Izraelsko-iranska velika igra

Između krajnjeg cilja koji je Iranu i saveznicima „nadohvat ruke“, želje Izraela da ga uspori, ali i nemogućnosti da ga potpuno spreči, može se reći da igra ulazi u sam finiš

Zadnjih meseci pojačao se intenzitet sukoba na svim poljima između Irana i Izraela oko dalje projekcije politike dve suprotstavljene države na Bliskom istoku. Tema je, naravno, iranski nuklearni program. Nakon ubistva nuklearnog fizičara, Iran je jasno stavio do znanja da počinje obogaćivanje uranijuma do 20 procenata, čime je povukao crvenu liniju protiv daljih pritisaka. Osnovno pitanje koje se ovde postavlja jeste da li Iran zaista želi da napravi nuklearno oružje ili samo preti kako bi probio blokade koje mu Zapad nameće u ekonomskoj sferi?

Podsetimo da su velike sile (među njima SAD i EU) 2015. godine ispregovarali nuklearni sporazum sa Iranom nakon kojeg su toj zemlji ukinute sankcije. Rezultat je bio munjeviti oporavak iranske ekonomije i znatno poboljšanje finansijske situacije, što je dovelo širenja iranskog uticaja u regionu. Ispostavilo se da je, dugoročno i kratkoročno, nenuklarni Iran bez sankcija za američke i izraelske interese opasniji nego Iran koji proizvodi obogaćeni uranijum, zbog čega se nastavlja ova igra mačke i miša.

Završna faza

S obzirom da je projekat „Arapskog proleća“ propao u ostvarenju svojih ciljeva kad je je u pitanju Iran i projekat iza kojeg stoji „Osovina otpora“, te da je iranski izlazak kopnenom rutom preko graničnog prelaza Abu Kamal obezbeđen, obrisi novog Bliskog istoka postaju sve više vidljiviji. Na putu formiranja nove osovine na Bliskom istoku – Irana, Iraka, Sirije i potencijalno Libana – stoji nekoliko američkih baza u Iraku i Siriji i paradržava Kurda preko Eufrata koja nema perspektivu opstanka, no za sada ipak obavlja svoju funkciju. Najveći strah od realizacije ovog projekta svakako ima Izrael, koji neprekidno medijski, obaveštajno i vojno pokušava da obustavi ovaj projekat, za sada još uvek neuspešno.

Uticaj Irana na regionalnu politiku nikada nije bio veći. Ekspedicione snage u Iraku, Huti u Jemenu, višedecenijski saveznik Sirijska Arapska Republika, i Hezbolah na jugu Libana, dovoljno govore o snazi Irana u slučaju potencijalnog regionalnog rata. Dosadašnje pretnje od strane Amerike i Izraela nisu se ostvarile, jer sve kalkulacije vode do jednog zaključka: Iran i njegove saveznike nije moguće pobediti u konvecionalnom regionalnom ratu.

Zbog toga je Amerika prešla na strategiju maksimalnog ekonomskog pritiska i odugolvačenja sa povlačenjem snaga iz Iraka. Nakon više godina, jasno je da se iranski narod nije mogao baciti na kolena kao pre toga Irak, Jugoslavija ili neke druge države čija se populacija usled snažnog pritiska spolja preookrenula većinski protiv svoje vlasti. Ipak, strategija „maksimalnog pritiska“ svakako je ostavila traga na populaciji Irana čiji je jedan deo zapao u apatiju usled ovog višedecenijskog rata kome se ne nazire kraj.

S obzirom da vojno rešenje na Bliskom istoku ne postoji, došli smo u završnu fazu gde Iran polako ali sigurno grabi ka svom cilju. Nedavno su objavljene fotografije gradnje velike raketne baze „Imam Ali“ koja se gradi u pustinji u blizini čvorišne tačke Abu Kamal kuda prolazi kopnena ruta onoga što oni nazivaju mestom gde se spaja „Osovina otpora“. Takođe, iranske kompanije u saradnji sa sirijskim državnim kompanijama započele su gradnju nekoliko termoelektrana u obalnom području i rekonstrukciju najveće takve u provinciji Alep. Poslovi su vredni više od milijardu i po dolara.

Sirijac maše iranskom zastavom dok konvoj sa iranskom pomoći ulazi u Deir Ezor, 20. septembar 2017. (Foto: Louai Beshara/AFP/Getty Images)
Sirijac maše iranskom zastavom dok konvoj sa iranskom pomoći ulazi u Deir Ezor, 20. septembar 2017. (Foto: Louai Beshara/AFP/Getty Images)

Nedavno je ponovo vraćen na snagu plan o pravljenju železnice koja će se prostirati od Irana, preko Iraka do sirijske obale. Iako ekonomska situacija u zemljama „Osovine otpora“ nije vesela, a kada govorimo o Siriji gotovo očajna usled rata i višegodišnjih teških sankcija od strane zapadnih država, infrastrukturni projekti, čini se, napreduju munjevito.

