Kriza Zapada i izazovi za srpski narod

Uprkos svim izazovima, težnje ka očuvanju kulturnog i duhovnog identiteta i suverenosti imaju podršku većine Srba. To nam daje osnovu da u budućnost ne gledamo samo sa strepnjom, već i sa nadom

Živimo u interesantnim vremenima. Karakteriše ih nestabilnost i krajnja neizvesnost. Proteklih sedmica hronična kriza sistema u SAD poprimila je zrelu formu zavođenjem grube cenzure javnog diskursa, čistkom društvenih mreža, manipulisanjem izbornim procesom, demonizacijom Donalda Trampa i desetina miliona njegovih birača, kao i kriminalizacijom ma kog oblika sumnje u pobedu Džozefa Bajdena. U toku je – do ne tako davno nezamislivo – ukidanje niza sloboda pod plaštom očuvanja prividnog kontinuiteta postojećeg ustavnog poretka SAD. Taj novi poredak liči na onu Ameriku koja je nastala pre četvrt milenijuma, i koja je postojala do poslednje decenije hladnog rata, samo kao što vampir liči na živog čoveka.

Sa istočne strane Atlantika, pak, savremena „ujedinjena Evropa“ svetlosnim godinama je daleko od civilizacijskog jedinstva Starog kontinenta, kakvo je postojalo pre panevropske katastrofe 1914. Današnja EU ne stvara društveno i civilizacijsko zajedništvo, već samo fabrikuje kulturne obrasce, formule i slogane o solidarnosti i novom poretku kakve smo videli u nedavnom javnom obraćanju Angele Merkel i Emanuela Makrona o svetu posle pandemije. U centrima moći EU – Briselu, Strazburu i Luksemburgu – stavovi donosilaca odluka mogu da se razlikuju u zavisnosti od birokratskog ranga, ali ne i u pogledu njihovih kulturnih obrazaca. Oni misle iste misli i pišu iste memorandume. Njihova EU je tvorevina oligarhijske, a ne demokratske prirode, tvorevina postnacionalne elite. Taj „Brisel“ zamenjuje duh autentične Evrope kultom progresa kroz društveno-politički inženjering.

Izbori u državama-članicama EU – na primer u Poljskoj i Mađarskoj – smetnja su za tehnokrate koji žele da nameću odluke van domašaja nacionalnog zakonodavstva. Politička rešenja koja ne bi prošla demokratski test nameću se administrativnom zapovešću. Evrokratija odbacuje zaveštanje evropske porodice, njene kulture, duha i istorijskih iskustava. Usled negacije vrednosti takvog nasleđa, dodajmo, oni su tvrdo protivni opstanku srpskog korpusa na Kosovu i Metohiji. Namećući okove političke korektnosti i jednoumlja u javnom diskursu, pripadnici zapadne elite teže da izbrišu razlike između nacija, vera, rasa, zemalja i država, između muškarca i žene, roditelja i deteta, prirodnog i morbidnog, a pre svega između Dobra i Zla. […]

Otuđene elite

Svedoci smo nastupanja zrele faze jednog procesa koji na Zapadu traje već decenijama i koji je nedovoljno poznat srpskoj javnosti. Pre četvrt veka posthumno je objavljena zbirka eseja američkog istoričara Kristofera Laša Pobuna elita i izdaja demokratije. Osnovna Lašova tema jeste otuđenje vladajućih slojeva Zapada od kulturnih i moralnih korena sopstvenih naroda. On ukazuje da je prvobitna elita američkih „očeva nacije“ bila kulturno homogena i da je posedovala kolektivni osećaj lojalnosti prema zajednici iz koje je ponikla.

Krajem 20. veka, međutim, nastala je nova profesionalno-menadžerska elita pravnika, medijskih komentatora, akademskih eksperata, sistemskih analitičara, bankara, programera. Ona je povezana po principu meritokratije, visoko pokretna i bez korena u tradicionalnim, spontano nastalim lokalnim zajednicama. Ta elita živi u apstraktnom svetu manipulisanja informacijama, rečima i ciframa; pritom stvara novi, izrazito ideologizovani oblik političkog diskursa. Nju, po Lašu, karakteriše agresivno sekularni pogled na svet, koji vodi u moralni i kulturni relativizam sa poraznim posledicama.

