Incko brani Sarajevo ili ima neka tajna veza

Iako insistiraju na suverenosti Bosne i Hercegovine, koju negira i samo postojanje institucije visokog predstavnika, Bošnjaci drže Incka za nogu, a on se drugom opire da ode. U čemu je, onda, tajna veza?

Desetog ovog mjeseca Skupština Srpske posvetila je posebnu sjednicu kritičkoj analizi rada visokog predstavnika Valentina Incka i zaključila da treba da ode iz BiH zajedno sa svojom funkcijom. Hercegbosanci su takođe za to, a Bošnjaci – ni za živu glavu, iako su i sami nezadovoljni Inckom. Ima neka tajna veza između Valentina Incka i Bakira Izetbegovića. Nije političke, nego sentimentalne prirode, neka vrsta zajedničke nostalgije za vremenom aneksije.

Analiza ličnosti i djela Valentina Incka tokom 12 godina u BiH, koju je pripremila Skupština u Banjaluci i koja je smještena je u širi kontekst četvrtvjekovnog bilansa protektorata, ne donosi ništa novo, ali precizno i sistematično sumira činjenje i nečinjenje v. p. Valentina Incka. Novo je da se tako dokumentovana analiza njegovog antidejtonskog djelovanja ne može naći nigdje na drugom mjestu. PIK i SBUN, koji ga postavljaju i koji su mu formalno nadređeni, dobijaju od njega redovne izvještaje o lošem stanju u BiH, i to ekskluzivno krivicom Srpske, Srba i Dodika, ali se ne bave pitanjem koliko je on lično odgovoran za neuspjeh međunarodne zajednice u BiH.

Takođe, nije predviđeno da i kantoni, entiteti i zajednički organi BiH ponekad ponešto prozbore o radu svog protektora. A Inckovo činjenje je već više od decenije toliko jednostrano i pristrasno, lijeno i rutinsko da ga srpska strana, s Dodikom na čelu, poslovično ignoriše. Njegove odluke ne objavljuje u Službenom glasniku i ne primjenjuje, tako da se Inckovo činjenje praktično ne razlikuje od nečinjenja. Zato su bonska ovlašćenja v. p. faktički preneta na četiri stranca u Ustavnom sudu BiH.

Pravi čovjek na krivom mestu

Na Incka bi se moglo primjeniti duhovito retorsko pitanje jednog od velikih prosvetitelja, koje otprilike glasi: „Šta bi se desilo ako njegovo kraljevsko veličanstvo nedjelju dana zbog bolesti ne bi moglo da vodi državu, a ni njegovo dostojanstvo princ prestolonasljednik ne bi od svojih obaveza stiglo da ga zamijeni, kao i kada njegova uzoritost nadbiskup pariski takođe ne bi obavljao svoju službu? A šta bi se, pak, desilo ako bi pekari, mesari, piljari prestali da rade i samo jedan dan? – U prvom slučaju – ništa. U drugom bi u Parizu nastao haos“.

Analogno tome, šta bi se dogodilo ako Valentin Incko jednog dana ne bi došao na posao? – Baš ništa. Niti bi došlo do novog građanskog rata niti bi se u zajedničkim organima potukli. Njegova miljenica Federacija ne bi imala ništa manje vakcina nego što ih sa njim ima. U cjelini, Bosna bez njega sigurno ne bi bila gora. Njegovo odsustvo dugo niko ne bi ni primijetio, ni u Bosni ni u ostatku svijeta, izuzev službenika OHR koji bi pretpostavili da se zadržao na jednom od produženih vikenda u Beču. Niko neće da shvati da je on, naprosto, pravi čovjek na krivom poslu. Obavlja nemoguću misiju, i snalazi se što je najbolje moguće. A to što pokušava da napravi jedinstvenu Bosnu nije njegova privatna fantazija. On, naprosto, disciplinovano slijedi instrukcije.

Srbi su prirodno ljuti na njega, ali ljuti su začudo ne manje i Bošnjaci. Umišljaju da još žive u vrijeme Petriča i Ešdauna kada su bonska ovlašćenja bila bič božiji i htjeli bi da se Incko ponaša kao Pedi. Najčudnije je što su se sada na njega naljutili i u Berlinu. Nijemci su, što znači i ostatak EU, nedvosmisleno pokazali da ga ni oni više ne uzimaju za ozbiljno. Pored njega živog i zdravog predložili su Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika, a da prethodno nisu ni pomenuli razrješenje starog.

