Amerikanci i dalje imaju pitanja o svojoj budućnosti, čak i mesec dana nakon izbora. Ali za Evropljane generalno, a posebno Zapadni Balkan, nekoliko stvari je jasno. Stil američke spoljne politike će se promeniti i prilagoditi naporima i preferencijama EU (posebno Nemačke), barem kada je reč o pitanjima održavanja mira na Balkanu. To će se verovatno odnositi na sve pretendente za pristupanje Evropskoj uniji i šemama ekonomskog razvoja.
Nakon perioda kreativne (ali često beznačajne) diplomatije Trampove administracije, tim Džoa Bajdena će najverovatnije biti oprezan, stabilan i predvidljiv. Iznad svega, balkanska pitanja biće povezana sa drugim važnim transatlantskim pitanjima. U tom smislu bi bilo pametno da balkanski lideri svoja pitanja sagledavaju u široj, a samo u balkanskoj perspektivi.
Lakmus test
Opšte je poznato da je evroatlantska integracija regiona dospela do tačke kada u zemljama i institucijama Evropske unije preovladava „zamor od proširenja“, praćen smanjenim apetitom za reformama na samom Balkanu i značajnim nedostatkom opšteg napretka. Mnogi sporovi u ovom regionu opterećenim političkim i etničkim podelama ostaju otvorena pitanja, podstičući strahove da bi etnička, institucionalna i politička kriza mogli prerasti u nove etničke i geopolitičke konfrontacije. Ove probleme dodatno otežavaju gadni ekonomski gubici i katastrofalan uticaj koji je pandemija koronavirusa imala na civilno društvo, u regionu koji i bez toga u mnogo čemu zaostaje u poređenju sa zemljama EU.
Iako EU, koristeći političke i ekonomske instrumente, pokušava da očuva privlačnost pristupanja Uniji, svesna da u ovom regionu opaki akteri brzo stiču uticaj, naredne godine biće lakmus test za Zapadni Balkan i transatlantsku zajednicu. Iako će za punopravno pristupanje EU biti potrebno mnogo godina, političkom Zapadu je potrebna vizionarska privremena strategija za poboljšanje demokratskog razvoja, jačanje ekonomskih prilika i podsticanje pomirenja na Zapadnom Balkanu. Ali to je dvosmerna ulica: i lideri Zapadnog Balkana moraju biti pametni u traženju i korišćenju novih prilika.
Na planu ekonomskog razvoja, očekuje se povećana pažnja Sjedinjenih Država bilateralnim poduhvatima, poput Međunarodne razvojne finansijske korporacije, kao i podrška evropskim inicijativama poput Berlinskog procesa, koji predvodi Nemačka, ili novom evropskom investicionom planu i Zelenoj agendi za Zapadni Balkan, vrednom devet milijardi evra. Međutim, malo je verovatno da će se ovi projekti odvijati nezavisno od šireg geopolitičkog konteksta. Oni će se sagledavati kroz prizmu uređivanja američkih i evropskih prioriteta, kao što su transatlantski trgovinski aranžmani, posledice Bregzita, promene u ključnim sektorima globalne ekonomije nakon očekivanog oporavka od krize izazvane pandemijom i, što je možda najvažnije, ogromni značaj usklađivanja američke i evropske politike prema Kini.
Ključna stvar na koju bi trebalo obratiti pažnju jeste ono što će od 2021. pa nadalje događati sa globalnim lancima snabdevanja, posebno kad su u pitanju strateški kritične oblasti poput zdravstvene opreme. Razumno je očekivati da će Evropa i Amerika pokušati da kreiraju zajedničku ekonomsku politiku prema Kini koja će u drugačijem svetlu sagledati uticaj kineskih infrastrukturnih investicija u okviru Inicijative pojas i put i procesa „17+1“, kako bi se pronašli načini za obuzdavanje kineske ekspanzije u regionu.
U ovim i drugim oblastima kritičnim za budućnost balkanskih zemalja, lokalnim liderima bi bilo pametnije da shvate kako se njihovi ekonomski prioriteti uklapaju u širi dizajn nove evroatlantske vizije, nego da se takmiče za resurse ili da pokušavaju da velike sile okrenu jednu protiv druge. Takav pristup možda neće postaviti Balkan na čelo pregovaračkog stola, ali bi ga mogao uklopiti u širu agendu Vašingtona, Pariza i Berlina.
Rešenja za 21. vek
Kada je reč o bezbednosti, može se očekivati da Bajdenov tim pozitivno odgovori na česta insistiranja evropskih saveznika da se bezbednost ne svodi samo na tradicionalnu tvrdu moć. Kad se radi o bezbednosnim pitanjima, unutar EU i NATO-a verovatno će se više razgovarati o pitanjima poput sajber bezbednosti, asimetričnog ratovanja i razvoja novih generacija visokotehnološkog naoružanja.
Takođe treba očekivati da se posveti dosta pažnje bezbednosnim dimenzijama pandemije (s obzirom na pretpostavku da koronavirus verovatno neće biti poslednja kriza javnog zdravlja sa kojom se suočavamo) i, što je možda najzanimljivije, uticaju klimatskih promena na bezbednost. Migracije su ključno pitanje za sve evropske vlade, ali će na modele migracija u godinama koje su pred nama nesumnjivo uticati dezertifikacija, pristup pijaćoj vodi i druge klimatske posledice koje će uticati na velike regije u Africi i na Bliskom istoku.
S tim u vezi, balkanske države će se naći na udaru kao najverovatniji tranzitni koridor za masovna migratorna kretanja zasnovana na klimatskim promenama. Za balkanske lidere bi bilo najbolje da blisko sarađuju sa evroatlantskim stručnjacima za bezbednost kako bi pokazali da mogu imati ključnu ulogu u odgovoru na probleme koji neće zaobići nikoga.
U širokom dijapazonu transnacionalnih pretnji, nijedna nije nova. Lideri balkanskih zemalja sa njima se suočavaju godinama. Ono što je važno razumeti u ovom prelomnom trenutku jeste to da će najveće i najbogatije zemlje Zapada verovatno blisko sarađivati jedna sa drugom kako bi pronašle rešenja. Balkanske države bi trebalo da pokušaju da budu deo tog razgovora, a ne da se vrte ukrug sa pričama o neispunjenim obećanjima ili, još gore, da se fokusiraju na unutrašnje regionalne sporove.
Teme kao što su pristupanje Severne Makedonije ili Albanije zapadnim institucijama, odnos Kosova sa Srbijom, ili kriza upravljanja u nezgrapnoj strukturi Bosne, trebalo bi transformisati u potragu za rešenjima 21. veka koja su izgrađena na temeljima vrednosti EU. Sada je vreme za otvaranje blende kako bi slika dobila širinu i dubinu.
Kada gospođa Fon der Lajen kaže da postoje četiri ključne oblasti u kojima će EU nastojati da sarađuje sa Sjedinjenim Državama, i kada Entoni Blinken ukaže da će multilateralizam biti ključno načelo američke politike, balkanski lideri bi trebalo da se uključe u taj razgovor.
Preveo Radomir Jovanović/Novi Standard
Kameron Manter je penzionisani američki diplomata i ambasador SAD u Srbiji od 2007. do 2009. godine.
Valbona Zeneli je profesor studija nacionalne bezbednosti i predsedavajuća Odeljenja za strateške inicijative u Evropskom centru za bezbednosne studije Džordž C. Maršal.
Naslovna fotografija: AP Photo/Andrew Harnik
Izvor The National Interest
BONUS VIDEO: