Fenomen #MeToo: slučaj Srbija (2)

Stiče se utisak da bi slučaj Aleksić trebalo da posluži kao odskočna daska za dublje zadiranje u muško-ženske odnose u srpskom društvu, putem uticaja na promenu pravnih normi

Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Zima je 2021. godine. U jednim novinama iz Srbije izlazi članak posvećen ispovijesti glumice Milene Radulović, u okviru koje dotična optužuje svog učitelja glume, Miroslava Aleksića, za silovanje.[1] Gospođica Radulović nije bila usamljena u svojim optužbama, te joj se uskoro pridružila grupa koleginica, i same navodne žrtve seksualnog napastovanja ili silovanja.[2]

U nevjerovatno kratkom periodu vijest da je Mika Aleksić silovao Milenu Radulović obišla je čitavu Srbiju i region. Novine od Ljubljane do Skoplja su već, zamalo pa horski, optužile i presudile Aleksiću. Žute novine u svim zemljama bivše Jugoslavije su se takmičile čije će izdanje da osvane sa što upadljivijim naslovom, bio on vulgaran ili ne, oslikavao stvarnosti ili ne. Medijskoj oluji su se, kao što to i obično biva, priključile osobe sa muzičke i filmske scene, elita industrije zabave, osobe kojima izmiče shvatanje da su preplaćeni i glorifikovani klovnovi sadašnjice.

Lančane reakcije

Jelena Tomašević, komentarišući slučaj u emisiji „Među nama“, smatra da je „ovo revolucija, mnoge stvari će se promeniti u našem društvu“.[3] Režiser Maja Maletković, i sama učenica Aleksićeve škole, poručila je na Instagramu da će „taj zlotvor (Mika Aleksić) platiti za sav bol koji je nanosio i napraviće se presedan, ne samo pravni i faktički, nego i u svesti. Jer ne, silovanje nije dopustivo i neće proći. Pedofilija nije dopustiva i neće proći“.[4] Gospođica Maletković kao da tek sada dolazi do spoznaje kako pedofilija i silovanje nisu dopustivi. Spomenuti „presedan“ je sastavni dio odgoja svakog djeteta već vjekovima, neko bi se usudio reći, u patrijarhalnim društvima jasnije izražen negoli u liberalnoj utopiji savremene elite.

Marija Lukić, poznata zbog slučaja seksualnog uznemiravanja u opštini Brus, na Tviteru poručuje „molim vas, preklinjem, pazite šta ćete napisati, reći. Ako nema empatije i solidarnosti, bolje nemojte ništa“.[5] Emotivno obojena molba ispunjena orvelovskim duhom. Svakako, slobodni ste iskazati svoje mišljenje o slučaju, pod uslovom da prihvatite postojeći narativ o zločincu i žrtvi. Ako ćete već ukazati na logične nedostatke ili se pak pozivati na pravne aksiome, kao što je pretpostavka nevinosti dok se krivica ne dokaže, bolje da ništa ne govorite.

Svoje mišljenje dala je i Zorana Mihajlović, predsjednik Koordinacionog tijela za rodnu ravnopravnost, istakavši kako „ispovest Milene Radulović pokazuje koliko je seksualno nasilje prisutno u našem društvu, ali i koliko ga je teško primetiti i prijaviti, jer je perfidno i podmuklo“.[6] Kao osoba na zvaničnom položaju, gospođa Mihajlović bi morala ostati neutralna, no njena izjava jasno govori da je za nju Miroslav Aleksić već kriv. S druge strane, sam istup dotične je okarakterisan paradoksom. Ako je, u srpskom društvu, seksualno nasilje prisutno u značajnijem obimu onda je nemoguće da je istovremeno skriveno i teško uočljivo. Sama tvrdnja o velikoj prisutnosti bilo kog oblika nasilja pobija pretpostavku njegove skrivenosti s obzirom da osoba koja iznosi tvrdnju mora to zasnivati na određenim mjerljivim parametrima. U suprotnom, radi o neistini. Opasnost ovakvog pogleda na pitanje seksualnog nasilja takođe se ogleda i u indirektnim zaključcima koji se iz njega mogu izvući. Ako je seksualno nasilje veoma prisutno, ispostavlja se da postoji veliki broj nasilnika, a muškarci su uvijek ti kojima se pripisuje dotična uloga.

U društvu koje prihvati ovaj narativ, svaki muškarac na ulici postaje potencijalni seksualni predator, a svaki oblik ponašanja, koji bi se nekoliko decenija ranije mogao opisati kao vid udvaranja, postaje oblik savremenog seksualnog napastvovanja. Okrenuti se za ženom, prići samouvjereno na zabavi ili u kafiću, biti uporan u nastojanju da se stekne naklonost određene djevojke, spontanost u intimnim odnosima, sve to postaju mikroagresije i oblici seksualnog napastvovanja, iako to očigledno nisu.

Ovim oblikom društvenog inženjeringa dolazi se u sumornu stvarnost gdje se saglasnost za seksualni odnos daje i traži putem mobilnih aplikacija[7] i pred kamerama mobilnih telefona, pretvarajući intimnost u transakciju, a ljudsko iskustvo u robu.

