Crno na belo – evo šta su Nemci mislili o zločinima ustaša

Ceo niz nemačkih državnih činovnika bio je zgrožen zverstvima ustaša nad „stotinama hiljada" srpskih civila. O tome postoje jasni pisani tragovi

Film „Dara iz Jasenovca” utemeljen je na istorijskim činjenicama, ma koliko to smetalo drugosrbijanskim korifejima samomržnje, revizionistima i ustaškim apologetama raznih boja. U filmu međutim postoje dva činjenično neutemeljena detalja sa neželjenim implikacijama. Njih će većina gledalaca verovatno prevideti, ali oni ne smeju da ostanu nekorigovani, istorijske istine radi.

Prvi detalj je viorenje državne zastave Velikonemačkog rajha nad provincijskom železničkom stanicom u NDH. Ovo stvara pogrešan utisak da je ustaška država bila okupirana od strane Nemačke, čime se odgovornost za njene postupke implicitno prebacuje na okupacionu silu. Ovo međutim nije tačno: daleko od takozvana, NDH je bila država u punom kapacitetu sa sopstvenim aparatom prinude i terora. Ustaška Hrvatska bila je jedina država „Nove Evrope” u kojoj je ubijeno više civila koji nisu Jevreji nego onih koji to jesu. U NDH zastave Trećeg rajha viorile su se isključivo ispred nemačkih vojnih i političkih ustanova, poput veleposlanstva u Zagrebu ili vojnih komandi u Borongaju, Slavonskom Brodu, Zemunu, itd.

Ozbiljniju grešku predstavlja pojava nemačkog oficira za stolom sa jasenovačkim zlikovcima, gde on prisustvuje sadističkom klanju logoraša. Istorijska je činjenica da već od početka jula 1941. godine nemački vojni zapovednici u NDH pokušavaju da sputaju ustaše u krvavom obračunu sa nezaštićenim srpskim civilima. Većinom su bili motivisani pragmatičnim razlozima sprečavanja srpske pobune, koja je bila savršeno predvidljiva posledica ponašanja ustaša.

Horstenauova mreža

Jedan od prvih nemačkih izveštaja o „rastućem antisrpskom teroru ustaša” stigao je u Berlin 2. jula 1941. Uputio ga je štandartefirer Edmund Fezenmajer, koji se nalazio u Zagrebu kao specijalni predstavnik Ministarstva inostranih poslova.[1] U istom periodu i tek imenovani Opunomoćeni nemački general u Zagrebu Edmund Glez fon Horstenau došlazi do zaključka da ustaše žele da pobiju ili proteraju sve Srbe. Od početka jula 1941. on je u susretima sa ustaškim funkcionerima u više navrata zahtevao obustavljanje pokolja. Svoje zahteve potkrepio je detaljnim podacima; od prvog dana u Zagrebu razvijao je obaveštajnu mrežu koja mu je pružala informacije sa terena.

Edmund Glez fon Horstenau i Ante Pavelić prilikom jednog od sastanaka u Zagrebu, 1. januar 1944. (Foto: Vikipedija)

Glezov glavni pomoćnik u prikupljanju i obradi informacija bio je kapetan Hefner koji je kao poslovni čovek dugo godina živeo u Zagrebu, perfektno govorio jezik i imao kontakte širom Hrvatske. Njegovi izveštaji o ustaškim napadima na srpska sela i „akcijama čišćenja po terenu” obiluju užasnim pojedinostima. Po Hefnerovim proračunima, broj Srba „koji su pali kao žrtve životinjskih instinkata koje raspaljuju ustaški prvaci” premašio je 200.000 već početkom avgusta 1941.

Sposobnost nemačkih jedinica na terenu da intervenišu protiv ustaških „akcija čišćenja“ bila je ograničena. U nekim slučajevima nemački oficiri bi vodili istragu na licu mesta zločina i o nalazima obavestili više komande, ali nisu bili ovlašćeni da silom zaustavljaju postupke ustaša. Ovo se ipak povremeno događalo. Posle prvog velikog masakra u Gudovcu (28. april 1941.) poručnik Vermahta koji je komandovao nemačkom četom u Bjelovaru naredio je hapšenje 40 izvršilaca zločina, ekshumaciju žrtava iz zajedničke grobnice i njihovu sahranu. Potom je uhapšenike morao da pusti, na intervenciju iz Zagreba. Posle ustaškog masakra 300 Srba oba pola i svih uzrasta sekirama i noževima u Palančištu kod Prijedora, Vermaht je uhapsio izvršioce a feldžandarmerija je izvršila ekshumaciju. U Kukunjevcu, nemački vojnici su pronašli zakamufliranu masovnu grobnicu pobijenih Srba uz pomoć pasa-tragača.

