O fašistima i antifašistima u BiH

Nedavno su ministarska spoljnih poslova BiH i jedan istoričar političare iz R. Srpske nazvali fašistima. Međutim, ko su kroz istoriju bili fašisti, a ko antifašisti u BiH?

„Dodik je kao Hitler!“ (Bisera Turković), „dr Đokanović je isti Gering?!“ (Husnija Kamberović).

U popularnoj tok šou emisiji TV Fejs ministarka spoljnih poslova nedavno je svog pretpostavljenog u Predsjedništvu BiH uporedila sa Hitlerom. Već u jednoj od sljedećih, medijski najeksponiraniji istoričar je svog sagovornika i jednog od političkih prvoboraca RS uporedio sa Hermanom Geringom.

U sarajevskim medijima inače sve Srbe, koji ne slijede bošnjački diskurs o unitarnoj BiH, sve češće nazivaju fašistima, a svoje muslimane/Muslimane/Bošnjake i njima lojalne Srbe i Hrvate – antifašistima. Srbi više nisu jedna od četiri strane u građanskom ratu na nacionalno-vjerskoj osnovi. Nisu ni „agresori“ na svoju vlastitu zemlju, kako su nazivani do jeseni ’93. i otvaranja hrvatsko-muslimanskog i muslimansko-muslimanskog fronta Alija–Babo. U najnovijoj bošnjačkoj nomenklaturi Srbi su, kratko i jasno, postali – fašisti.

Pervertirana dijalektika

Iako najmanji, dio objašnjenja vjerovatno leži u potrebi da svojim inostranim, prvenstveno transatlantskim, pokroviteljima pojednostave komplikovanu sliku BiH. U domaćoj literaturi pominju se ustaše, domobrani, partizani, četnici, srbo-četnici, jugo-armada, a sami Bošnjaci se pojavljuju pod tri imena. Ko bi se od stranaca u tome snašao?! No, kada kažu „komšije su fašisti, a mi smo antifašisti“, to sav svijet razumije i zna šta je dobro, a šta zlo.

Teza nije originalna jer je Alija Izetbegović još krajem rata govorio o „srpskom fašizmu“ i prije otkrića masovnog zločina u Srebrenici, Bisera Turković i Husnija Kamberović, koji su izašli ispod njegovog šinjela, poređenje sa Hitlerom i Geringom vezuju za Dodika i Đokanovića, koji sa Srebrenicom nemaju baš nikakve ni izvršne ni naredbodavne veze. A onda su još u njima prepoznali nacističke vođe.

Uz dobronamjernu pretpostvaku da ministarka i istoričar znaju šta je fašizam kao ideologija i politika, hajde da vidimo šta su istorijski fašizam i antifašizam značili u Bosni i kako su distribuirani u nacionalnom ključu!

Muslimani su, ne manje nego Hrvati, 1941. u Sarajevu masovnim oduševljenjem dočekali fašističkog okupatora. „Hrvatsko cvijeće“ u bosanskom dijelu NDH popunilo je ne samo vojne redove (domobrani, ustaše), nego i redove civilne uprave. Pavelićev ustaški namjesnik za BiH bio je frankovac Hakija Hadžić. Dva gradonačelnika Sarajeva bili su Hasan Demirović i Mustafa Softić.

Veliki muftija Jerusalima, Muhamed Amin el Huseini, pozdravlja pripadnike 13. SS divizije nacističkim pozdravom u novembru 1943. godine (Foto: Bundesarchiv, Bild 146-1980-036-05/Unknown author/CC-BY-SA 3.0)
Veliki muftija Jerusalima, Muhamed Amin el Huseini, pozdravlja pripadnike 13. SS divizije nacističkim pozdravom u novembru 1943. godine (Foto: Wikimedia/Bundesarchiv, Bild 146-1980-036-05/Unknown author/CC-BY-SA 3.0)

Nije dokazano da je stari Izetbegović i sam bio u SS Handžar diviziji, ali Mladi muslimani, kojima je pripadao od svoje 16. godine, bili su ogranak Muslimanske braće, organizacije koja je na vodećem islamskom univerzitetu Al Ahzar u Kairu regrutovala više generacija studenata iz Bosne.

Saradnja Muslimanske braće sa Trećim rajhom ozvaničena je preko Mladih muslimana i u Bosni kada je kairski veliki muftija El Huseini došao u Sarajevo da isprati SS Handžar diviziju na Istočni front. Nezadovoljni statusom IVZ u NDH, muslimani su se obratili nikom drugom do Hajnrihu Himleru, komandantu SS i svih koncentracionih logora Trećeg rajha da ih uzme pod svoju direktnu upravu. Nisu im bili dovoljni Jasenovac i Gradina za Srbe, Jevreje i Rome, nego su tražili Aušvic i Dahau.