Dok je sindrom još bio u povoju, ranih 1970-ih godina, pok. Zbignjev Bžežinski – koji je nedugo potom postao savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Džimija Kartera – tvrdio je da se po prvi put u istoriji stvara globalna svest. Po njemu, svedoci smo nastanka transnacionalnih elita koje čine međunarodni biznismeni, naučni radnici, profesionalci raznih profila i državni funkcioneri. Spone među pripadnicima ovih novih elita po Bžežinskom prevazilaze državne granice, njihovi pogledi na svet nisu sputani nacionalnim tradicijama: „Njihovi interesi više su funkcionalni nego nacionalni“.

U istom periodu, 1974 godine, Ričard Gardner, koji je nedugo potom bio Karterov ambasador u Italiji, sažeto je u časopisu Forin afers opisao projekat ovim rečima: „Zgrada svetskog poretka mora da se gradi od temelja naviše. Postepena razgradnja nacionalnog suvereniteta, njegova erozija parče po parče, mnogo će više da postigne nego staromodni frontalni juriš.“ Gardnerova preporuka bila je jasna aluzija na Antonija Gramšija i njegov poznati model „dugog marša kroz institucije“.

Ričard Gardner, bivši američki ambasador u Italiji i Španiji i profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Kolumbija (Foto: Gary Gilbert/Courtesy of Columbia Law School)
Ričard Gardner, bivši američki ambasador u Italiji i Španiji i profesor prava na Univerzitetu Kolumbija (Foto: Gary Gilbert/Courtesy of Columbia Law School)

Kasniji zamenik državnog sekretara za inostrane poslove u administraciji Bila Klintona, Stroub Talbot, sažeo je jula 1992. suštinu projekta izjavom u časopisu Tajm da je optimista u pogledu nastanka „globalne nacije“, procesa kojim će postojeće nacije u 21. veku navodno biti prevaziđene. Po njemu, sve države sveta će pre ili kasnije da priznaju samo  jednu, globalnu vlast: „U svojoj osnovi sve nacije su samo društveni aranžmani, ishod prilagođavanja promenljivim okolnostima. Bez obzira koliko delovale trajno, čak i sveto, one su zapravo veštačke i privremene“.

Pogled na svet koji je Bžežinski nagovestio, a Gardner programatski slavio pre više od četiri decenije, koji Talbot potom jasno definiše i na čije posledice Laš upozorava 1990-ih, uveliko je metastazirao na obe strane Atlantika. Već duže od jedne generacije odražava se u bezbrojnim političkim i ekonomskim odlukama EU i SAD, projektima društvenog inženjeringa, medijskim sadržajima i akademskim programima širom zapadnog sveta.

Posle kolapsa evropskog poretka 1914-1945, zapadna civilizacija ušla je u drugu polovinu HH veka kao sopstvena bleda senka. Njen ekonomski i tehnološki razvoj dugo je prikrivao njenu kulturnu, moralnu i duhovnu krizu, koja se danas prvenstveno ogleda u demografskom kolapsu. Ovo je kroz istoriju vazda bio pouzdan simptom civilizacije na silaznoj putanji. Karakter krize nagovestio je Samjuel Hantington 1993. u svom čuvenom Sukobu civilizacija. On je kao bitne koncepte zapadne civilizacije naveo individualizam, liberalizam, ljudska prava, jednakost, slobodu, zakonitost, demokratiju, slobodno tržište i razdvajanje crkve od države.

Njegovi kriterijumi odišu beskorenom univerzalnošću, u skladu sa postnacionalnom vizijom koju su najavili Bžežinski, Gardner i Talbot. Nema pomena nasleđa antike i hrišćanstva, stvarnih temelja razvoja evropske duhovnosti, etike i osećajnosti kroz vekove; niti istorijskih naroda povezanih krvlju, kolektivnim sećanjima, verovanjima i simbolima, naroda koji generacijama dele određene prostore severne hemisfere.

