Reljić: Balkan je testo za laku obradu, nešto nam se sprema

Nadvija nam se mač nad glavom, to se oseća u svakom pogledu. Sve može postati predmet spora i sukoba u svakom trenutku. Svet se nekako približava stanju koje najviše liči na ono pred Prvi svetski rat

Lep primer i baš očigledan primer koliko su ovde, na Zapadnom Balkanu, „zaživeli“ zapadni pelceri države je nedavno odbijanje bošnjačkog člana Predsedništva BiH Šefika Džaferovića da se sastane s ruskim ministrom Sergejom Lavrovim, jer je time „našim prijateljima u Evropi, našim partnerima“ hteo pokazati „da smo ponosni i odlučni ljudi“. Ali, on se nije mogao „istaći“ sam. Drugi „ponosni čovek“, Bošnjački Hrvat, Željko Komšić, nije hteo „biti ruski pijun u igrama i obračunima sa zemljama EU i članicama NATO“.

Javno priznanje da su njima njihova država i njihov narod niko i ništa. Oni su tu zbog EU i NATO i veruju da imaju prijatelje po Vašingtonu, Berlinu i Briselu. Ne, ovo nije epizoda iz sitkoma „Lud, zbunjen, normalan“. Ovo je originalan doprinos dvojice samuraja. Iako se „vladari“ u kolonijalnim demokratijama često tako ponašaju, obično sačuvaju zrno razuma pa se time ne hvale. To ne vole ni tutori, jer ogoljuje njihove ideje kolonizacije, a oni su, ipak, demokrati.

„Stara demokratija“ kao stara rakija.

„’Odlučni’ državnici nisu ni pomislili da su tu retku priliku mogli iskoristiti za pokretanje vlastite inicijative“, odgovorio im je nemački novinar i političar Norbert Mapes-Nidik koji je potrošio preko dve decenije svoje karijere nastojeći da od ovih ljudi „stvori“ front koji bi nasuprot Srba predstavljao „evropski“ ili bolje reći „nemački odgovor“. Mapes-Nidik je sredinom devedesetih radio kao savetnik specijalnog izaslanika UN za bivšu Jugoslaviju. Sad je sa setom mogao da prizna da smo gledali „Autogol sa dva strelca“. Toliki trud uzalud. I mora ponovo da daje lekcije ponavljačima.

Gledaj ovamo Džaferoviću: „Ako ministar inostranih poslova jedne velike sile odvoji svoje dragoceno vreme, da bez posebnog povoda poseti jednu malu, siromašnu, neuticajnu, politički nesposobnu i od njega zavisnu zemlju, on za to ima dobar razlog“, pisao je Mapes-Nidik, a koji svakako ne spada u one „Šrederove Nemce“ koji ne drže do sankcija Rusiji i koji bi „posumnjao“ da je u priči o trovanju Navaljnog mnogo toga nesuvislo. Dakle, Nemac po meri nemačke spoljne politike. Ne znam koju vrstu psovki je, mrmljajući upotrebljavao ovaj trener „zapadnobalkanskih mufljuza“, ali mora da su bile i masne i gadne.

Autogol dvojca bez kormilara je po Mapes-Nidiku u tome što je „svet iz ovoga, ako je uopšte nešto primetio, naučio dve stvari. Prvo: uskoro, kada Džo Bajden vrati BiH na dnevni red, to će u stvari biti utakmica između Rusije i Amerike, Istoka i Zapada i drugo – u Sarajevu vladaju tvrdoglave plemenske vođe koje prvenstveno zanimaju zastave, grbovi i pitanja protokola.“

Za Mapes-Nidika je to grub prekršaj, jer on četvrt veka radi na tome da se Rusija ne pita u Bosni.

Zašto su autogolovi normalna stvar u Be-Ha kadrovskoj igri? Pa, zato što Mapes-Nidik i hiljade drugih zapadnih radnika na terenu (što oni ne doživljavaju kao mešanje u unutrašnje poslove ovakvih država) nisu uspeli da naprave ni osrednji državni mehanizam koji će potrebne radnje izvoditi sa minimumom smisla za naučeni red. Bar da im ne pravi probleme.