Dok su se Srbi uglavnom podijelili na dvije oslobodilačke gerilske formacije – kraljevsku vojsku u otadžbini i komunistički NOF – dotle se većina vojno aktivnih muslimana, do pada Musolinijeve Italije pred kraj rata, dijelila na dvije kolaborantske: domobrane/ustaše Pavelićeve NDH i SS diviziju Hitlerove Njemačke.

Uprkos svemu: „Srbi su fašisti, a Bošnjaci – antifašisti“. Andrić je odavno utvrdio da „gdje počinje Bosna, prestaje logika“, ali kako objasniti tu pervertiranu negativnu dijalektiku po kojoj jeste ono što nije, a nije ono što jeste?

„Apeli imperijama“

Iako je mehanizam projekcije primarno individualno psihološki, sa socijalno-psihološkog stanovišta moglo bi se protumačiti kao mehanizam projekcije vlastitih frustracija na drugoga. Zbog istorijskog kontinuiteta kolaboracije – još od porođaja pod okupacijom Osmanskog carstva, preko austrougarske aneksije, do okupacije Trećeg rajha itd. – osjećanje kolektivne krivice treba prebaciti na drugog. Taj drugi nije bilo koji drugi, nego baš onaj koji istorijom hajdučije, buna, ustanaka i oslobodilačkih ratova izbliza podsjeća na alternativni moralno superioran model ponašanja.

Politikološki gledano, za objašnjenje bi mogla da posluži i Bugarelova sintagma „apeli imperijama“. Tokom duge istorije kolaboracije, muslimani su se kontinuirao obraćali stambolskoj Porti, carskom Beču, Himleru u Berlinu i drugim udaljenim centrima izvan Bosne koji su upravljali Bosnom. Tradicija traženja spoljne zaštite, uz stigmatizaciju inovjernih i drugonacionalnih komšija, inercijom se prenijela i na savremene Bošnjake. Umjesto dogovora sa Srbima i Hrvatima u BiH, oni „apeluju na imperiju“ i više prate predsjedničke izbore u SAD nego u vlastitoj zemlji, više se uzdaju u inostrani protektorat nego u samovladavinu i samoupravu.

Građani Sarajeva u auto-koloni sa zastavama BiH i SAD proslavljaju pobedu Džoa Bajdena na američkim predsedničkim izborima, Sarajevo, 08. novembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/The Hill)
Građani Sarajeva u auto-koloni sa zastavama BiH i SAD proslavljaju pobedu Džoa Bajdena na američkim predsedničkim izborima, Sarajevo, 08. novembar 2020. (Foto: Snimak ekrana/The Hill)

Inverzija istorijskih uloga fašista – antifašista u Bošnjaka uklapa se i u generalni trend revizije istorije koji je započeo povodom 100 godina Velikog rata. Već pomenuti istoričar Husnija bio je organizator međunarodnog skupa u Sarajevu koji je trebalo da dokaže da je Srbija izazvala Prvi svjetski rat i da u pripremljenu klopku, kojoj su začudo kumovali i neki francuski naučnici, uvuče i srpske istoričare. Kako smo, crno na bijelo, i predvidjeli – trend se kasnije nastavio i minimiziranjem uloge Crvene armije u pobjedi nad fašizmom, a potomci „antifašista“ iz SS Handžar divizije prećutali su iskustva očeva sa Istočnog fronta.

Popularni domaćin tok šoua na TV Fejs, Senad Hadžifejzović, u obe pomenute emisije je sa razumljivim profesionalnim zadovoljstvom pratio dvoje viđenih Bošnjaka sa optužbama za fašizam na račun viđenih Srba, jer bez grubih ispada i provokacija nema velike gledanosti.

Međutim, kada je u međuvremenu Zoran Milanović na račun građanske Bosne izjavio „prvo sapun pa onda parfem“, odjednom ga je napustila profesionalna rutina i ležernost. Neuobičajeno uzrujan, održao je nepristojno neodmjerenu lekciju predsjedniku susjedne države Hrvatske. Ali, ne kao građanin jedinstvene Bosne, nego baš kao Bošnjak i poznavalac muslimanskih higijenskih običaja.

Elem, optužba za fašizam ili je opravdana ili predstavlja sitnicu koja ne zaslužuje intervenciju voditelja. Ali, „sapun i parfem“ je – teška uvreda. Ono prvo se odnosilo na one druge, a ovo drugo na svoje.

Neka se pripreme Cvijanovićeva, Čubrilović i Višković da budu upoređeni sa Himlerom, Gebelsom, Bormanom i drugim glavešinama Trećeg rajha!

Predsednica Republike Srpske Željka Cvijanović (Foto: Tanjug/Andrija Vukelić)
Predsednica Republike Srpske Željka Cvijanović (Foto: Tanjug/Andrija Vukelić)

Možda je to neka nova direktiva s vrha sarajevske protektoratske ambasadorokratije.

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/Bundesarchiv, Bild 146-1973-116-11/CC-BY-SA 3.0

 

Izvor sveosrpskoj.com

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u