Američka elita u istom duhu decenijama insistira da su SAD i njeni žitelji definisani posvećenošću navodno univerzalnim ideološkim vrednostima, a ne pripadništvom jednoj stvarnoj zemlji, konkretnoj zajednici i kulturi u njoj ponikloj. Od tvrdnje o moralnoj uzvišenosti američkih institucija bio je samo korak do samoproklamovane „misije“ da se one šire, ako treba i protivno volji primaoca; da se posrnuli, grešni svet iskupi i spase. U okviru ove paradigme Zapad više nije civilizacija koju karakterišu određeni idejno-vrednosni koncepti: „Zapad“ i sam postaje jedna ideologija.

Kriza zapadne kulture

Na ruševinama Evrope, posle tragedije 1914, ponikle su dve slične, modernizujuće, materijalističke, antitradicionalne, gnostičke ideologije: boljševizam i naci-fašizam.

Krajem HH veka sumrak Zapada iznedrio je i trećeg brata-blizanca, uspešnijeg i lukavijeg od ove dvojice siledžija. Čeličnu pesnicu uvio je u plišanu rukavicu, a agitprop zamenio masovnim medijima i sistemom sublimirane indoktrinacije kroz sistem državnog obrazovanja. Kao i fašizam i boljševizam, neoliberalni totalitarizam ima kolektivističku i elitističku suštinu: veru u bogomdanu misiju avangardne elite posvećenih da kroz manipulaciju političkog procesa vodi i indoktrinira mase. Taj sistem danas sve grublje teži kontroli svake izgovorene ili napisane reči i kriminalizaciji otpora dominantnoj ideološkoj matrici.

Demonstranti tokom protesta zbog ubistva Džordža Flojda ispred zgrade američkog Kapitola u Vašingtonu, 06. jun 2020. (Foto: Reuters/Erin Scott)
Demonstranti pokreta „Životi crnaca su važni” ispred zgrade američkog Kapitola u Vašingtonu, 06. jun 2020. (Foto: Reuters/Erin Scott)

Taj sistem kontrole proizvodi ogroman kvantitet informacija koje su procesovane putem medija i bivaju uklopljene u dualističku pseudo-stvarnost u kojoj reči i koncepti imaju bitno novo značenje: npr. inkluzija, tolerantnost, teror, multikulturalizam, pravda, pravo, pobuna, demokratija, rasizam itd. Razdvojeni su Reč i Svet. Empirija je podređena krutom nominalizmu. Iskustvenoj stvarnosti ne dopušta se da stane na put razvoju ideološke vizije koja proizvodi svoju „realnost“. Primaoci poruka ili krotko podležu manipulaciji, ili se prave da je prihvataju, ili se proglašavaju za devijantne, gađenja dostojne kriminalizovane otpadnike.

Zapad-kao-ideologija danas je u fazi zrele sinteze. Demokratija je pretvorena u manipulativni proces zasnovan na unapred zacrtanom, ideološki vrednovanom ishodu. Konkretno, nakon što je Tramp sistematski demonizovan, politički sistem nije mogao da dopusti njegov reizbor. Greška iz jeseni 2016. nije smela da se ponovi. Sa druge strane, majdanska operacija nasilnog rušenja savršeno legalno izabranog šefa ukrajinske države Viktora Janukoviča u zimu 2014. bila je tobože autentično demokratski čin. Pravda i moralnost očigledno nije funkcija objektivnog ponašanja aktera, već je zavisna od položaja tih aktera na skali ideološkog vrednovanja – kao što dokazuje praksa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Suočeni smo sa problemom koji predstavlja sintezu svih ostalih problema Zapada u poslednja tri veka, a to je kraj kulture. Hiljadama godina ljudi su živeli u zajednicama u kojima su međusobne veze bile direktne i emotivne. Zajednice su se vremenom stapale u društva, ali je čovek, pojedinac, i dalje bio subjekat sopstvenog ponašanja, delovanja motivisanog osećanjima i težnjama živog, mislećeg bića.

Drugom polovinom HH veka u naučno-tehnološkom razvoju Zapada nastupa doba informatike u kome čovek od subjekta aktivnosti postaje samo jedan njen element, ljudski faktor. Impulsi za delovanje i dalje prolaze kroz pojedinca, ali ih diktira sistem. Integrisan u mrežu odnosa koji stvaraju sopstvenu „stvarnost“, pojedinac mora da se povinuje sistemskim okvirima. Priroda kao „objektivna“ stvarnost izvan postindustrijskog info-sistema postaje za zapadnog čoveka čisto simbolična kategorija. Većina odnosa među pripadnicima elite nije uslovljena pre-racionalnim impulsima, kao što su osećanja, običaji, vera, ljubav, mržnja, nada, strah, spoznaja dobra i zla, lepog i ružnog, istine i laži. Zamenjuju se informativnim sadržajem.