Ali kod takvih likova uvek ima „viška lojalnosti“ koja prija kolonizatoru a onda dovodi do raspadanja. Jer, kolonizator nije Bog, on je samo siledžija koji uzima šta mu treba iz „svoje zone interesa“ a malo uživa gledajući papane. Ali višak lojalnosti često toliko odlepi od realnosti da postane nepopravljiva šteta. To je, naravno, sve išlo u tom pravcu, jer je ovde od strane zapadnih patrona sve činjeno nesolidno. I u osnovi oni preziru svoje „đake“. Skupljani su ljudi koji slušaju „koga treba“ i laju na sve druge karavane ne ulazeći u suštinu stvari.

Selektovani su oni kojima ne može ni pasti na um da svoju državu postave ispred namera i ciljeva pokrovitelja iz Brisela, Berlina i naravno Vašingtona. Zato se njihovo balkansko čedo kruni i poboljeva. Iako nikad nije ni zaživelo, sem u propagandnim pričama i „na putu za EU“. Na jugoistoku Balkana ubrzava se cepanje uspostavljenog reda: padaju stubovi „američke balkanske konstrukcije“. Društvene prilike su mic-po-mic oterale lokalne bosove utemeljivače država kriminala.

Mali pregled toka stvari.

Nepobedivi Milo Đukanović se drži na strmoj padini ali bez vlasti. Iz njegovih bisaga sad će početi da ispadaju hrpe dugova, opljačkanih društvenih bogatstava i da isplivava beda a siromaštvo se širi kao lišaj. Kad počne demontaža šrafova kriminalne strukture – stvari mogu krenuti u svakom pravcu.

Njegov dobri prijatelj Hašim Tači je „na sigurnom“, u Hagu, ali su njegov biznis i njegova „država“ (NATO-kriminalni zatvor) sad na vetrometini. To sigurno nosi nestabilnost društva koje stabilnosti nije ni videlo tri decenije. Zasad će haos da se koncentriše na izbore kao mogući izlaz. To je najveća od svih iluzija, ali najomiljenije sklanjanje sa vetrometine. Svaki čas može zapucati, jer u biznisu koji su Tači i novozatvorenici držali – poslovi se ne preuzimaju na berzama.

Edi Rama, šef najveće ilegalne proizvodnje kanabisa u Evropi, doveo je demokratiju (kolonijalnu demokratiju) do osipanja u kome ona postaje neprepoznatljiva, i ulazi u foto-finiš. Kad bismo mogli da odvojimo pogled od korona-brojki i buke kriznih štabova čuli bismo kako se u „zemlji orlova“ puca i hvata za guše u „političkim borbama“. Ne govorimo jezikom simbola. Sve je dovedeno do epidemije bezakonja. Sada manji kriminalci ne sede po zatvorima nego u sedištu partija. Naravno, Evropska unija će pretiti poglavljima i nedovoljnom slobodom medija.

To je kao kad bi se sa vulkanom vodili pregovori kuda da pusti lavu i žar.

Makedonija se tu klati kao krletka za ptice kojima sunce ne izlazi ni na Istoku ni na Zapadu. Unutrašnji mir pada kao slana i drži stanja i granice do prvog toplijeg vetrića. Bugarska pretnja izgleda kao let lešinara iznad plena koji još nije okončao ali su mu trzaji sve slabiji. Pomoć neće doći niotkuda. Severna Makedonija je klekla i posle toga nije zanimljiva Briselu.

Između Une i Drine sve se uvija pod navalom neiskrenosti koju širi bošnjačka strana, a sve po odobravanjima po zapadnim „centrima moći“, ma šta to danas značilo. Da se uspostavi „građansko društvo“ u vreme u kojem se do građanina u zapadnom društvu drži kao tridesetih godina. Bilo bi cinično da sve nije granici opasnog po opstanak.

Jednom uspostavljenoj Vašingtonskoj konstrukciji centralnog Balkana potkopavaju se osnovne tačke oslonca. Oni koji su uspostavili stablizator Dejtonskog sporazuma za centralnu zemlju balkanske (ne) ravnoteže, Bosnu i Hercegovinu, sad insistiraju da se on razbije i demontira. Potpuni paradoks. Kad su SAD pravile BiH, imale su i moć i izvršne mehanizme koje su mogle da grade. Da stvaraju, šta god. Danas kad šalju poruke za „promenu po svaku cenu“ – niti se zna ko bi to razmontirao, ni šta se u stvari želi.

