Naopaka logika crnogorskih Bošnjaka

Bošnjaci u Crnoj Gori uvek glasaju suprotno srpskom interesu, pa makar i protiv njihovog sopstvenog interesa. Ova naopaka logika se mnogo puta pokazala kao tačna

Posle opštih izbora u Crnoj Gori, ličnost Dritana Abazovića, mladog crnogorskog političara albanske nacionalnosti, lidera Građanskog pokreta URA i odskora potpredsednika nove Vlade u Podgorici, u središtu je opšte javne pažnje, protivrečnih očekivanja, raznih spekulacija, pohvala i kritika.

Nije mu lako, ali se za sada uglavnom uspešno nosi sa novostečenom opasnom popularnošću i nastavlja da se zalaže za ono za šta se borio i tokom prethodnog zapaženog i uspešnog opozicionog delovanja koje mu je, pored ostalog, donelo i ljutitu kvalifikaciju Mila Đukanovića da je „albanski četnik“.

Kad je njegov pokret uspeo da osvoji četiri mandata u Skupštini Crne Gore, što ga je učinilo presudno bitnim učesnikom u političkom artikulisanju procesa koalicionog dogovaranja o programu i sastavu prve vlade posle tri decenije dominacije DPS-a i neprikosnovenog gospodara Mila Đukanovića, mnogi su se ponadali da bi ovaj doskora nepoznati višeidentitetski junoša mogao bar delimično zaigrati na njihovu muziku.

Dosledno držanje

Neko se u Podgorici našalio da od Dritana Abazovića, kao „albanskog četnika“, smatraju da nešto legitimno mogu očekivati i Albanci i „četnici“. I ne samo oni, emisari bivše vlasti, tajkuni, pojedine ambasade, mondijalisti i „građanisti“ raznih boja, uključujući i dugine … Pa i Bošnjaci.

Nedavno je podgoričkim političkim kuloarima prostrujala vest, koja je svoj odjek našla i u nekim medijima, da politički predstavnici crnogorskih Bošnjaka, štedro privilegovani u strukturi dosadašnje vlasti i njenih institucija, očekuju da ih upravo „njihov“ Dritan zaštiti od diskriminacije za koju na sav glas kukaju da je već počela. Za početak, nema ih u ekspertskoj vladi, a navikli su da budu u pređašnjim neekspertskim.

Zašto „njihov“? Pa, kao musliman, bolan, a i kao sarajevski diplomac i doktor nauka. Naše gore list.

Predsednik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović tokom sednice Skupštine Crne Gore, 03. decembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/Građanski pokret URA)
Predsednik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović tokom sednice Skupštine Crne Gore, 03. decembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/Građanski pokret URA)

Što se sarajevskih pritajenih, i naivnih, očekivanja tiče, ona su u međuvremenu uminula, pogotovo nakon Abazovićeve čestitke na Tviteru, upućene građanima BiH posle nedavnih izbora i promena u odnosu snaga koje su ovi doneli, prvenstveno baš u Sarajevu i još u nekim gradovima: „Talas promjena se iz CG proširio u BiH. Region zaslužuje više. Svi želimo novu vrijednost i novu nadu“, napisao je Dritan, na šta je deo bošnjačke političke elite žučno reagovao.

Slobodoumni advokat i publicista Senad Pećanin je išao dotle da je mlađanom autoru studije „Kosmopolitska kultura i globalna pravda“ objasnio da se Sarajevo od „talasa promjena“, koji on najavljuje i priziva, „odbranilo životima svojih najboljih sinova i kćeri od 1992. do 1995. godine“.

Kao da je Abazović vojskom krenuo na Bosnu!

Elmedin Konaković, lider političkog pokreta „Narod i pravda“, prekorno je poručio da se ne može podržati podgorička konstrukcija izvršne vlasti „bez Bošnjaka, bez zaštite manjina“.

Dakle, mrka kapa kad je reč o idili između sarajevskog doktora i šeherske „probosanske“ muslimanske čaršije. Ali, izgleda da crnogorski Bošnjaci, uprkos svemu, od njega još uvek nisu digli ruke. Iako su odbili pruženu ruku pobedničke koalicije, pa i samog Abazovića, da budu deo vlasti, a nisu ni podigli ruke u glasanju za novu vladu. Kakve tu ima logike?