Ishod je kraj zapadne kulture kao integrisanog sistema znanja, verovanja i ponašanja. Transformacija zapadnog društva u postistoriju ima jednu bitnu odliku: da kultura postaje izlišna kao mehanizam održavanja društvene dinamike i integracije. Materijalno bogatstvo, profesionalni uspeh i fizičko zdravlje jedina su istinska dobra u zapadnom tehnosu. Emotivna iskustva i lična mišljenja su balast, atavistički otpaci predtehnološkog, istorijskog društva. Pitanje smisla isključuje se a priori, jer je koncept svrhe prevaziđen. „Kultura“ je produkt koji se konzumira, a ne proživljava. Kraj istorije, u smislu pretvaranja društva u sociotehnološki sistem regulisan tržištem, iziskuje ne samo kraj nacija već i kraj čoveka.

Demografija kao sudbina

Test opstanka Evrope biće pre svega kulturni i biološki. Sekularizam je, zamenjujući hrišćanstvo kao temelj identiteta Zapada, odbacio i sam koncept evropskog društvenog, geografskog i kulturnog prostora koji bi trebalo da bude zaštićen od fizičkog prodora i moralne penetracije onoga šta mu je strano. Evropa je sada na putu istorijski neviđene demografske i kulturološke samolikvidacije.

Pitanje je da li je još moguće instinktivno samodefinisanje ugroženih nacija. Otpor zahteva kidanje okova elite, pre svega njenog konsenzusa o multikulturalizmu, koji je prinudno nametnut, ideološki uokviren, dogmatski u praksi. Sa južne strane Mediterana, iz Afrike, kao i istočno od Bosfora, iz Azije, ovo stvara naizgled opravdan utisak da se Zapad nalazi na silaznoj putanji. Uspeh velikih demografskih naleta, poput onog iz 2015, stvara utisak da je Evropa bogato opremljena i udobna vila sa razvaljenom bravom i bez noćnog čuvara.

Migranti u sukobu sa grčkom policijom na grčko-turskoj granici, 29. februar 2020. (Foto: Reuters/Huseyin Aldemir)
Migranti u sukobu sa grčkom policijom na grčko-turskoj granici, 29. februar 2020. (Foto: Reuters/Huseyin Aldemir)

Odsustvo istorijskog pamćenja navelo je nosioce elitnog konsenzusa da svoja saznanja grade u virtuelnom svetu čijih su posledica oni sami pošteđeni. Već puna tri veka nosioci su duha prosvetiteljstva koji im je usadio arogantnu misao da čovek može rešiti sve dileme svog postojanja isključivim oslanjanjem na svoj razum. Bez oporavka hrišćanske vere, konačni plod tog pogleda na svet biće demografski i svaki drugi kraj Evrope i njenih prekomorskih potomaka. Taj pogled na svet počiva na patološkoj negaciji vrednosti i legitimiteta sopstvenog evropskog, hrišćanskog istorijskog, kulturnog i civilizacijskog nasleđa. Afrimacija „Drugoga“ u ime multikulturalizma i antidiskriminacionizma poprimila je karakter sekularne religije koja ne sme da bude podvrgnuta kritičkom preispitivanju.

Elitna klasa je uzrok mnoštva fatalnih slabosti Zapada, uključujući kako primarni uzrok – gubitak vere – tako i niz sekundarnih. Negacija istorijske utemeljenosti sopstvenih naroda i društava propraćena je nametanjem paradigme globalnog sveta. Ovo pruža ideološku podlogu politici otvorenih granica, migrantskim invazijama i nametanju kulta „različitosti“ i „tolerantnosti“. Na kraju sledi demonizacija i kriminalizacija svakog neslaganja sa ovim principima, primenom drakonskih zakona protiv „govora mržnje“ i merama policijskog nadzora protiv „devijantnih“ osoba i grupa, čemu upravo sada svedočimo.