Psihološki koren mržnje

Kako je buktao ustaški teror nad Srbima, tako je raslo Glezovo i Hefnerovo gađenje prema njegovim izvršiocima. Hefner je zaključio da su koreni bolesne mržnje Hrvata prema Srbima psihološke prirode i da ustaše pate od snažnog kompleksa niže vrednosti u odnosu na Srbe, koji su brojniji i „nadmoćni u smislu životne energije“. Kako je Hefner izvestio 18. jula 1941, „Nemačka u ovoj zemlji podržava jedan režim koji nema ni moralno ni političko pravo da postoji… i opstaje na bajonetima pljačkaša koji za jedan dan učine više zla nego što ga je srpski režim naneo u dvadeset godina“.

Savetnik nemačkog poslanstva u Zagrebu Heribert Trol-Obergfel (inače bivši austrijski diplomata od karijere), bio je saglasan sa Glezom da treba stati na put divljanju ustaša. Trol je početkom jula 1941. poslao izveštaj Ribentropu: „Srpsko pitanje je postalo još akutnije poslednjih dana. Brutalnost sa kojom se sprovode deportacije, kao i mnogi zloslutni incidenti i brojne terorističke akcije ustaša po unutrašnjosti, daju povoda za zabrinutost trezvenim ljudima.”[2]

Trol je zaključio da zločini stvaraju eksplozivnu situaciju u svim oblastima nastanjenim Srbima, što uskoro može dovesti do erupcije nemira koje ne bi bilo lako ugušiti. On je potom razgovarao sa novoimenovanim ministrom spoljnih poslova NDH Mladenom Lorkovićem i upozorio ga na brojne izveštaje o ustaškim zločinima, potkrepljene fotografijama unakaženih tela žrtava koje su snimile nemačke jedinice na terenu. Zatražio je da se smesta stane na put „tendencioznim glasinama” da se akcije protiv Srba sprovode uz saglasnost vlade Rajha.

Nemački ambasador u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Zigfrid Kaše sa ministrom spoljnih poslova Nezavisne Države Hrvatske Mladenom Lorkovićem, Zagreb, maj 1941. (Foto: znaci.net)

Istog dana, 10. jula, Glez je uputio izveštaj Vrhovnoj komandi u kome upozorava na posledice ustaških zlodela po moral nemačkih vojnika u Hrvatskoj. Požalio se da jedinice Vermahta u NDH moraju da budu „nemi posmatrači” krvavih zbivanja, jer su preslabe da bi intervenisale na obuzdavanju ustaša.[3] Izveštaji Vezenmajera od 2. jula, Trol-Obergfela i Gleza od 10. jula 1941. predstavljaju prva zvanična upozorenja nemačkih organa u NDH koja su stigla u Berlin o ozbiljnosti ustaških zločina.[4]

U početku, ti i slični izveštaji stavljali su u prvi plan zabrinutost zbog posledica ustaških postupaka po reputaciju nemačke vojske i Rajha ukoliko se stekne utisak da ustaše postupaju po nemačkom ovlašćenju. Ubrzo potom se ističe i opasnost od ustanka koji bi bio izazvan reakcijom Srba na pokolje, kao i posledice po nemačke strateške interese na Balkanu. Kada su se tokom leta 1941. takva predviđanja ostvarila, dolazi do promene u tonu nemačkih izveštaja. Akcenat je prebačen sa ugleda i reputacije Vermahta na opasnost po vojno-političku poziciju Rajha.

Goli kosturi

Tokom jula 1941. Glez je pokušao da otvoreno razgovara sa Slavkom Kvaternikom, ukazujući mu da se više ni Hrvati ne osećaju sigurnim. Na Kvaternikovu tvrdnju da samo oštre mere mogu spasti Hrvatsku od srpskog ustanka, Glez je uzvratio da strahuje od suprotnog efekta takve politike. Ubedio je Kvaternika da zajedno odu Paveliću i zatraže da se obustavi pokolj Srba. Tokom prijema, međutim, Kvaternik je promenio stranu i počeo da govori protiv Srba „tako radikalnim tonom” da je Glez, iznerviran, rekao: „Dragi Slavko, drago mi je da ćeš bar meni dopustiti da ostanem živ!”