Kristijan Šmit (Foto: Wikimedia/Flickr/Verbraucherzentrale Bundesverband, CC BY 2.0)
Kristijan Šmit, bivši ministar poljoprivrede Nemačke i kandidat za visokog predstavnika (Foto: Wikimedia/Flickr/Verbraucherzentrale Bundesverband, CC BY 2.0)

Ali, ako je neko pomišljao da će se zbog toga Incko uvrijediti, ogorčiti, protestovati ili demonstrativno podnijeti ostavku, ljuto se prevario. Može Incko da istrpi i više, a svoju dugu karijeru v. p., baš kao i postdejtonska Bosna svoj opstanak, zasniva na rezultanti trojnih unakrsnih nezadovoljstava koja ključaju u zajedničkim organima u Sarajevu. U prvi mah, smjenu je objasnio kao normalnu i očekivanu, da bi, kada se ukazala mala pukotina, izjavio: „Ko zna, treba gledati u kristalnu kuglu“. Kao što je i svoje činjenje jednako nečinjenju objašnjavao, jednom time što mu je ruski amabasador u PIK-u vezao ruke, a drugi put što je prepustio lokalnim snagama da se sami dogovore.

Objektivno, jedino mu se može prigovoriti što u cijelu igru ćorave bake nije unio malo više političke kreativnosti, inventivnosti i rizika, ali to je već stvar činovničke discipline i karaktera. On se rukovodi maksimom ako važi da onaj ko radi taj i griješi, onda važi i da onaj ko ništa ne radi ništa i ne griješi. Uostalom, svi prethodnici koji su ambicioznije gurali BiH u pogrešnom smjeru proveli su u Sarajevu u prosjeku dvije, a on već do sada 12 godina. Recimo, ispunjavajući jedino pravo i obavezu koja po izvornom Dejtonskom sporazumu pripada v. p. – da „ohrabruje implementaciju Dejtona“ – on bjesomučno ponavlja fikciju o prijemu BiH u EU. Tu podvalu je raskrinkao još davno Pedi Ešdaun u svojim sjećanjima na službovanje u Bosni:

„Naišao sam na snažan otpor Srba mojoj intervenciji, pa sam pozvao Krisa Petena u Briselu. Stari drugar je odmah shvatio i sutradan izjavio da je moja nepopularna mjera uslov za članstvo u EU“. No, ko je danas u BiH još toliko naivan da vjeruje u floskulu „umjesto dejtonske Bosne, briselska Bosna“. Razumne ambicije lokalnih aktera sada sežu samo do nivoa pretpristupnih fondova koji bi se ionako otvorili da bi nemoguća država preživljavala.

Incko kao Broz

Najzad, zašto uprkos svemu Bošnjaci drže Incka za nogu, a on se drugom opire da ne ode? Iako insistiraju na suverenosti BiH koju negira i samo postojanje OHR, iako su nezadovoljni konkretnim v. p. zbog njegove nedjelatnosti, iako znaju da BiH pod protektoratom ne može da napreduje prema željenoj EU, bošnjački političari se jednako kao i on sam unisono zalažu da Incko ostane. U čemu je, onda, tajna veza?!

Dugim boravkom u Sarajevu, Incko je zavolio ovaj 90 odsto muslimanski grad prepoznajući u njemu bivši dio svoje proširene K und K domovine. Reprezentativne austrougarske građevine i danas dominirju centrom grada: arhitektonski atraktivna Vijećnica u funkciji Narodne biblioteke nalazi se na anzis kartama; u Pravosudnoj palati, koja izlazi na četiri ulice, smještena su dva opštinska suda, Istražni zatvor, Pravni fakultet i Rektorat Univerziteta; Zemaljski muzej predstavlja najstariju instituciju te vrste na Balkanu. Svi ti i drugi objekti kod Incka bude imperijalnu nostalgiju. Ne osjeća se kao stranac, nego bezmalo kao poraženi austrijski vojnik iz 1918, koji se poslije progona Srba 1995, vratio na svoje ognjište.