U objašnjavanju fenomena samomržnje vladajućih krugova Zapada, posebno pada u oči dvoličnost, pa i kriminalnost politike zapadnih sila na Balkanu. Njihova srbofobija samo je manifestacija jedne mnogo dublje patološke zlovolje. Psihološki, kulturni i geopolitički koreni pravoslavofobije vuku korene još od sramotnog Četvrtog krstaškog rata, pre više od osam vekova. Danas se ogledaju prvenstveno u razuzdanoj rusofobiji dominantnog zapadnog diskursa i demonizaciji predsednika Putina lično.

Većina pripadnika evropskih nacija svesna je nužnosti samoodbrane, ali ih sputava elita koja drži vlast, medije, institute i katedre i stvara klimu civilizacijske kapitulacije. Kultura smrti, oličena u kontraceptivnoj piluli, abortusu, promiskuitetu i eutanaziji, donela je gorke plodove. Otpor i oporavak još uvek su mogući, kao što ukazuju primeri Mađarske i Poljske. U protivnom, do kraja ovog veka neće postojati „Evropljani“ kao pripadnici nacija koje dele isti jezik, kulturu, istoriju i pretke i koji naseljavaju zemlje nazvane svojim imenom. Pritom, da ironija bude potpuna, evropski narodi u opadanju podvrgnuti su indoktrinaciji sa ciljem da poveruju – ili prinudno prihvate – da je demografski preokret zapravo blagoslov multikulturalizma koji obogaćuje njihova društva i čini ih uzbudljivo raznolikim.

Briselska antievropa

Evro-elite još uvek veruju da će medijska i obrazovna indoktrinacija ućutkati ostatke istorijske, kulturne i etničke samosvojnosti. Sagledavanje sistema vrednosti upravnog aparata Evropske unije važno je za razumevanje disfunkcionalnih procesa širom Starog kontinenta. Pre jednog stoleća, evropske vladajuće elite  vezivalo je zajedništvo čije su geografske koordinate bile Monte Karlo, Karlsbad ili Pariz, zavisno od sezone. Njihov lingua franca bio je francuski. Englezi i Rusi, Italijani i Austrijanci delili su isti Weltanschauung i osećanje pristojnosti, ostajući pritom ukorenjeni u sopstvene kulturne identitete.

Gubitak osećanja za istoriju i sopstveno mesto u njoj, koji su iskusili milioni zapadnjaka, konkretan je plod napora avangarde u gramšijevskom dugom maršu kroz institucije. Radikalni karakter njihovog „kulturno-marksističkog“ projekta je u formuli Rasa, Pol, Seksualnost, u novoj dijalektičkoj sili koja pokreće istoriju unapred. Klasična marksistička politička ekonomija pronašla je dinamiku revolucije u sukobu između vlasnika sredstava za proizvodnju i proletarijata koji nema ništa da proda do svog rada i ništa da izgubi osim sopstvenih lanaca.

Današnji revolucionari elitne klase – a nagovestio ih je još Dostojevski u Zlim dusima –nadilaze svaku prepoznatljivu vrstu dijalektičkog materijalizma. Oni uvođenjem metafizičkog koncepta „žrtve“ dodatno razaraju društvenu koheziju rastućim mnoštvom zahteva za posebnim pravima i privilegijama isfabrikovanih „manjina“.

Demonstranti sa LGBTQ transparentima u okviru protesta pokreta Black Lives Matter, Denver (Kolorado), 14. jun 2020. (Foto: Reuters/Kevin Mohatt)
Demonstranti sa LGBTQ transparentima u okviru protesta pokreta „Životi crnaca su važni”, Denver (Kolorado), 14. jun 2020. (Foto: Reuters/Kevin Mohatt)

Zapad decenijama gubi konsenzus o temeljima normi i vrednosti koje su mu politički sistem činile funkcionalnim. „Kulturu“ elite više spontano ne deli većina društva, dok država, mediji i škole nameću nove norme, kao što su istopolni nazovi-brakovi. Sistemski su podrivani i sada napokon podriveni temelji koherentnosti društva. Dosledna idejnoj matrici svojih frankfurtskih očeva, evrokratija odbacuje svaku sugestiju da su zaveštanje evropske porodice, njena kultura i istorijska iskustva vredni očuvanja.