Urednica Blica, Ivana Mastilović Jasnić, koja je i obavila prvobitni razgovor sa gospođicom Radulović u tekstu posvećenom datom susretu, opisujući prostoriju u kojoj su se dvije žene sastale, ističe „kakva skromna scenografija za dramatičnu ispovest koja bi mogla zauvek da promeni Srbiju“.[8] U sličnom maniru nastavlja i pravni zastupnik Milene Radulović, advokat Jugoslav Tintor, koji u izjavi za Politiku navodi kako je „otvorena Pandorina kutija i nakon ovoga slučaja ništa više neće biti isto“.[9]

Glumica Milena Radulović i njen punomoćnik Jugoslav Tintor (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Kurir)
Glumica Milena Radulović i njen punomoćnik Jugoslav Tintor (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Kurir)

U nastavku teksta, gospodin Tintor ističe da „onaj koji tvrdi da mora biti materijalnog dokaza – svodi reakciju države samo na ona krivična dela koja su prijavljena istog dana i kod kojih postoje neposredni fizički tragovi zlostavljanja. Ni zakon, ni sudska praksa ne podrazumevaju ovakav pristup, u našem pravu ne postoji princip formalne ocene dokaza – da je jedna vrsta dokaza značajnija od druge, već kvalitet dokaza sud ocenjuje slobodno, analizirajući ih svaki zasebno i u njihovoj međusobnoj vezi.“

Ono što se nameće kao zaključak, jedan od nekoliko, izjave gospodina Tintora jeste da, po svemu sudeći, ne mora biti materijalnog dokaza kako bi se dokazala krivica. Prema gospodinu Tintoru, nečije verbalno svjedočenje ima istu težinu kao i DNK-a analiza. Iako politikolog po profesiji, autor smatra da ovakvo tumačenje ima daleko više negativnih negoli pozitivnih uticaja na razvoj pravnog sistema Srbije. Ako prihvatimo izjavu gospodina Tintora, odmah se nameće pitanje kako se odbraniti od hipotetičke optužbe za silovanje koje se odigralo prije dužeg vremenskog perioda? Kao i muškarci, žene mogu da lažu, pojedinačno ili u grupama, sve negativne karakteristike koje se susreću kod muškaraca susreću se i kod žena tako da je američki slogan „Vjeruj svim ženama“ ništa drugo do floskula. Kako bi sudske instance trebalo da se ponašaju u ovim slučajevima, kada se godinama nakon navodnog događaja podnose optužbe? Nepristrasan sud bi morao da se vodi raspoloživim dokazima, logikom i jasno definisanim tumačenjima prekršaja koja su predmet slučaja.

Upravo iz ovog razloga je neophodno teške povrede nečije ličnosti, kao što je silovanje, prijaviti odmah, upravo jer dotični zločin ostavlja za sobom materijalne dokaze, kako na okruženju tako i na žrtvi i počiniocu. Na taj način, slika događaja postaje daleko jasnija negoli kada se postupak za isti prekršaj pokrene godinama nakon silovanja. Fizički dokazi zajedno sa iskazom žrtve pružaju mnogo bolju mogućnost za pravednu presudu te ostavljaju značajno manji prostor za sumnju prema osobi koja podnosi optužbu. Nasuprot stavu gospodina Tintora, reakcija države se, u nedostatku materijalnih dokaza, ne svodi samo na slučajeve koji su istog dana prijavljeni, no svakom je jasno da je „manevarski prostor“ policijskih i pravnih organa u značajnoj mjeri širi negoli u slučajevima gdje je prekršaj ostao neprijavljen godinama.

Osuda žrtve od strane društva, koja se često u medijima navodi kao razlog za ćutnju, jednostavno ne stoji. Štaviše, suprotan stav je jasno uočljiv u brojnim komentarima na društvenim mrežama koji su pokazali nerezervisanu podršku gospođici Radulović i drugim djevojkama koje su joj se pridružile. Svi oni koji su se kritički osvrnuli na slučaj su to uradili kako bi se istakla stvarna atmosfera linča, i njene moguće posljedice, generisana od jednog broja medija koji su Miroslavu Aleksiću već presudili, proglasivši ga krivim za silovanje prije negoli su to učinile pravne strukture države Srbije. Ilustrativan primjer nezavisnog i nepristrasnog novinarstva.

Neodrživa konstrukcija

Svoj osvrt na slučaj u školi Mike Aleksića dala je i povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković istakavši kako „komentari u kojima se osuđuju žrtve koje su javno progovorile o seksualnom nasilju i zlostavljanju predstavljaju kulminaciju seksizma i agresivnih stereotipa koji su decenijama prisutni u našem društvu“.[10] Upitno je šta gospođa Janković podrazumijeva pod „komentarima koji osuđuju žrtve“. Ako postoje komentari kojima se  ističe bezrezervno odbijanje predstavljene verzije događaja, eventualno se takvi komentari mogu okarakterisati kao neukusni, no po svojoj prirodi oni nisu ništa drugačiji od komentara koji su već Aleksića osudili na vješanje.