Zašto politički predstavnici crnogorskih Bošnjaka nisu iskazali dobru volju i konstruktivno iskoristili priliku da se uključe u proces obrazovanja institucija prve istinski demokratske i pluralističke vlasti u Crnoj Gori posle trideset godina?

Trenutak izbora nove Vlade Crne Gore u Skupštini Crne Gore, 04. decembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/Skupština Crne Gore)
Trenutak izbora nove Vlade Crne Gore u Skupštini Crne Gore, 04. decembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/Skupština Crne Gore)

Zato što su, na svoj način, dosledni, bez obzira na opšti interes i na objektivni interes birača koji su im poklonili poverenje, a tih birača nije malo. Pojednostavljeno rečeno, za ove političare nema opšteg interesa ako ga kao svoj interes doživljavaju i oni državljani Crne Gore koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi.

Da ovo nije proizvoljna tvrdnja dokazuje kontinuitet njihovog držanja od referenduma o nezavisnosti Crne Gore (2006) do danas. Da ne idemo dalje u prošlost…

Dva primera

A još pet godina pre sudbonosnog referenduma, Muslimane (Bošnjake) je na njihovu odgovornost za budućnost zajedničke republike, ali i za odnose sa pravoslavnim komšijama i za sopstvenu dobrobit pošteno i dobronamerno upozorio jedan od osvedočeno najčestitijih srpskih političara u Crnoj Gori dr Božidar Bojović.

Obraćajući se, na narodnom mitingu u Bijelom Polju (7. aprila 2001.), „gospodi Muslimanima“, rekao je, pored ostalog:

„Pred vama je istorijska šansa da uspostavite čvrstu vezu povjerenja sa Vašim komšijama pravoslavne vjeroispovijesti. Vi dobro znate da je ovo ‘biti ili ne biti’ za srpski narod, znate dobro da su nam ugroženi država, Crkva i narod. Znate dobro da je ogromna većina pravoslavnog naroda u Crnoj Gori za zajedničku državu Srbije i Crne Gore. Znate dobro da ako se razdvoje Srbija i Crna Gora, cijepa se živo tkivo srpskog naroda. Ostajemo bez države, ostajemo bez Crkve, kao narod postajemo Hazari. Narod koji to postane nosi ranu, nosi negativnu energiju protiv onoga koga je fiksirao kao krivca. Morate, gospodo Muslimani, nažalost, prihvatiti činjenicu da ćete vi biti fiksirani kao taj krivac (kurziv – D. T). Nema nijednog razloga koji bi vama, Muslimanima, išao u prilog da se razdvajaju Srbija i Crna Gora. Granica siječe i vaše živo tkivo, narodno tkivo, kao i naše. I vi ćete ići sa pasošem kod svojih u Prijepolje, kao i mi. I za vas će na Kolovratu biti carina kao i za nas, a rampe među svojima nikada ne nose dobro“.

Naravno, suverenistički mediji spremno su optužili Bojovića za širenje nacionalne mržnje i za netoleranciju.

A sad evo šta je, pod naslovom „Referendum u Crnoj Gori zavisi od Bošnjaka“, ugledna nemačka medijska kuća Dojče vele objavila 10. januara 2006. godine, iz pera svog dopisnika Mustafe Canke, slučajno Abazovićevog sugrađanina iz Ulcinja:

„Bošnjačke stranke iz Novog Pazara pozvale su svoje sunarodnike u Crnoj Gori da bojkotuju predstojeći referendum o nezavisnosti ove Republike. Ovi apeli iz Novog Pazara uslijedili su nakon nedavnog sporazuma lidera ‘Liste za Sandžak’ Sulejmana Ugljanina i srpskog premijera Vojislava Koštunice o zajedničkim akcijama za opstrukciju crnogorskog referenduma, a indikativno je da isti stav o nezavisnosti Crne Gore ima i partija Rasima Ljajića, tvrde zvaničnici u Podgorici.

