Зграда Предсједништва БиХ у Сарајеву (Фото: Wikimedia/Ex13)

N. Kecmanović: Bošnjački mazohizam

Ovde pada u oči neobična kontradikcija u bošnjačkoj politici. Kažu da su Srbi loš narod, a hoće sa njima da žive u jedinstvenoj BiH...

Zašto „dobri Bošnjani“ toliko žele da žive što bliže sa „lošim Srbima“? Da li zato što pate od mazohizma? Da li da bi prevaspitali „loše“ u „dobre“?

Da li trče u susret obnovljenom intervencionizmu tzv. međunarodne zajednice“ koji će ispuniti njihove želje za dominacijom?

Kažu da je situacija u Bosni slična onoj iz ’92. Bajden i Merkelova su izgleda usaglasili antisrpsku politiku centralizacije i unitarizacije BiH, koja navodno treba da obezbijedi „jedinstvenu i funkcionalnu državu“.

Ako je „povratak nezavršenim poslovima u Bosni“ na visokom šestom mjestu spoljnopolitičkih prioriteta SAD, onda je u Njemačkoj, koja je dobila izvršnu ulogu, ovaj zajednički poduhvat još i više rangiran.

Evroamerički eksperti – bošnjački lobisti (Server, Bugajski i dr.) – kreiraju spoljnu medijsku podršku.

Spoljne agenture i u Srpskoj i u Srbiji rade na sukobu Vučića i Dodika. Intrigiranjem oko izbora patrijarha svesrpskog ciljaju na „autokefalnu bosansku SPC“, popravni ispit za promašaj sa CG SPC.

Na odlasku se pobudio i v.p. Incko da Srpskoj ispostavi ultimatume.

Ushićeni Izetbegović i Turkovićeva ubrzano obogaćuju stigmatizacije Srba, Srpske i njenog lidera: „Srbi su loš narod“, „Srpska je genocidna tvorevina“, „srpski član Predsjedništva je nalik Hitleru“…

Ali, pada u oči neobična kontradikcija u bošnjačkoj politici. Kažu da su Srbi loš narod, a hoće sa njima da žive u jedinstvenoj BiH. Nastojanje da ukinu entitetske granice i spoje se sa lošim komšijama, bez zaštite unutrašnjih pregrada, zaista je teško objasniti.

Prirodno bi bilo da se Bošnjaci, naprotiv, zalažu za što veću fizičku distancu, visoke ograde, tampon-zone, naoružanu graničnu policiju i vojne patrole na linijama unutrašnjeg razgraničenja 51:49 prema tim zlim i naopakim Srbima i opasnoj Republici Srpskoj.

Bošnjaci, međutim, mimo zdrave pameti, žele da žive u nevelikom i nepodijeljenom zajedničkom stanu sa svojim katilima i dindušmanima. Takva iracionalna politika jedino se može objasniti u psihološkim kategorijama.

Svjesno kolektivno izlaganje neposrednoj i neprestanoj opasnosti i uživanje u samomučenju danonoćnim morama naziva se – politički mazohizam. Da li se zaista radi o tome?

Odgovor se krije tek u drugoj fazi projekta „jedinstvena i funkcionalna Bosna“.

Kada ukinu retrogradne „nacionalne torove“, kako ne samo bošnjački građanisti zovu entitete i kantone, tri naroda će pohrliti jedni drugima u zagrljaj. Obnoviće se komunistička BiH, republika vjekovne tolerancije, tradicionalnog komšiluka, harmoničnog samoupravnog suživota i idiličnog socijalističkog zajedništva u kojoj su Muslimani bili stožerni narod. Tako nešto, međutim, u Bosni pod pet vijekova okupacija i diktatura, uz lokalna nacionalna klanja, nikad nije postojalo, sem u bošnjačkim legendama o maglovitoj „srednjovjekovnoj kraljevini Bosni u kojoj su navodno svi bili bogu-mili dobri Bošnjani, dok ih mrski susjedi nisu podijelili i posvađali“.

