima kontrolu nad saveznim organima. Put ka novoj državnoj organizaciji time je otvoren. Krajem te godine Gorbačov odlazi sa rukovodećeg položaja ispraćen pohvalama Zapada i osudama Istoka. Kineski zvanični komentar je kratak: ‘Gorbačovljevo novo mišljenje, glasnost i pluralizam doneli su samo politički haos, etničke sukobe i ekonomsku krizu u Sovjetskom Savezu’. Naizgled, svi su bili u pravu.“ (Ranković, 1994, str. 142-143. )

„Sâma likvidacija Sovjetskog Saveza dogodila se jednog lepog zimskog ‘dana’: bio je to 8. decembar 1991. godine, u mestašcu Viskuli, u Beloševskoj pušci u Belorusiji. (Đukić, 2011, str. 41). To malo mesto nalazilo se na sâmoj granici sa Poljskom, na granici koju je lično iscrtao Staljin. Da li je to možda simbolika? Od dolaska na vlast Mihaila Gorbačova, u temelj sovjetske građevine ubacivane su sve razornije mine, a operacija likvidacije jedne od najmoćnijih imperija se samo završila krajem te 1991. godine, kada je Sovjetskom Savezu konstatovana smrt. Narodu je objavljeno da ‘SSSR kao geopolitička realnost više ne postoji’.“ (Đukić, 2012. str. 19-20)

Još jedna imperija otišla je u istoriju, još jedan čovek je dao doprinos obeležavanju kraja jednog i početka drugog milenijuma. Lanac događaja je potresao Sovjetski Savez, a čovek koji je došao na vlast kao velika nada, u istoriji Sovjetskog Saveza će ostati upisan kao vladar koji je za šest godina srušio sve što se gradilo vekovima.

Poslednji lider Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov tokom potpisavanja ukaza o davanju kontrole nad nuklearnim oružjem Borisu Jeljcinu u Kremlju, Moskva, 25. decembar 1991. (Foto: AP Photo)
Poslednji lider Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov tokom potpisavanja ukaza o davanju kontrole nad nuklearnim oružjem Borisu Jeljcinu u Kremlju, Moskva, 25. decembar 1991. (Foto: AP Photo)

Gorbačov je stekao epitet čoveka koji je ugrozio postojanje ruskog naroda, čoveka koji nije shvatio da je Hladni rat samo on završio, ali ne i druga strana. Granice NATO pakta sada su na ruskim granicama, a i ujedinjena Nemačka je na suprotnoj strani šahovske table. Reformama je samo doveo do toga da isti ti neprijatelji kontrolišu deo ruske privrede. Hteo je da prestroji Rusiju, ali je pomogao prestrojavanju NATO pakta ka Rusiji.

________________________________________________________________________________

Literatura:

Gajić, Aleksandar. „Džozef Naj i sporne dimenzije ruske moći“. Nacionalni interes  1 (2017). http://www.nacionalniinteres.rs/arhiva/ni-28-1-2017/NI%201-2017%206-7-2016.pdf (preuzeto 23. maja 2018.)

Gorbačov, Mihail. Sam sa sobom, Beograd: Laguna, 2014.

Đukić, Srećko. Kraj SSSR-a i raspad Rusije. Beograd: Službeni glasnik, 2011.

Đukić, Srećko. Povratak saveza, Beograd: Službeni glasnik, 2012.

Đurković, Miša. „Rusija i otkrivanje meke moći“, Nacionalni interes, 1-3, IPS, Beograd, 2008, str. 25-54.

Medvedev, Roj. Boris Jeljcin – Rusija na kraju XX veka, Beograd: Službeni glasnik, 2009.

Ranković, Miodrag. „Raspad socijalističkih i društvenih sistema u Evropi“. Sociološki pregled 2 (1994). http://www.socioloskipregled.org.rs/2017/08/15/socioloski-pregled-1994/ (preuzeto 23. maja 2018.)

Nye, Joseph. “The Future of Russian-American Relations”, Horizons 2, 2015, CIRSD, Belgrade, 2015, p. 34-42.

“USSR: Domestic fallout from the Afghan war”, Central Intelligence Agency, February 1988, p. 1-23. https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/DOC_0000500659.pdf

 

Naslovna fotografija: Rick Wilking/Reuters

 

Izvor geopolitica.ru

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u