Ljiljana Bogdanović: Opasnost

„U Srbiji se ponovo unutar intelektualne elite stvara osećaj da se Srbiji mora omogućiti kompenzacija za Kosovo kroz RS. To je jako opasno…“, reči su Iva Viskovića. Šta one znače?

Od vremena kada je kultna filmska oda novinarskoj profesiji Godina opasnog življenja pre više decenija uspostavila standarde u razumevanju pojmova hrabrosti, časti pa i fatalizma u ovom poslu, prečesto ponavljanje i svakovrsno „metaforisanje“ istrošilo je snagu pomenutog slogana.

Duh epohe koja je nastupila učinio je da se od izvorno opčinjavajućeg značenja udalje gotovo svi viteški momenti novinarskog posla, a uz to, od revolucionarnih osamdesetih kada je Piter Vir sagom iz pakla građanskog meteža u Indoneziji zaodenuo čvrste etičke poruke svog filma, i svaka naredna godina kao da je nadmoćno konkurisala za značku po život rizične. U decenijama ratova koji su se po svetu selili od jednog do drugog regiona, opasnost visokog rizika postala je norma življenja epohe. Međutim, u žestokoj konkurenciji katastrofičnog i stradalničkog, godina 2020. jeste izuzetna, trajala je u savršenoj slivenosti s imenom pomenutog filma.

Kada je magazin Tajm nedavno na naslovnoj strani objavio grafičko rešenje u kojem je broj 2020 precrtan crnom putačom, komentar je bio ovaj:„najgora u istorji”, a poruka jasna – izbrisati je iz sećanja kao da nije postojala! Zapaža se istovremeno da je upravo u uslovima u kojima se sraslo s normalnošću opasnog življenja, epitet opasno kao naznaka moguće nesreće doživeo izvesnu banalizaciju, nastupilo je doba lakoće u preterivanju. Možda je tako s razlogom: u okolnostima u kojima živimo verbalnog preterivanja zapravo teško može biti, iskežena stvarnost je uvek za korak ispred. Preteće, nesigurno, nestabilno, ugrožavajuće, rizično sada nisu reči za označavanje ekstrema, njihova vibracija više ne uznemirava. Da li je upravo to mentalno stanje koje može biti opasno?

Reagovanja stoga jedva da je bilo kada su u velikom medijskom biltenu minule nedelje „opasno“ i s njim povezani sadržaji učestano ponavljani ne samo povodom pandemije COVID-19 već i drugim povodima, u politici, diplomatiji, kulturi. U snažnoj konkurenciji naznačenih „opasnosti“ jedna nam je privukla pažnju.

„U Srbiji se ponovo unutar intelektualne elite stvara osećaj da se Srbiji mora omogućiti kompenzacija za Kosovo kroz Republiku Srpsku. To je jako opasno…“

Vidimo – nije ovde reč samo o opasnosti, na delu je nešto moćnije, a njegova oznaka je: „jako opasno“! Za ukazivanje bezmalo na „užas“, kao višu gradaciju „obično“ opasnog, a prepoznato u uznemiravajućem stanju duha srpske elite koja, eto, očekuje „kompenzaciju za Kosovo“, zaslužan je profesor FPN u Beogradu Ivo Visković, eminentni učesnik na ovonedeljnoj konferenciji „Bosna i Hercegovina i region četvrt veka nakon Dejtona“. Onlajn-skup, na kojem je citirano SOS upozorenja bilo po duhu reprezentativno za ovde dominirajući narativ, organizovala je regionalna koalicija nevladinih organizacija Igmanska inicijativa.

Podsetimo, u opisu ove mreže stoji: „Osnovana je u novembru 2000. godine, kao mreža više od 100 organizacija građanskog društva, javnih ličnosti, profesora, antiratnih aktivista, analitičara, novinara i kulturnih stvaralaca iz Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. Nastala je u znak sećanja na april 1995. godine, kada je grupa od 38 intelektualaca sa prostora bivše Jugoslavije, preko planine Igman, uspela da uđe u opkoljeno Sarajevo i tim činom demonstrira građansku solidarnost, prkos i otpor ratu i politici razaranja.“

S njihovim najnovijim oglašavanjem, danas biva jasno: vitezovi Igmana ne posustaju, periodično se javljaju s težnjom da utiču na društveni i politički poredak. Evo njih i sada u činodejstvovanju „građanske solidarnosti, prkosa…“ i ostalih pomenutih plemenitih veština, čiji sadržaj tumače na svoj ekskluzivan „verujemo u duple standarde“ način. Otuda među drugim razumnim pitanjima i ovo: Jesu li se igmanovci možda javili, s jasnim upozorenjem o opasnosti, kada je Kosovo 2008. godine jednostrano samoproglasilo nezavisnost od Srbije? Da li je profesor i diplomata Visković tada uočio bar jednu opasnost, makar to bila opasnost od demonstracije divljačkog kršenja međunarodnog prava?