S druge strane, moguće je da Jankovićeva svojom opaskom kritikuje one koji su istakli sve rupe u narativu i nepravilnosti u ponašanju kako medija tako i slavnih ličnosti. Ako je to slučaj, povjerenica Janković nema nikakav stvarni pravni niti društveni presedan na koji bi se njen komentar mogao osloniti. Kritika jednoumlja poteklog sa žutih listova različitih novina upitnog kvaliteta je potrebna i uvijek dobrodošla. Čak i u slučaju da postoje komentari koji krivicu za navodna dešavanja prebacuju na pleća Radulovićeve i njenih koleginica, u čemu je tačno problem. Svako ima pravo na svoje mišljenje, zar ne? Tome nas već nekoliko decenija uče naši „prijatelji“ sa Zapada.

Stiče se utisak da je za gospođu Janković poziv na pravedno i nepristrasno postupanje, kako pravnih organa tako i medijskih organizacija, „agresivni stereotip“, no agresivni stereotip koji poziva na pravednost je zapravo i više nego dobrodošao, u svakom društvu. Izgubiti taj stereotip znači odustati od poziva na pravedno uređenje društvenih odnosa.

Kako bi osigurala neki vid realnog temelja svojim tvrdnjama, u nastavku intervjua, Brankica Janković se poziva na istraživanje Beogradskog centra iz 2018. godine u okviru kojeg je pronađeno da od 750.000 komentara na društvenim mrežama u Srbiji, čak 15.000 njih sadrži govor mržnje. Prije negoli se posvetimo samim brojkama, neophodno je istaći da termin govor mržnje vuče porijeklo, kao mnogo drugih izraza i teza upitne ili nepostojeće vrijednosti, iz liberalnih krugova na Zapadu. Iako čak ni u samim Sjedinjenim Državama ne postoji zakonski prihvaćena definicija govora mržnje, to nije onemogućilo nastanak kvazidefinicije dovoljno fleksibilne da se može prilagoditi i promjeniti po potrebi opšteg ljevičarskog narativa. Iz prakse u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama možemo uočiti da je govor mržnje ništa drugo do alatka kojom se onemogućava iznošenje mišljenja suprotstavljenih ili drugačijih od prihvaćene liberalne propagande.

Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković (Foto: Tanjug/Dragan Kujundžić)

Čak i u slučaju da je svih 15.000 ranije spomenutih komentara bilo negativno i od prosječne osobe moglo biti lako prepoznato kao komentari koji zaista odišu mržnjom, oni predstavljaju samo dva odsto od ukupnog broja obrađenih komentara. Komentari lišeni bilo kakvog oblika govora mržnje čine 98 odsto tekstualnog saobraćaja na društvenim mrežama u Srbiji. Ovde ne postoji problem, sem u preciznoj definiciji govora mržnje, tako da čitava konstrukcija koju je podigla gospođa Janković postaje neodrživa.

Spletom okolnosti, gospođica Radulović već raspolaže scenarijem za seriju koja će se baviti navodnim dešavanjima u glumačkoj školi Mike Aleksića.[11] Više nego zanimljivo, posebno kada se uzme u obzir da kvalitetan scenario nije nešto što nastaje u nekoliko sedmica. Ako pretpostavimo da je u pitanju kvalitetan scenario, logično izgleda da je gospođica Radulović radila na njemu već duže vremena, mnogo ranije negoli će izaći u javnost sa svojim optužbama na Aleksićev račun. Ono što je u početku bila tragična ispovijest postaje, na neki način, svojevrsna promocija nove serije, te poprima jedan pomalo prizeman komercijalni karakter.

O kulturi silovanja

U okviru medijske drame koja je pratila slučaj Aleksić, moglo se uočiti da je jedan dio komentara bio povezan identičnim pogledom koji je, kroz navodne prestupe Mike Aleksića, negativno sagledavao Srpsku pravoslavnu crvku, čitavo srpsko društvo te muškarce kao pol. Ovo je od ključnog značaja. Poziv na promjenu Srbije, prisutan u velikom broju izjava navedenih ranije u tekstu, pronalazi svoje opravdanje u navodima o široko rasprostranjenoj kulturi silovanja unutar srpskog društva.

Najilustrativniji primjer ovog, u najmanju ruku podlog napada na sve muškarce jeste komentar režisera Srđana Dragojevića da je „ovaj strašan zločin nešto što je, zapravo, matrica na kome čitavo srpsko društvo počiva“.[12] Da ne bi bilo nesporazuma ko je ovde zapravo zlikovac, gospodin Dragojević pojašnjava kako oko sebe „imamo hiljade tobože zrelih i odraslih bića koja pristaju na isti ovakav odnos, na arhetipsku figuru patrijarhalnog ‘Oca’ koji čitavom društvu čini upravo ono što je radio ovaj užasni, manipulativni predator“.