Konstatujući da je argumentacija Ugljanina i Koštunice za opstanak Državne zajednice Srbija i Crna Gora identična doktrini bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, potpredsjednik crnogorskog Parlamenta i Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP CG) Rifat Rastoder u izjavi za radio Dojče vele kaže: ‘Njihovi pozivi i do sada su bili kontradiktorni i nisu se daleko čuli, a ni sada nemaju nikakvog odjeka u Crnoj Gori. Bošnjaci u Crnoj Gori će znati sami da se odrede prema tom istorijski važnom pitanju kakav je državno-pravni status Crne Gore’.

Potpredsednik Socijaldemokratske partije Crne Gore Rifat Rastoder tokom govora u Skupštini Crne Gore, 18. maj 2016. (Foto: Snimak ekrana/Socijaldemokratska partija CG)
Potpredsednik Socijaldemokratske partije Crne Gore Rifat Rastoder tokom govora u Skupštini Crne Gore, 18. maj 2016. (Foto: Snimak ekrana/Socijaldemokratska partija CG)

Isti je stav političkog analitičara Seada Sadikovića, koji ističe da Bošnjaci u Crnoj Gori osjećaju da je Crna Gora i njihova država. ‘Mislim da uticaj određenih lidera bošnjačkih partija iz Novog Pazara na glasače u Crnoj Gori i određeni poziv da se na referendumu izjasne kako oni misle da treba, odnosno protiv suverene Crne Gore, neće naići ni na kakav odjek među Bošnjacima u Crnoj Gori’. I lider Internacionalne demokratske unije (IDU) iz Rožaja Harun Hadžić je za naš radio kazao da će Bošnjaci u ogromnoj većini glasati za crnogorsku nezavisnost, iako to, kako smatra, nije u njihovom nacionalnom interesu. ‘To je sigurno loše u ekonomskom smislu, u obrazovnom smislu, u komunikacijama, za međunacionalne odnose, za očuvanje kulture, tradicije i, uopšte, opstanka bošnjačkog naroda na ovim prostorima. Mislim da je to strašno štetno’“.

Nadam se da mi neće biti zamereno zbog dužine ovog višestruko indikativnog navoda koji danas izgleda kao naučna fantastika. Ne treba se, međutim, zavaravati da pamćenje naroda doseže isključivo, kako jednom, sa dosta razloga, reče Emir Kusturica, „kao kod kokoške, između dva hranjenja“.

Nepogrešiva logika

I doista, u ono vreme je deo jugoslovenskog/srpskog političkog vrha, oslanjajući se i na izveštaje „ljudi sa terena“, ozbiljno računao s tim da će Bošnjaci/muslimani u Crnoj Gori dati prednost (svakako ne prosrpskoj) ideji o očuvanju „velikog Sandžaka“, koji bi državnim razgraničenjem između Srbije i Crne Gore bio podeljen.

Iako je i u Crnoj Gori, uglavnom na severu republike, organizovano delovao Bošnjački blok, koji se zalagao za državnu zajednicu, na referendumu je nadmoćno prevladalo stanovište separatističke Bošnjačke stranke, čiji je predsednik Rafet Husović 23. marta 2006. sa liderom DPS Milom Đukanovićem potpisao tzv. „Podgorički sporazum“ (koji se danas, za razliku od „Podgoričke skupštine“, uopšte ne pominje).

I… crnogorski Bošnjaci su većinski glasali za nezavisnost, uzdajući se u potpisima overeno obećanje da će im u budućem Ustavu samostalne Crne Gore biti garantovana konstitutivnost. Tako su, zajedno sa Albancima, bili jezičak na vešto nabaždarenoj referendumskoj vagi i odlučujuće doprineli ostvarivanju plana razbijanja srpsko-crnogorskog državnog zajedništva.

Pristalice nezavisnosti Crne Gore na završnoj konvenciji uoči referenduma o nezavisnoti 2006. godine (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)
Pristalice nezavisnosti Crne Gore na završnoj konvenciji uoči referenduma o nezavisnosti 2006. godine (Foto: Snimak ekrana/DPS Crne Gore)

Od njihove ustavne konstitutivnosti nije, naravno, bilo ništa, ali je zauzvrat predstavnicima bošnjačke političke elite bila trajno zagarantovana nesrazmerno velika zastupljenost u organima vlasti i u državnim institucijama Montenegra.