Pritom je u dvodecenijskoj propagandi tzv. ,,evropskog puta Srbije“ zamagljena činjenica da Srbe u ključnim zemljama EU oni naprosto ne žele da prihvate, jer miteleuropsko srce stare Evrope Srbe apriorno tretira kao remetilački faktor i prema njima ima civilizacijski i kulturološki otklon. Ova činjenica nije podložna reviziji, bez obzira na ponašanje samih Srba.

Predstojeći izazovi

U međuvremenu, Srbima preti dvostruka opasnost. Preti im dalje sužavanje matične teritorije. Preti im istovremeni zahtev da se i dalje krotko priklanjaju kulturnim obrascima zapadne postmoderne, kako bi, eto, dokazali svoju zrelost za beskrajni proces „evrointegracija“ – od prihvatanja neograničenog broja migranata, do slavljenja politizovane devijantnosti svih boja i skraćenica. Motivacija spoljnih mentora tih procesa nije afirmacija raznolikosti i tolerancije već prevaspitavanje Srba shodno ideološkim standardima postmodernog, post-humanog Zapada.

Hegemonistička elita SAD, vođena idejama samoimenovanog globalnog liderstva, dovela je u Belu kuću starca koji se neće odveć mešati u svoj posao. Sada će težiti da očuva i ojača „dominaciju punog spektra“. Vraća se na kurs neoliberalnog intervencionizma iz vremena Bila Klintona. Pod novim tvorcima spoljne politike SAD zaoštriće se hladni rat sa Rusijom, koji uistinu nikada nije ni prestao. O tome svedoče dve runde proširenja NATO pakta posle kolapsa SSSR-a i dve ukrajinske krize u razmaku od deset godina (2004, 2014). To se vidi i u histeričnom demonizovanju Rusije i hitlerizaciji samog Putina, što odražava ontološku netrpeljivost zapadne elite prema Rusiji kao takvoj – nezavisno od njenih postupaka. Izazovi Rusiji suštinski nisu u vezi sa politikom i postupcima Rusije. Oni dolaze i nastaviće se bez obzira na eventualne ustupke i popustljivost Kremlja.

Za strahovati je da će Bajdenova administracija u najkraćem roku pokušati da dokaže svoju ozbiljnost u pogledu suzbijanja „malignog uticaja Rusije na Balkanu“ preko srpskih leđa. Državni sekretar za spoljne poslove Entoni Blinken je izrazito tvrdi pobornik liberalnog intervencionizma i – kako se sam izrazio u više navrata – tzv. „diplomatije prinude“. Tokom rata u Bosni i Hercegovini bio je veliki zagovornik stava da treba ukinuti embargo na isporuku oružja Muslimanima i bombardovati Srbe, i propagator tvrdnji o „genocidu“ u BiH. Potom je bio zagriženi pobornik rata protiv Srbije 1999. On je Bajdenu, dok je bio na čelu Spoljnopolitičkog odbora američkog Senata, pisao govore u kome su Srbi nazivani rasističkim imenima punim mržnje.

Suočeni sa neposredno predstojećim agresivnim pritiscima sa druge strane Atlantika, Srbi moraju da očuvaju sabranost i hladnokrvnost. Treba da budu svesni činjenice da 2021. ipak nije 1991, da im više ne prete ni bombe ni sankcije. Takođe je potrebno sagledati hronične duboke slabosti hegemonističke strukture moći – kako SAD pod Bajdenom, tako i EU posle Bregzita. Shodno navedenom, neophodno je potrebno redefinisati prioritete spoljnopolitičkih opcija Srbije i bitno širiti spoljnopolitički i vojno-bezbednosni manevarski prostor.

Drugorazredni birokrati i dalje će dolaziti iz Vašingtona i Brisela u Beograd da traže ovo ili ono, da prete i ucenjuju, da ponešto i ponude, da pričaju o nekim poglavljima i o nekom evropskom putu… ali Srbi treba da spoznaju ohrabrujuću činjenicu da car više nema odelo. U samom srcu globalne imperije, srozavanjem tzv. demokratskog procesa, uzdrmana je i crvotočna kula transnacionalne elite. Samom tom činjenicom okovi Srbije su olabavljeni. Sa malo više smelosti i mudrosti oni napokon mogu da budu sasvim skinuti.