Dragojević očigledno nije štedio kritike, no osjeća se nedostatak logičke povezanosti i prisustvo emotivne zadojenosti u njegovim osudama. Zbog jednog slučaja, režiser ne oklijeva da u najširim mogućim okvirima osudi srpskog muškarca. Nebitno je postoji li Dragojevićev „Otac“ kao određena ličnost, napad nije usmjeren prema pojedincu već prema samoj instituciji i ulozi oca, s obzirom da, ako pratimo logiku izjave, otac je taj koji ugnjetava upravo zbog toga što je patrijarhalan. U nekoliko rečenica i  malo verbalne gimnastike, Srđan Dragojević je, čini se, poistovjetio srpskog oca i silovatelja.

Zaključak je više nego jasan. Ako se zalažete za poštovanje i vrednovanje uloge oca, kakva je ona tradicionalno, vi podržavate silovanje. Kako se može zaključiti nešto drugo? Zanimljivo da Dragojević kritikuje „gledanje svoga posla“ iako je takvo ponašanje karakterističnije za atomizovana individualistička društva Zapada negoli društva koja se karakterišu kao kolektivna.

Silovanje kao matrica srpskog društva je izraz koji ostavlja utisak da je gospodin Dragojević rekao nešto originalno, no njegova opaska je ništa drugo do prepakovana floskula zapadnih liberala poznata u Sjedinjenim Državama pod nazivom kultura silovanja (rape culture). Ako već želimo, objektivno, uvažiti tezu da unutar jednog društva postoji takva monstruozna deformacija koja bi opravdala naziv kultura silovanja, neophodno je zadovoljiti nekoliko uslova koji proizilaze iz same definicije pojave, definicije koja se lako čita iz samog naziva.

Kultura se može definisati kao široko rasprostranjen i uopšteno prihvaćen sistem običaja, institucija i vidova ponašanja unutar kojeg svaki član društva učestvuje te kojemu svi, ili pak ubjedljiva većina, članova društva daju legitimitet i vrijednost. Sam termin potiče od latinskog izraza „colere“ koji se može prevesti kao uzgajati, štititi ili poštovati. Termin kultivisati, više vezan uz poljoprivredu, blizak je pojmu kultura i može se definisati kao radnja kojom se određeni objekat njeguje i štiti u svrhu njegovog razvoja i postizanja punog kapaciteta. Ključni elemenat kultivisanja jeste vrijeme s obzirom da kultivacija uvijek iziskuje određeni vremenski period prije negoli rezultati postanu očigledni.

Ilustracija (Foto: Unsplash/Mihai Surdu)
Ilustracija (Foto: Unsplash/Mihai Surdu)

Pod silovanjem podrazumijevamo čin u kome dolazi do nasilnog snošaja, odnosno penetracije žrtve muškim reproduktivnim organom, ili predmetom drugačije prirode, od strane jednog ili više silovatelja. Nagon za samozaštitom žrtve obično biva potkopan putem prijetnji fizičkim nasiljem, prijetnjom smrću ili pak različitim vidovima ucjena koje se odražavaju na društveni status žrtve ili njen privatni život.

Ako prihvatimo tezu da kultura silovanja postoji, za potrebe ovog teksta postaje neophodno izvršiti sintezu termina definisanih iznad nakon čega se, logično, ispostavlja da je kultura silovanja široko rasprostranjen društveni obrazac ponašanja, dugo vremena prihvaćen, upražnjavan i, što je najbitnije, njegovan i podstican od svih članova društva (uključujući i same žene) koji dozvoljava muškim članovima društva intimne odnose sa bilo kojom ženom iz iste zajednice, bez obzira na njen status ili njenu voljnost za učestvovanje u datom odnosu.

U različitim periodima ljudske istorije status žene je bio drugačije definisan, no u svakom od njih postojalo je jasno shvatanje da je žena u braku u intimnoj vezi sa svojim suprugom te da između supružnika postoji određena emotivna povezanost koju je, zarad stabilnosti društvene zajednice, zabranjeno narušavati.

Upravo iz ovog shvatanja proizilazi trauma silovanja, ne samo za ženu već i za muškarca emotivno vezanog za žrtvu silovanja. U brutalnim periodima antičke i srednjovjekovne istorije, silovanje je bilo shvaćeno kao sastavni dio ratovanja, iako se uvijek negativno posmatralo u kontekstu sopstvene zajednice. Žene sopstvene grupe morale su biti zaštićene od silovanja, no žene stranih zajednica bile su dozvoljene žrtve silovanja upravo zbog emotivne traume i poniženja kroz koje prolaze oba člana bračne zajednice kada se silovanje dogodi.

U slučaju stvarnog postojanja kulture silovanja, ona bi morala biti obrazac ponašanja koji se prenosi s generacije na generaciju duži vremenski period. U datom prenosu ovog kulturnog obrasca učestvuju i žene koje ne samo da prihvataju silovanje od strane nepoznatih muškaraca kao nešto sasvim normalno već i svoje kćerke uče tom shvatanju. Otac takođe učestvuje u prenosu društvenog obrasca tako da istovremeno sin prihvata ponašanje silovatelja kao uobičajeno i čitava porodica, kao osnovna jedinica društva, postaje rasadnik ove čudovišne prakse. Štaviše, ako prihvatimo sve navedeno iznad, incest takođe postaje sasvim normalna pojava s obzirom da sin i otac mogu u svakom trenutku stupiti u intimne odnose sa majkom ili kćerkom.