Nedavni napadi izraelskih aviona na pozicije šiitskih milicija pod kontrolom Irana i sirijske vojske odneli su nekoliko života i naneli su neveliku materijalnu štetu. Time je Izrael nastavio kontinuitet napada izvan zona moćne sirijske PVO koja je do sada uspevala da odbije veće nalete i ne dozvoli pristup neprijateljskoj avijaciji po dubini teritorije. Pored atentata na iranskog nuklearnog fizičara, Izrael ne prekida da deluje na svim poljima na kojima može kako bi otrovne strele uputio u pravcu Irana.

Strategija Izraela

Postavlja se pitanje koja je dugoročna strategija Izraela? Izrael je bio protiv nuklearnog sporazuma jer je po mišljenju Netanjahua to davalo sredstva Iranu da realizuje svoju regionalnu politiku, dok se sa druge strane, po njegovim rečima, ne sme dozvoliti Iranu da napravi nuklearno oružje. Drugim rečima, ne treba dozvoliti Iranu da ostvari bilo šta. Ali postavlja se pitanje može li Izrael da spreči Iran ako se zna da ta država sa svojim saveznicima predstavlja moćan vojni faktor na Bliskom istoku? Odgovor je – nikako, zbog toga se ova situacija i prolongira.

Nedavna izjava ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova bila je upućena Izraelu sa porukom „da sa teritorije Sirije Izraelu ne preti opasnost“, ali sa druge strane, već nekoliko godina unazad, Rusi su isticali da „ne mogu da utiču na izbacivanje Irana sa teritorije Sirije“. Drugim rečima, ekspanzija „Osovine otpora“ se nastavlja u regionu, polako ali sigurno. Sirija i jug Libana su ključni za potencijalni rat između Izraela i Irana, jer se na njihovim teritorijama nalaze desetine hiljada raketa kratkog i srednjeg dometa. Očigledno je da se radi o dugoročnoj strategiji gomilanja raketnih kapaciteta dok se neprijatelj ne nadjača do te mere da se nađe u inferiornoj poziciji. Izrael to svakako zna. Ali šta dalje?

Najavljeno povlačenje američkih trupa od strane Donalda Trampa iz Sirije i Iraka praktično bi stavilo omču oko vrata Izraelu, međutim uprkos bučnim izjavama američkog predsednika povlačenje iz Avganistana i Iraka odvija se postepeno, dok američke trupe koje „čuvaju“ sirijsku naftu preko Eufrata nisu smanjile svoje brojno stanje. Istina, kako se stvari odvijaju u Iraku, postaje jasno da je povlačenje iz njega neizbežno. Američke trupe smeštene su u tri velike baze i broje oko 2.500 vojnika. Šiitske milicije koje broje desetine hiljada ljudi ponovo su započele seriju bombaških napada na američke logističke konvoje koje, uzgred, ne prevozi američka vojska već posrednici. Od početka 2020. godine pa do sada uništeno je više stotina jedinica tehnike, ali praktično skoro bez žrtava za američke vojnike unutar utvrđenih baza. Zašto je to tako?

U prošlogodišnjem napadu, američka avijacija žestoko je udarila na aerodrom južno od Bagdada gde se nalazio kamp šiitskih milicija. To je bio odgovor na pogibiju nekoliko koalicionih vojnika i ranjavanje više desetina njih. Time je šiitskim grupama stavljeno do znanja da će na dalju eskalaciju dejstava van uništenja tehnike američka avijacija uvek odgovoriti. Razlog što šiitske milicije ne koriste strategiju totalne eskalacije sukoba je krha ekonomska i politička situacija u Iraku koja se konsoliduje ogromnim projektima koje iračka vlada potpisuje najviše sa Kinom, ali i sa mnogim drugim državama u trgovini koja se može nazvati „nafta za sve“. Zbog toga, uprkos želji da postanu potpuno suvereni, moraju nastavljati da igraju igru Aske i Vuka sa starim „saveznikom“, čije je minimalno prisustvo dokaz da Amerika želi da prolongira povlačenje maksimalno koliko može i drži uticaj Irana pod kontrolom.

Američki vojnici pored raketnih lansera, nedaleko od linije fronta, u selu Abu Gadur, Irak, 20. avgust 2017. (Foto: AP Photo/Balint Szlanko)
Američki vojnici pored raketnih lansera, nedaleko od linije fronta, u selu Abu Gadur, Irak, 20. avgust 2017. (Foto: AP Photo/Balint Szlanko)

Između krajnjeg cilja koji je Iranu i njegovim saveznicima „nadohvat ruke“ i želje Izraela da ga uspori (ali i nemogućnosti da ga u potpunosti spreči), igra ulazi u sam finiš. Mnogi analitičari smatraju da će Izrael rizikovati potencijalni regionalni sukob napadom na neko od postrojenja. Zbog nedavnog dolaska američkih bombardera B-52 na Bliski istok, Iran je započeo jedne od najvećih vojnih vežbi kojim je demonstrirao spremnost „da zapali ceo region“, ako do takvog napada dođe. Ostaje da se vidi ko će povući sledeći potez.

 

Naslovna fotografija: AP Photo/IRNA/Mostafa Qotbi

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u