Zahtevi nemačkih institucija da se stane na put pokoljima ubrzo su počeli da pristižu sa raznih strana. Oglasili su se Folksdojčeri u Slavoniji i Sremu koji su do rata imali u celini korektne odnose sa lokalnim Srbima. U tzv. zemunskom trouglu istočno od Pazove lokalna folksdojčerska uprava je izdejstvovala privremeno ukidanje ustaške vlasti. Rudolf Epting, šef inostranog ogranka Nacionalsocijalističke stranke u NDH zadužen za politička pitanja lokalnih Folksdojčera, u izveštaju za Hitlera imenovao je ustaše kao glavne krivce za ustanak i haos.[5] Istog je mišljenja bio Valter Šelenberg, šef inostranog odeljenja Službe bezbednosti Rajha (RSHA).[6] On je preko svoje mreže u NDH dobijao detaljne izveštaje o ustaškim pokoljima i njihovom doprinosu izbijanju nemira. Agenti RSHA uputili su desetine takvih izveštaja, na osnovu kojih je služba pripremila sveobuhvatni izveštaj za Hajnriha Himlera:

Kao glavni uzrok povećane aktivnosti bandi moraju se navesti zločini koje su ustaške jedinice u Hrvatskoj izvršile nad pravoslavnim stanovništvom. Ustaše su svoja dela počinili na životinjski način, i to ne ne samo protiv muškaraca doraslih za oružje, već posebno protiv nemoćnih staraca, žena i dece. Broj pravoslavnih civila koje su Hrvati masakrirali i sadistički mučili do smrti je oko 300.000.[7]

Zarobljenici u ustaškom logoru za decu u Jastrebarskom

Ovaj izveštaj, kao i mnogi drugi dokumenti Himlerove obaveštajne mreže, posebno je istakao prinudna pokrštavanja kao značajan dodatni faktor nemira: „Katolička crkva je podstakla ustaške zločine i samim načinom na koji ih je koristila u akciji pokrštavanja”, izvestio je stručnjak nemačke Službe bezbednosti (SD) za Jugoistok, dr Vilhelm Hetl.[8] Izaslanik ministarstva inostranih poslova u Beogradu Feliks Bencler je u pismu Ribentropu istakao da „čak i oprezne procene ukazuju da je na stotine hiljada ljudi ubijeno od strane ustaša. Neodgovorni elementi počinili su takve zločine kakvi bi se mogli očekivati samo od horde pobesnelih boljševika”.[9]

Već od jula 1941. Glez se u izveštajima Berlinu redovno žalio na „varvarske“ metode ustaškog obračuna sa Srbima, koji su „bili stavljeni van zakona“.[10] Novembra 1942. on je došao iz Zagreba u nenajavljenu inspekciju ustaškog logora kod Siska. Na ovo ga je naveo izveštaj kapetana Hefnera da se u tom logoru Srbi drže pod jezivim uslovima. Nemački general opisao je scenu koju je zatekao kao „grozan prizor, većinom žene i deca, svi bedno odeveni, spavaju na golom kamenu… ne ljudi, već goli kosturi“:

Svojim ustaškim pratiocima rekoh: „Kada čovek ovo vidi, može samo da pljune – ništa više, gospodo!” Najgore je tek sledilo: u posebnoj sobi, na brzinu skrivenoj nesumnjivo zbog moje inspekcije, duž zida bilo je poređano pedesetak dece na retkoj slami. Neka su već bila mrtva, druga su umirala… Ove kuće užasa po Hrvatskoj, pod njihovim poglavnikom koga smo mi sami na vlast postavili, predstavljaju vrhunac užasa. Jasenovac mora da je još gori, ali tamo običan smrtnik ne može ni da priviri.[11]

Metode iz 16. veka

Glez je produžio u srpsko selo Crkveni Bok na Savi, u koje je prethodnog dana bio poslao jednu nemačku jedinicu da zaštiti preostale žitelje od ustaša. „U zlosrećno selo upao je u dva navrata čopor baraba pod ustaškim oficirom“, zabeležio je on. „Ubili su svakog koga su mogli da se dočepaju, žene prvo silovali, decu odmah pobili. Videh u Savi jedno žensko telo iskopanih očiju i sa komadom drveta uguranog u polni organ… Sirotica najviše je imala 20 godina kada je dopala šaka ovim monstrumima“.

Glezov put u Sisak usledio je manje od mesec dana nakon što ga je potpukovnik fon Vedel, komandant nemačke borbene grupe Severozapadna Bosna, izvestio o masakru srpskih žena i dece čiji je bio očevidac. Po Vedelovim navodima, ustaše su ubijale svoje bespomoćne žrtve „kao stoku“, koristeći pritom „zverske metode“.[12]

Slike nastale nakon posetele Gleza fon Horstenaua dečjem logoru u Sisku novembra 1942. godine (Foto: Vikipedija)

Na višem komandnom nivou, obergrupenfirer (general major) Artur Fleps, komandant 7. SS brdske divizije „Princ Eugen“, konstatovao je da je „od početka glavni cilj ustaša bio da unište pravoslavne, da pokolju stotine hiljada ljudi, žena i dece”.[13]