Jedan od, moguće, najvažnijih argumenata protiv postojanja navodne kulture silovanja jeste da društvo unutar kojeg bi stvarno postojala takva kultura ne bi poznavalo ni kategoriju silovanja ni kategoriju incesta. Obje radnje bi bile sasvim normalne i široko društveno prihvaćene.

Ako postojanje kulture silovanja podignemo u globalne okvire, i prihvatimo je kao stvarnost, žena gubi svaki značaj s obzirom da postaje voljni učesnik u reprodukciji sopstvenog pretvaranja u objekat dok svaki muškarac postaje otvoreni silovatelj koji ne samo da ima volju silovati žene već gubi svaku emotivnu vezu sa sopstvenom suprugom, koju vidi kao ništa drugo do predmet za uživanje, svoje i drugih muškaraca, s obzirom da je sam prihvatio norme kulture silovanja koje svaku ženu potčinjavaju svakom muškarcu. U okviru ovog scenarija, postoji više povezanosti između dva muškarca koji se nikada nisu susreli negoli između muža i žene, ako u ovako bolesno konstruisanom društvu uopšte možemo govoriti o postojanju braka.

Filmski režiser Srđan Dragojević (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Mondo Portal)
Filmski režiser Srđan Dragojević (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Mondo Portal)

Ovo je, ako sudimo po izjavama gospodina Dragojevića, navodna matrica na kojoj počiva srpsko društvo. Dovoljno je letimično pogledati razvoj srpskog društva kroz istoriju i njegov oblik danas da bi se uočila potpuna besmislenost Dragojevićevih navoda. Niti u Srbiji postoji kultura silovanja niti je ikada silovanje postojalo kao centralni motiv nekakvog kulturnog šablona u srpskim zemljama.

S obzirom da slika koju Dragojević i njemu slični crtaju predstavlja distopijsku predstavu našeg društva okarakterisanu veoma ograničenim dodirom sa stvarnim, neminovno se nameće pitanje pozadinskih motiva osoba koje, kao što smo ranije primjetili, jednim glasom pozivaju na promjenu Srbije, pri čemu sama promjena ostaje nedefinisana i maglovita. Štaviše, pitanje motiva dobija više na značaju kada se uzme u obzir da slučaj Milene Radulović ne postoji u vakuumu.

Dvostruki standardi

Desetak dana nakon što se u javnosti pojavila vijest o dešavanjima u školi glume Mike Aleksića, na Adi Huji u Beogradu djevojčica od jedanaest godina je silovana od strane maloljetnika romske nacionalnosti koji su je prethodno opljačkali.[13] Ćutanje medijske i estradne elite po ovom pitanju izaziva znatiželju, u najmanju ruku. Gdje je isparila sva ona arogantna samopravednost tako jasno vidljiva samo desetak dana ranije? Je li moguće da je problem u identitetu žrtve? Milena Radulović je kćerka bogatih roditelja, član elite, djevojčici sa Ade Huje autor nije uspio ni ime pronaći.

Postoji li mogućnost da je čitava drama oko Aleksića ništa drugo do pokušaj osoba gladnih pažnje da ugrabe što veći dio kolača popularnosti? Klikovi i lajkovi, to je bitno. Kada se podvuče crta, silovanje je silovanje, zar ne? Ko je žrtva nije bitno.

Možda problem leži u osobama koje su počinile zločin. Medijska mašinerija je u rekordno kratkom vremenu osudila Miku Aleksića, Srbina, i preko njega krenula u napad na čitavo tkanje srpskog društva. Ništa slično se nije desilo u slučaju sa Ade Huje, nije politički korektno, ipak su Romi manjina, i kao što nas uče „prijatelji“ sa Zapada, manjine uvijek mogu biti samo žrtve. Ako i postoje određeni problemi u manjinskim zajednicama, to je naravno krivica većine i sistema koji postoji kako bi isključivo ugnjetavao manjine, po logici zapadnih liberala i njihovih kopija u drugosrbijanskim krugovima.

Neko bi se sa pravom mogao zapitati gdje je aktivizam feminističkih organizacija, gdje je nezadovoljstvo i bijes, gdje su radionice, okrugli stolovi i aktivnosti kojima će se feministička ideologija uvoditi u romsku zajednicu, ili je to ipak nedopustivo zadiranje u kulturni obrazac romske manjine u Srbiji. Postoji li možda kultura silovanja u okviru romske zajednice? Ako pratimo ranije navedeno mišljenje gospodina Dragojevića, mora postojati, dovoljan je samo jedan slučaj.