Zastave Evropske unije na jarbolima ispred sedišta Evropske komisije u Briselu (Foto: Reuters/Francois Lenoir)

Kao prvo, Beograd treba da se zalaže da se rešavanje kosovskog problema oduzme beznadežno kompromitovanoj EU i da se vrati u SB UN, gde mu je i mesto. Kao drugo, tvrdo ostajanje Srbije pri formalnoj neutralnosti ima smisla kao neophodna i praktično ostvariva strategija. Uobičajeni pridev uz termin „neutralnost“ treba proširiti sa vojne na vojno-političku. U celini, poruka Briselu i Berlinu treba da bude jasna: Srbi svoju psihu menjati neće po vašem šablonu, a vi se samouništavajte i multi-kulturališite do mile volje i gorkog kraja! Nužno je da se napokon saopšti i Americi i Nemačkoj: ako je uslov prijema u EU priznanje tzv. nezavisnog Kosova i ukidanje RS, onda je sa evropskim putem zaista gotovo.

Kina treba da bude glavni strateški partner Srbije u godinama pred nama. Neki nam ruski prijatelji poručuju da budemo strpljivi, jer „Rusi sporo sedlaju, a brzo jašu“ – ali za tako nešto Srbi nemaju više resursa, a još manje kondicije.

Zrela faza raspada

Laž na kojoj savremeni Zapad počiva, ona glavna i osnovna, jeste da Boga nema pa je stoga sve dopušteno; da je čovek sposoban da osloncem na sopstvenu ambiciju i razum reši sva pitanja svog postojanja, da nađe eshatološku prečicu ka kraju istorije, ovozemaljskom, po recepturi Džona Lenona: bez raja, bez pakla, u svetu bez nacija i bez vere, u kojem svi žive samo za danas. SAD i EU danas ukazuju koliko se odmaklo na putu ostvarenja satanske vizije „liberalno-demokratske“ nirvane koja počiva na istim ideološkim premisama kao i raniji totalitarni, antitradicionalni, materijalistički projekti – od Robespjera, Lenjina i Hitlera do Broza, Kastra i Pola Pota.

Samomržnja zapadnih elita na obe strane Atlantika, razuzdana demonizacija protivnika, retorika tobožnje slobode bez ikakve odgovornosti prema bližnjem, hedonizam umesto zasluženog zadovoljenja stvarno ljudskih potreba, kultura neodgovornosti nasuprot zreloj uzdržanosti, podrili su temelje zapadnih društava. Ona su sada u zreloj fazi raspada.

Suština tog sistema, kao što smo u današnjoj Americi spoznali ovih dana, jeste princip da ne postoji „istina“, postoji samo moć. Pre sto godina, Lenjin je ovu činjenicu sveo na prosto pitanje, kto-kogo, „ko će koga?“ Mi ili oni. Besmisleno je za Srbe da unedogled analiziraju hipokriziju tog sistema. Suprotstavljati se logikom i racionalno utemeljenim diskursom je uzaludno.

Da bi opstali, Srbi moraju da se po svaku cenu drže po strani od transatlantskih, briselsko-vašingtonskih mehanizama za mlevenje svih oblika identiteta, kulture, tradicije i morala utemeljenog na kolektivnom sećanju istinskih, na krvi, mitu i veri zasnovanih zajednica, na nasleđu Atine, Rima, Konstantinopolja i vere u Hrista.

Mozaik Isusa Hrista u Hramu Svetog Save (Foto: Tanjug/Rade Prelić)

Uprkos svim izazovima, težnje ka očuvanju kulturnog i duhovnog identiteta, porodice, nacionalnog bića, teritorijalnog integriteta i suverenosti imaju tihu, ali stabilnu podršku većine Srba. To nam daje solidnu osnovu da u budućnost ne gledamo samo sa strepnjom, već i sa nadom.

 

Tekst predstavlja Sretenjsku besedu autora emitovanu na Radio televiziji Republike Srpske 15. februara 2021.

 

Srđa Trifković je spoljnopolitički urednik mesečnog magazina „Kronikls“ i vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci

 

Naslovna fotografija: Mladen Dragojlović

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Kolumna, Politika
Pratite nas na YouTube-u