Danas, poslije građanskog rata na nacionalno-verskoj osnovi, te naknadno nagomilane uzajamne omraze, to je tek najmanje realno. Uostalom, da je Muslimanima bilo do takve BiH kakvu propovijedaju pred zapadnim svijetom, napravili bi je u četiri kantona u kojima 25 godina drže vlast. Poučeni referendumom iz ’92, u tu bajku neće povjerovati ni „loši Srbi“, a neće ni Hrvati, koji otkako se bune što im Bošnjaci biraju Komšića, postaju sve lošiji.

Drugi plan puta ka jedinstvenoj Bosni je prošle godine na kongresu SDA onlajn definisano Bakir Izetbegović: „Srbi i Hrvati treba da postanu više Bosanci“. A to će reći da treba da postanu manje Srbi i Hrvati, da postepeno zaborave na svoj nacionalni i vjerski identitet i integrišu se u „temeljni narod“ ili „starince u Bosni“, kako oni sami sebe vide.

Da bi im olakšao proces transformacije, Bakir je čak, istom prilikom, Srbima i Hrvatima otvorio vrata SDA kao svebosanske patriotske stranke. Oko bosanskog patriotizma, međutim, u Bakira i šire, postoji greška u razumijevanju komšija jer i kod Srba i kod Hrvata postoji takvo osjećanje. No, vezano je za dijelove BiH, za RS i HB, ali ne i za BB gdje ih praktično i nema i ne žele da se vrate.

A pošto se Srbi i Hrvati baš nikako ne uklapaju u bošnjački nacionalni i državni projekat, te po tome i jesu „loši narodi“ – utoliko gore po njih. Sa „lošim narodima“ može i drugačije.

Postoji, naime, i treći i najjednostavniji put do jedinstvene Bosne. Ni Srbe ni Hrvate ne treba ništa ni pitati, nego sačekati da im je pritiscima i ucjenama na RS i HB nametnu Bajden i Merkelova, NATO i EU. A u međuvremenu na prirodan otpor Srba i Hrvata odgovarati osvetničkim porukama da će „u drugom poluvremenu građanskog rata Bošnjaci izjednačiti rezultat“.

Elem, građanska država bez alternative, iliti jedan čovjek – jedan glas, što praktično znači da će većinski Bošnjaci preuzeti vlast u jedinstvenoj Bosni. A onda valjda slijedi dugoročna strategija političkog prevaspitavanja „loših Srba“ u „dobre Bošnjane“, pretvaranje nacionalista u građane.

Da se Vlasi ne dosjete, bošnjačka većina izabraće Bogića Bogićevića za inokosnog predsjednika države, može i Dragana Mektića za premijera. Željko Komšić je, šućur alahu, već na Baščaršiji da bude spiker parlamenta i da predstavlja i Hrvate i Bošnjake. Dodik i Čović mogu jedino u hajduke, a ostali u jatake, gradsku gerilu ili u političku emigraciju – u rezervne domovine preko Drine i Une.

Koliko god svi ovi bošnjački planovi za jedinstvenu Bosnu djelovali nerealno, nije li nam ne manje tako izgledalo i kada su ’92. Muslimani, uz podršku međunarodne zajednice, arogantno ignorisali volju srpskog naroda protiv secesije BiH?

Kao što se Karadžić tada pokazao sposoban da zauzvrat stvori RS – i Dodik se do sada pokazao sposoban da je odbrani. Zato su udari na RS koncentrisani na njegovu diskreditaciju, a i srpski narod postao je loš zato što ga neprestano bira.

Istina, unutrašnje i međunarodne okolnosti jesu se od ’92, kada je Žak Širak govorio da su „Srbi narod zvjeri bez vjere i zakona“, znatno promijenile, ali SAD i EU su nasušno potrebni laki i brzi poeni radi vraćanja samopouzdanja.

Srpska, dakle, mora da pokaže da nije taj poen.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/Ex13

 

Izvor sveosrpskoj.com, 16. februar 2021.

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u