Nije naodmet podsjetiti na slučaj Gorana Jevtića koji je svoj epilog, tragikomičan kakav je, dobio u toku prošle godine. Naime, u toku 2014. Jevtić je tada četrnaestogodišnjeg dječaka Luku Krčevinca primorao na seksualne radnje u toaletu somborskog Narodnog pozorišta.[14] Za ovaj prekršaj Goran Jevtić je dobio kaznu od deset mjeseci u kućnom pritvoru.[15] S druge strane, muk medijske i estradne elite Srbije. Goran Jevtić je ipak jedan od njih. Poruke podrške mladiću su nepostojeće. Ne oglašava se povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, nema podrške od strane NVO sektora. Pravnici ne ističu kako nakon ovoga ništa neće biti isto, niti se pak iz okvira svoje struke osvrću na problematiku dužine i oblika kazne.

Srpski pozorišni, televizijski i filmski glumac Goran Jevtić (Foto: Medija centar Beograd)
Srpski pozorišni, televizijski i filmski glumac Goran Jevtić (Foto: Medija centar Beograd)

Koja je razlika između Jevtića i Aleksića u kontekstu njihovih slučajeva? Obojica su iz oblasti glume i umjetnosti, vjerovatno su se kretali u istim ili veoma bliskim društvenim krugovima, pohodili i učestvovali u istim dešavanjima. Obojica su optužena za seksualno zlostavljanje djece, odnosno pedofiliju. Za razliku od Mike Aleksića, Jevtićeva žrtva ga je odmah prijavila, kao što i treba, no slučaj se otezao čak pet godina. Ako Gorana Jevtića uzmemo kao predstavnika srpske liberalne opcije, zašto ne kritikovati čitavu dotičnu grupaciju kroz postupke jednog pojedinca? Možda bi i trebalo. Istoj opciji nije bio nikakav problem predstaviti čitavo srpsko društvo, i sve temelje na kojima se ono razvilo, kao nazadno i problematično koristeći se navodnim zločinima jednog čovjeka.

Komentar B. Srbljanović

U toku 2019. godine, jedan od istaknutijih liberala u Srbiji, Biljana Srbljanović, oglasila se po pitanju slučaja Jevtić istakavši kako se radi „o javnoj hajci na čoveka, koja lako može da preraste u tragediju. Jevtić je osuđen za krivično delo ‘nedozvoljene polne radnje nad nemoćnim licem’, a ne za pedofiliju, za koju mu nije suđeno, ne za silovanje“.[16]

Gospođi Srbljanović, kao i zapadnim graditeljima utopije, problem je „homofobno“ srpsko društvo, a ne sam čin zlostavljanja. Nije pedofilija niti silovanje jer Jevtiću nije suđeno za te prekršaje. Kako se samo u detalje prati slovo zakona! Kao što se može uočiti, Srbljanovićeva tu barata sa različitim oblicima nedozvoljenih polnih radnji, pronalaze se razlike, ništa nije crno i bijelo, već kao iz romana, sve je u nijansama sive. Jevtić je tu stvarna žrtva. Naravno da jeste, ta kako bi moglo biti drugačije?

Kao što se oglasila po pitanju slučaja Jevtić, gospođa Srbljanović nije mogla ne prokomentarisati slučaj Aleksić, istakavši na svojoj Fejsbuk stranici kako „seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumeti, nije seks. Ono je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj pre svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba“.[17]

Da nam nije gospođe Srbljanović, ne bi ni znali šta je silovanje. Prema dotičnoj, silovanje je i neželjeni dodir. Kada muž dodirne svoju suprugu nakon svađe on nju, ako je suditi prema citatu iznad, siluje. Silovanje kao zločin dobija sve maglovitiju definiciju. Ipak, stav Srbljanovićeve prema slučaju Aleksić može ponuditi par zanimljivih pitanja, posebno kada se obazremo na emotivno obojeno pojašnjenje silovanja. To je „podmukli atak na njenu dušu i biće“, „nasilje nad ličnošću žrtve“, „poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba“.

Nije nikakav problem izaći gospođi Srbljanović u susret te se složiti sa njenim opisom uticaja silovanja na žrtvu. Sada se postavlja pitanje, šta je sa drugačijim zločinima gdje se dešavaju isti procesi? Šta ako je Miroslav Aleksić nevin? Nije li čitava hajka na njega, prozivanje putem medija te pozivanje na njegovu smrt „nasilje nad ličnošću žrtve“? Na prostoru čitave bivše Jugoslavije Miroslav Aleksić sada slovi kao silovatelj i pedofil. Ako je Aleksić bio strog i ponekad vulgaran prema svojim učenicima, nisu li divljanje medijskih portala i optužbe za silovanje i zlostavljanje „podmukli atak na njegovu dušu i biće“? Škola Miroslava Aleksića će ostati na zlom glasu nakon što slučaj bude okončan, sam Aleksić će zauvijek biti obilježen ovim dešavanjima, i u slučaju da bude osuđen, čitava njegova karijera će pasti u sjenku ovog trenutka. Nikakav problem, ako je Aleksić zaista kriv.