Odgovor je poznat, no ne zna se da li ekselencija žali za propuštenom šansom da tada pokaže svoje intelektualno i političko negodovanje. Minulog ponedeljka on je, međutim, razgovetno prizivao pameti srpsku intelektualnu elitu, zbog „greha mišljenja“. I njenog, za pronicljive duhove neskrivenog, grešnog „raspoloženja“ povodom budućnosti BiH: „Ovakav oblik državnog uređenja nije zabeležen nigde u svetu i ključno je pitanje da li se može održati država koja se održava spoljnim intervencijama SAD i EU. (…) nestanak BiH bi izazvao dar-mar na Zapadnom Balkanu i sigurno bi doveo do incidenata, ako ne i konflikata. A nekakva podela BiH ne bi nikako bila dobra.“

Rečenicu po rečenicu u navedenoj Ivo-tiradi moguća su uspostavljanja paralela s slučajem samoproglašene republike na teritoriji Srbije. Gde je to i na takav način u svetu još zabeleženo? Da li bi dar-mar na Zapadnom Balkanu bio manji u slučaju da se Srbija zvanično odrekne dela svoje teritorije? Ako podela Bosne „ne bi nikako bila dobra“, kako može biti „dobra“ „podela“ Srbije? Sudeći po navedenom Viskovićevom razmatranju, komadanje Srbije zapravo je završena i neupitna činjenica, povodom koje „osećaj“ intelektualne elite okupljene oko Inicijative nikako i ni za koga u okruženju ne može biti sraman, a još manje je „opasan“? U krugu onog dela jugoslovenske i srpske elite koja se zaklonila celomudrenim principima Igmanske inicijative, opasnost od promena granica Srbije nije opasnost. Opasnost je ideja o kompenzaciji za težak gubitak ne samo teritorijalni već istorijski, identitetski, kulturni, verski, ekonomski, psihološki.

Jesmo li u ovom primeru suočeni s jasno uspostavljenom manipulativnom i duhu vremena postistine svojstvenom upotrebom pojmova: „opasno“ je uobičajena oznaka za ono što je štetno za interese jedne strane, one strane čiji se interesi zastupaju, a „jako opasno“ je kada je to korisno za protivničku stranu! Pomenimo još jedno sada aktuelno, a geografski udaljeno ukazivanje na „opasnost“. Reč je o situaciji posredno i uzročno-posledično povezanoj s prethodnim primerom.

Odlazeći američki predsednik Donald Tramp na Tviteru je naime ciljano „prepisao“ upozorenje svog aktiviste: „Ovo je veoma opasan momenat u našoj istoriji.“ Ovde zaista jeste reč o stvarnoj, nikako i umišljenoj opasnosti: Vrhovni sud SAD je morao da odredi pobednika na predsedničkim izborima. „Trampa vašingtonska močvara nije usisala, kao što su mnogi prognozirali. Ona ga je naprosto iz Bele kuće izgurala ne dozvoljavajući mu da je isuši, kao što je obećavao“, ocenio je Valentin Bogdanov.

Šta se u ovim okolnostima dogodilo s novinarskim heroizmom! Godina opasnog življenja ili doba opasnog laganja i vrdanja? Govoreći o izborima 2020. koji će „ostaviti trajne ožiljke na tkivu američke nacije“, jedan od autoriteta među tamošnjim analitičarima Patrik Bjukenen tvrdi: „Učvršćuje se široko rasprostranjeno uverenje da su mediji glavnog toka bili na strani Bajdena i da će koristiti moć koju imaju da utiču na ishod budućih američkih izbora u korist establišmenta kojem pripadaju. Za desetine miliona Amerikanaca, mediji glavnog toka izgubili su svaki kredibilitet i moralni autoritet koji su nekada posedovali.“

U ovim tvrdnjama opasnog značenja, matricu i smisao angažmana naravno da prepoznajemo. Ona je lice poretka čijem se uspostavljanju i ovde teži. Igmanska inicijativa i srodne udruge su punktovi s kojih se deluje!

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Kvaka23

 

Izvor Pečat/Večernje novosti, 18. decembar 2020.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u