Dr Herman Nojbaher, Hitlerov specijalni izaslanik za Balkan, upozoravao je da „recept hrvatskog firera Ante Pavelića podseća na verske ratove 16. i 17. veka: trećina mora biti pokatoličena, trećina proterana, trećina pobijena“. Nojbaher se pozivao na otvoreno iznete ciljeve ustaških prvaka.[14] Glavnokomandujući Vermahta u Srbiji general Bader takođe je upozoravao Berlin da je „cilj Hrvata istrebljenje svih Srba“.[15]

U izveštaju koji je Specijalna državna policija (Gestapo) početkom 1942. pripremila za rajhsfirera SS Hajnriha Himlera konstatuje se da su „ustaše počinile jeziva zverstva ne samo nad muškaracima vojnog uzrasta, već posebno nad bespomoćnim starcima, ženama i decom”.[16]

Glezov rezime njegove misije u NDH iz oktobra 1944. sumoran je: „Od samog početka najoštrije sam se suprotstavio užasnim ustaškim zločinima… Navažniji razlog bio je čisto ljudski, no intervenisao sam i zbog nemačkog interesa… jer ustaše trajno stvaraju stanje građanskog rata, iza naših leđa i na našu štetu.“ Glez konstatuje da su Srbi samo hteli da budu ostavljeni na miru. Teror je postigao da su ustanici u svojim redovima imali mnogo više boraca nego što bi ih imali da nije bilo ustaša, ističe Glez, dok su borbu protiv ustanika krvlju platili pre svega nemački vojnici.

Prostor nam ne dozvoljava da nastavimo sa sličnim citatima. I iz ove skromne selekcije istorijski tačna slika je savršeno jasna. U brutalizovanoj Evropi 1941-44. bila je retkost naići na talas nasilja tako ekstremnog, tako zverskog, da bitkama prekaljeni oficiri Vermahta i SS, nacistički diplomati i operativci Hitlerovih tajnih službi njime budu zgroženi.

 

Srđa Trifković je spoljnopolitički urednik mesečnog magazina „Hronike“ i vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.  Ekskluzivno za Novi Standard.

_______________________________________________________________

UPUTNICE:

[1]  Politički arhiv Ministarstva spoljnih poslova Rajha (PA), Büro Staatssekretär, Kroatien, Bd. 1, Nr. 290.

[2] PA, Büro Staatssekretär, Kroatien, Bd. 1, Nr. 307, 10. juli 1941.

[3] Bundesarhiv, Vojni arhiv Frajburg (BA/MAF), Nr. 178/41 (Deutscher General).

[4] PA, Büro Staatssekretär, Kroatien, Bd. 2, Nr. 24, 10. avgust 1941.

[5] Ladislaus Hory i Martin Broszat Der kroatische Ustascha-Staat, 1941-1945. Stuttgart: Deutsche Verlags-Anstalt, 1964, str. 129-131.

[6] Isti izvor, str. 132.

[7] PA, Büro RAM, Kroatien, 1941-42, 442-449. IV/D/4 RSHA, 17. februar 1942.

[8] Walter Hagen. The Secret Front: The Story of Nazi Political Espionage. London: Weidenfeld and Nicholson, 1953, str. 238. ‘Valter Hagen’ bio je pseudonim Vilhelma Hetla (Hoettl).

[9] PA, Büro Staatssekretär, Jugoslawien, Bd. 4, 16. februar 1942.

[10] Gert Fricke. Kroatien 1941-1944: Die “Unabhängige Staat” in der Sicht des Deutschen Bevollmächtigen Generals in Agram, Glaise v. Horstenau. Freiburg: Rombach Verl. 1972, str. 39.

[11] Peter Broucek, urednik. En General im Zweilicht: Die Erinnerungen von Edmund Glaise von Horstenau, Bd. 3. Wien 1998, str. 167. Srpski prevod: Glez fon Horstenau, Između Hitlera i Pavelića. Beograd: Nolit, 2013.

[12] Izveštaj Operativnog štaba nemačke 714. divizije u: NA, T-315, Records of German Field Commands.

[13] Ratni dnevnik Vrhovne komande. OKW Tagesbuch.  Nr. Ia/545, 44 J.G.

[14] Hermann Neubacher. Sonderaufrag Südost 1940-1945. Goettingen: Muster-Schmidt-Verlag, 1957, str. 18. Srpsko izdanje: Herman Nojbaher, Specijalni zadatak Balkan, Beograd: Službeni list, 2004.

[15] Karl Hlinicka. Das Ende auf dem Balkan 1944/45: Die Militärische Räumung Jugoslawiens durch die Deutsche Wehrmacht. Goettingen: Musterscheudt, 1970, str. 187.

[16] Politički arhiv Vilhelmštrase. PA, Büro RAM, Kroatien, 1941-42, 442-449. IV/D/4.

 

BONUS VIDEO

Istorija, Kolumna
Pratite nas na YouTube-u