Dramska spisateljica Biljana Srbljanović (Foto: Medija centar Beograd)
Dramska spisateljica Biljana Srbljanović (Foto: Medija centar Beograd)

No šta ako je Aleksić nevin? Nije li već doneta presuda o krivici Miroslava Aleksića od strane medija, nevladinog sektora i estradne elite, a uključujući i opaske Biljane Srbljanović poništavanje svega što Miroslav Aleksić predstavlja kao osoba? Hoće li se Aleksiću ponoviti slučaj ranije spomenutog policajca iz Sjedinjenih Država koji je nakon dvadeset jedne godine u zatvoru dokazao svoju nevinost? Pomalo jeretička razmišljanja u trenutnoj atmosferi, no kao odgovor na komentar Srbljanovićeve, ova pitanja se nameću skoro sama od sebe.

Pitanje koje se takođe nameće jeste kakva se kazna može očekivati za Milenu Radulović i njene koleginice ako se ispostavi da je Aleksić krivo optužen? Prema navodima odbrane, čak 436[18] svjedoka je spremno da stane u odbranu gospodina Aleksića. Vajnstina nije branio niko, u Aleksićevu odbranu će, po svemu sudeći, stati skoro pet stotina osoba.

Udaljavanje između polova

Stiče se utisak da bi slučaj Aleksić trebalo eventualno da posluži kao odskočna daska za dublje zadiranje u muško-ženske odnose unutar srpskog društva putem uticaja na promjenu pravnih normi i definicija. Već se sada govori o zakonu koji će legalizovati istopolne zajednice, što je samo eufemizam da se izbegne neustavna kategorija istopolnih brakova. Takođe se postavlja pitanje kako trenutni premijer, Ana Brnabić, koja se nalazi u istopolnoj vezi, može sa svojom partnerkom da izvrši usvajanje djeteta?

Prilikom intervjua za Novi Standard, dekan Pravnog fakulteta u Novom Sadu, gospodin Branislav Ristivojević iznio je svoje mišljenje o mogućem ishodu slučaja Aleksić sa kojim se autor slaže s obzirom da se ono savršeno uklapa u šablon postavljen od strane zapadnih liberalnih slojeva, sa posebnim naglaskom na feminističke organizacije tokom #MeToo kampanje.

Dekan Ristivojević, povukavši paralelu sa dešavanjima u Sjedinjenim Državama, koje smo u prvom djelu teksta detaljnije obrazložili, ističe da je pratio slučaj Vajnstin jer „je očekivao da će to dovesti do određenih promena u krivičnom pravu. Nije ih bilo u Sjedinjenim Državama, gde je izbio slučaj, ali bilo je u drugim državama Evrope. Recimo, 2017. inoviran je nemački krivični zakonik sa novim krivičnim delom, a to je silovanje bez prinude. I videćete da će vrlo brzo neko ko posmatra ovaj slučaj Aleksić možda tražiti inoviranje našeg krivičnog prava u tom pravcu iako je po meni to loše. To krivično delo otvara više mogućnosti za zloupotrebu nego što je realno neophodno, jer u tom slučaju se teret dokazivanja prebacuje na optuženog… Upravo je i konstruisano to krivično delo da bi se teret u odnosu dva lica prebacio na muškarca… Mi smo ovde od zaštite žene otvorili jedan prostor u kojem žene mogu da se zaštite od polnog odnosa u koji ne žele da uđu, ali iz bilo kog razloga nisu u stanju da aktivno demonstriraju svoje neslaganje, do situacije u kojoj će vrlo lako neko kome se ne sviđa polni odnos moći da optuži onog s kim je do juče dobrovoljno stupio da te dobrovoljnosti nije bilo… Do čega će to dovesti? Dovešće do udaljavanja između polova“.[19]

Istovremeno, ishod slučaja Aleksić može poslužiti kao vid testa za stvarni stepen neutralnosti i nepristranosti sudstva u Srbiji, te doseg uticaja koji nevladin sektor ima na donošenje pravnih normi i oblikovanje pravnog sistema u državi. Medijska kampanja koja je pratila slučaj Aleksić mogla bi se shvatiti i kao vid pritiska na pravne organe države Srbije da ne postupe u skladu sa principom pravednosti već u skladu sa slikom predstavljenom od strane NVO sektora i pojedinaca povezanih s njim.

Kao što se može uočiti, uzevši u obzir više puta ponovljeni poziv na promjenu Srbije, viktimizaciju žena i demonizaciju muškaraca, te napade na srpsko društvo u cjelini, slučaj Aleksić ima više dodirnih tačaka sa dešavanjima u Sjedinjenim Državama i već sada je očigledno da je ovaj slučaj izašao van čisto pravnih okvira te da se koristi kao sredstvo uticaja s ciljem ostvarenja društvenog inžinjeringa putem izvitoperenja zakonskih normi.