Centralizovana BiH? Pa, ni u Federaciji dva konstitutivna naroda više ne mogu da održe poverenje međusobno. Sad ćete na dva eksplozivna nepoverenja dodati treće a da bi se dočepali stabilnosti!?

Sve se gleda kao moguća prevara i podmetanje. Tako unitarna Bosna klizi ka produbljivanju bošnjačko-hrvatskih pukotina do tačke kad se one neće moći ni krpiti. Šta će se unitarizovati? Ko u toj zemlji govori o „zajedničkom životu“ a da nije aktivista bošnjačkih stranaka? Ili zapadnjačke NVO-falange? Ili Al-Džazirin izveštač s lica mesta?

Unutrašnji raspadi na Zapadnom Balkanu su samo deo šireg raspadanja. I „balkanizacija Balkana“ je prema „balkanizaciji Zapada“ dečija igra. Zato je ovde sad sve opasno i svaki čas sve opasnije. Zapad ulazi u fazu kad sve manje može da kontroliše i svoje probleme. Korona-kriza je sve ubrzala ali i zategla.

„Znakovi ekonomske krize već su se videli u većini zemalja. Upoznao sam se s ekonomskom statistikom Japana i Italije za IV kvartal 2019. godine, što je pokazalo da je u tim zemljama već započela ekonomska recesija. Stoga ne isključujem: da bi se nekako prikrila predstojeća ekonomska kriza pokrenuta je specijalna operacija pod nazivom COVID-19“, osvetlio je ovih dana najveću dramu Zapada Valentin Katasonov, u svetu čuveni ruski ekonomista.

„Sve je pripisano virusu iako su u stvari razlozi duboki, temeljni i postoje najmanje tri veka (period kapitalizma). Kao i uvek, ‘gospodari novca’ izbegavali su da odgovore na glavno pitanje, koji su osnovni uzroci krize i sve su svalili na virus“. (Katasonov)

Potreba za održavanjem uzdrmane kontrole postmodernih kolonizatora će se „produbljivati i proširivaće ofanzivu protiv čovečanstva“. Nema provokacija na koje oni nisu spremni da bi ostvarili svoje interese. „Možda će započeti drugi talas pandemije ili terorističkih napad poput 11. septembra 2001. godine. Uzgred, upravo je od tog dana započela izgradnja novog svetskog poretka, ili ‘vrlog novog sveta’, iskazano rečima Oldosa Hakslija“, podseća Katasonov.

Nadvija nam se mač nad glavom, to se oseća u svakom pogledu. Sve može postati predmet spora i sukoba u svakom trenutku. Svet se nekako približava stanju koje najviše liči na ono pred Prvi svetski rat, kad su od velikih carevina i sila ostali stokovi oružja i moć destrukcije ali se, unutrašnjim raspadom, društvo toliko rastrojilo da je to tada mogao ujedinjavati samo strah od rata. Postrojavanja i guranja u rovove. I tako je i bilo.

Naša zebnja je opravdana. Bez obzira što spoljna sila, Zapad, nije u stanju da obnovi svoju moć od pre četvrt veka, sposobni su da načine beskrajno zlo. Odnosno, što su oni ranjiviji u tom se nama povećava rizik. Ako i ima nekih planova s Balkanom to su sve više grupe a sve manje cele države. Država uvek ima neku odgovornost, grupe koje rade iz senke nikakvu. I oni će nastaviti da gaje naše slabosti. Nije bez osnova upozorenje da je stanje u Bosni sada gore nego u vreme rata. Bosna je tu samo „srce nevolje“.

Balkan je u takvim prilikama i u ovakvim vremenima bivao „zgodno mesto“. To je loša vest. Još lošija je – da je Balkan ovako rasturen pa nabudžen – testo za laku obradu. Zato je zdravo imati na umu da nam se „nešto sprema“. To ne može biti netačno ma koliko vam Danijel Server i slični analitičari – koji i ovde na terenu sami ubiraju neki dolar, a da bi beslovesnostima davala državnu galzuru i obol američkog nacionalnog interesa – izgledali olinjalo i neuverljivo.

Procesi uveliko nadilaze ovakve pameti. A procesi su opasni.

 

Autor Slobodan Reljić

 

Naslovna fotografija: Novi Standard

 

Izvor sveosrpskoj.com, 25. decembar 2020.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u