Kad su se u Beogradu iščuđavali nad ovakvim ishodom i logikom koja je do njega dovela, poznavaoci prilika su imali jednostavno objašnjenje: Bošnjaci će uvek glasati za ono što je u datom trenutku suprotno srpskom interesu, pa bilo to (ili izgledalo da je) suprotno njihovom interesu. Deluje kao politički naopaka logika, i jednačina, ali se mnogo puta pokazala kao nepogrešivo tačna. Eto, i sada.

Imperativna doslednost

Evo kako je odbijanje poziva da se Bošnjaci pridruže uobličavanju oslobođenog društvenog i političkog prostora svoje države obrazložio funkcioner Bošnjačke stranke Fuad Šahman, nazvavši ponuđenu saradnju sa tročlanom pobedničkom koalicijom „trulim kompromisom“:

„Mi ostajemo privrženi vrednostima NATO i Evropske unije. Crna Gora je članica NATO-a. To je građanima ulivalo sigurnost, imamo i porast investicija usled toga. Ukoliko određene političke strukture, koje su trenutno opozicija, dođu na vlast, siguran sam da se takav kurs ne bi zadržao. Oni propagiraju anti-NATO Crnu Goru, blisku saradnju sa srpskim vlastima, Ruskom Federacijom“.

Ne treba mnogo mašte da se shvati na koje je „određene političke strukture“ Šahman mislio, tim pre što je u istoj izjavi, kao negativan, izričito apostrofirao „prosrpski deo opozicije… koji se zalagao za saradnju sa srpskim vlastima i Srbijom“. Nije mu, naravno, ništa značilo to što su se budući nosioci vlasti javno obavezali da neće dovoditi u pitanje članstvo Crne Gore u NATO-u, što bi teško mogli i da hoće, kao i da evrointegracija za njih ostaje njen državni prioritet. Ali, doduše, nisu najavili nastavljanje izrazite antiruske orijentacije i dalje kvarenje odnosa sa Srbijom.

Šahman i njegovi istomišljenici sve što se tiče NATO-a i EU, i mnogo toga drugog, dobro znaju, ali na delu je, po ko zna koji put, zadata imperativna doslednost suprotstavljanja svemu što crnogorski državljani srpske nacionalnosti vide kao svoj interes. Prereferendumska, referendumska i postreferendumska doslednost, upisana je u DNK matičnog toka bošnjačke/muslimanske politike na (bivšem) jugoslovenskom prostoru. Sve ostalo je uspešnija ili manje uspešna, situaciono i vremenski ograničena taktika… Ali, ta neodoljiva dubinska motivacija neretko spontano izbija i kad taktički baš nije poželjno.

Oglašavajući se povodom napada na muslimanske svetinje u Pljevljima neposredno po završenim izborima, što pobedničkoj koaliciji nikako nije moglo odgovarati i po svoj prilici je bilo delo službi poražene vlasti, Kenana Strujić, predsednica gradskog odbora Bošnjačke stranke, patriotski je zavapila:

„Bošnjaci u Crnoj Gori nemaju rezervnu državu. Crna Gora je naša država, mi smo je pravili sa ostalim narodima: Crnogorcima, Hrvatima, Albancima…“.

Kenana Strujić, predsednica gradskog odbora Bošnjačke stranke u Pljevljima (Foto: Snimak ekrana/Bošnjačka stranka)
Kenana Strujić, predsednica Opštinskog odbora Bošnjačke stranke u Pljevljima (Foto: Snimak ekrana/Bošnjačka stranka)

Tačno! Poslednjih trideset godina zaista su je „pravili“, odnosno prepravljali sa Crnogorcima, Hrvatima i Albancima, pa je razumljivo što im se ne dopada demokratski saopštena opomena da u „njihovoj“ državi ima i Srba. Ne mari, važno je biti dosledan.

Iako je prerano za bilo kakvo osnovano predviđanje, a pogotovo zaključivanje o putu kojim će se, između domaće Scile i  inostrane Harbide, kretati nova crnogorska vlast, a i Dritan Abazović lično, sigurno je da u njihovom vrednosnom vidokrugu takva negativistička doslednost kod montenegrinskih Bošnjaka neće biti na pozitivnoj strani političkog spektra.

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/plavgusinje.me

 

Izvor sveosrpskoj.com

 

BONUS VIDEO:

Politika
Pratite nas na YouTube-u