U prvom delu teksta naveli smo više primjera kako američko društvo diskriminiše muškarce putem, možemo tako reći, feminizovanog pravnog sistema koji je u nekim oblastima otvoreno naklonjen ženama.[20][21]

Ilustracija (Foto: Unsplash/Michelle Ding)

Rezultati ovakvog odnosa prema muškom polu se jasno mogu uočiti u rekordno malom broju sklopljenih brakova.[22] Ovaj trend prati visok broj samohranih majki, što kao fenomen negativno utiče kako na psihičko tako i fizičko zdravlje majke i djeteta, no i oca koji želi učestvovati u odgoju svog potomstva. Bez migracije, Amerika bi imala negativan priraštaj s obzirom na nisku ukupnu stopu fertiliteta. Negativne posljedice se takođe ogledaju u povišenom broju samoubistava, depresije i drugih oblika fizičkih i psiholoških poremećaja u muškoj populaciji, bez obzira na uzrast, te izlasku muškaraca iz sfera obrazovanja, rada i društvenih aktivnosti.

Uvesti iste pravne norme, koje su u značajnom stepenu dovele do raspada muško-ženskih odnosa unutar Sjedinjenih Država, u srpsko društvo samo zbog jednog slučaja, koji je i sam upitne prirode, te medijske kampanje žutih novina svesrdno podržanih od NVO sektora, značilo bi žrtvovati normalne i prirodne odnose između polova zarad ideologije koja degenerativno djeluje na stabilnost i koheziju društvenog tkiva te vodi ka njegovom raspadu i metastaziranju u neodržive oblike okarakterisane autodestruktivnim tendencijama.

 

(KRAJ)

 

Ljubiša Malenica je diplomirani politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.

________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] https://www.blic.rs/vesti/hronika/milena-radulovic-miroslav-mika-aleksic-optuzbe-silovanje-seksualno-zlostavljanje/5fj8cjv

[2] https://www.blic.rs/vesti/hronika/milena-radulovic-instagram-miroslav-mika-aleksic-optuzbe-silovanje-seksualno/4l7681c

[3] https://www.blic.rs/sudbine/jelena-tomasevic-milena-radulovic-iva-ilincic-mika-aleksic/d0sp5w4

[4] https://www.blic.rs/sudbine/maja-maletkovic-skola-mika-aleksic-priveden-sudjenje-silovanje/4zgcbme

[5] https://www.blic.rs/vesti/hronika/marija-lukic-stala-uz-devojke-koje-su-prijavile-miku-aleksica-nije-kasno-ni-da-se/b347rp9

[6] https://www.blic.rs/vesti/politika/zorana-mihajlovic-ispovest-milene-radulovic-pokazuje-koliko-je-seksualno-nasilje/h06d9z9

[7] https://www.usatoday.com/story/tech/columnist/baig/2018/09/26/proof-yes-means-yes-sexual-consent-apps-let-users-agree-have-sex/1420208002/

[8] https://www.blic.rs/vesti/drustvo/plasila-sam-se-da-ne-produbim-rane-i-patnju-urednica-blica-o-smelosti-glumica-da-prvi/d4tjsfc

[9] http://www.politika.rs/scc/clanak/471417/Zrtve-su-spremne-da-se-suoce-sa-Aleksicem

[10] https://www.blic.rs/vesti/drustvo/jankovic-osudivati-zrtve-silovanja-je-kulminaciju-seksizma-i-stereotipa-u-nasem/he4ggv9

[11] https://mondo.rs/Zabava/TV/a1427517/milena-radulovic-mika-aleksic-silovanje-serija.html

[12] https://nova.rs/zabava/dragojevic-srpsko-drustvo-pociva-na-silovanju/

[13] https://www.blic.rs/vesti/hronika/skinuli-joj-donji-ves-i-pokusali-da-siluju-pritvor-za-maloletnika-koji-je-zlostavljao/307mdfh

[14] https://www.vecernji.hr/showbiz/srpski-glumac-optuzen-da-je-zlostavljao-djecaka-sada-prijeti-da-ce-se-ubiti-1350791

[15] https://www.blic.rs/vesti/hronika/stisnuo-ga-za-lakat-i-krenuo-ka-toaletu-kako-je-goran-jevtic-namamio-decaka-u-kabinu/lcyrdeb

[16] https://gayecho.com/news/biljana-srbljanovic-deset-litara-bezolovnog/

[17] https://www.novosti.rs/vesti/drustvo/955926/oglasila-biljana-srbljanovic-milena-radulovic-upisala-neki-posteni-fakultet-joj-neko-rekao

[18] https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/region/aleksica-brani-cak-436-svjedoka-advokat-tvrdi-da-ucitelj-glume-jedva-ceka-da-iznese-svoju-odbranu-628843

[19] https://www.standard.rs/2021/02/14/branislav-ristivojevic-nema-borbe-sa-kriminalom-bez-ciscenja-mup-a-od-vrha-do-dna/

[20] https://www.ojp.gov/library/abstracts/does-criminal-justice-system-treat-men-and-women-differently

[21] https://www.law.umich.edu/newsandinfo/features/Pages/starr_gender_disparities.aspx

[22] https://www.usnews.com/news/healthiest-communities/articles/2020-04-29/us-marriage-rate-drops-to-record-low

 

Naslovna fotografija: Issei Kato/Reuters

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u