Sarajevska Vijećnica (Foto: Wikimedia/Milan Suvajac, CC BY-SA 4.0)
Sarajevska Vijećnica (Foto: Wikimedia/Milan Suvajac, CC BY-SA 4.0)

Sebe vidi kao zapadnog civilizatora koji nakon nesrećnog interegnuma od stotinak godina nastavlja balkansku misiju. Šeta Sarajevom ganut obnovljenim simboličkim obilježjima Habzburška monarhije, koji podsjećaju kako su mladobosanski teroristi vrebali prosvetitelja Ferdinanda, a Princip ga ustrijelio, zajedno sa trudnom suprugom Sofijom. Zna Incko dobro da su zbog atentata na bečkog prestolonasljednika revoltirani muslimani razbijali srpke radnje širom BiH, kao i da je prvim aktom višestranačkog gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića već 1990. „Principov most“ preimenovan u „Ferdinandov most“. Pred naslijeđem Habzburške monarhije u Sarajevu, Incko ne može biti ravnodušan i neutralan. Tim prije što je, pandan sarajevskoj Vijećnici, u Banjaluci Banski dvor, koji je takođe znak prepoznavanja grada, sagradio ban Tisa Milosavljević, koga je poslao kralj Aleksandar iz Srbije. Isti Karađorđević vratio je Inckove pretke u užu domovinu.

Kod Sarajlija, zauzvrat, uglađeni bečki gospodin Valentin budi lijepa sjećanja na doba aneksije kada je car Franjo Josip ublažio žal bosankog begovata za „pustim turskim“. Uprkos, modernizacijskoj misiji, Beč u Bosni nije sproveo agrarnu reformu i zadržao je begovske zemljoposjede i privilegije, a na čaršiju iz prijestonice poslao leptir kravate, balske haljine, zaher tortu i slične đinđuve. Namjesnik Kalaj stvorio je omamljujući mit o tome kako muslimani nisu „poturice“ nego Bošnjaci i temeljni narod u BiH od kojeg se ni do danas nisu otrijeznili. Zabranio je ćirilicu, srpske kulturno-prosvjetne institucije i sve veze sa Srbijom, koje muslimanskom Sarajevu danas više smetaju nego u ona vremena dobrog komšiluka. U prvim godinama nakon rata, zahvalni što ih je Zapad bombardovanjem VRS spasao od kapitulacije, i oduševjeni dejtonskim predahom, sekularni urbani Bošnjaci umislili su da su miljenici katoličko-protestantskog svijeta.

U to ime, pronalazili su svoje daleke porodične veze po ženskoj liniji sa evropskom vlastelom. Alijini vjernici bili su svi begovski potomci, a građanski nevjernici svi u krvnom srodstvu sa groficama i kontesama. Na stranicama građanskog nedjeljnika Slobodna Bosna razvila se tema o ranoj emancipaciji muslimanske žene od predmodernih adeta koji su je držali iza mušebeka. Učesnici su se nadmetali kako je u jednog nena prva skinula dimije i obukla haljinu, u drugog je dedo prvoj kupio singericu u Beču, u trećeg je prvoj muž donio recept za tortu, u četvrtog otišla u Beč na školovanje. Najzad ih je neki sarajevski plebejac ismijao: „Nije to ništa, u mene je nena prva u Bosni drmnula dupli viski sa ledom“.

Alijina islamizacija Bosne i islamski terorizam u SAD i Evropi, sa tranzitom u vehabijskim komunama, ohladili su stav Zapada prema Bošnjacima, iako su tamo u bošnjačko evropejstvo ionako vjerovali samo onoliko koliko im se povremeno uklapalo u šire geopolitičke manevre. I time se mogu dijelom objasniti godine Inckove autohibernizacije, ali to nije ugasilo emotivnu vezu cara Franje i sarajevske raje, Beča i Baščaršije, Incka i Bakira.

Sticajem okolnosti, Incka bi mogli da održe u sedlu „bosansog kljuseta“ oni koji su najviše protiv njega. Odlučni da uklone ne samo njega personalno nego i instituciju OHR, Rusi, Srbi, pa i Hrvati, naići će na otpor SAD i bošnjčkih kantona da ga zamijeni Šmit, te se već na „konkurs“, tobože spontano, prijavio i neki Kanađanin. A bez konsenzusa o promjeni, ostaće sve po starom. Valentinovo prezime postaće opšti naziv za političara koji opstaje na funkciji kombinacijom mnogo nerada i ne manje pogrešnog rada. Čak i više od toga, „inckinizacija“ ili „valentinizacija“ postaće metafora za postdejtonsku Bosnu u smsilu zemlje u kojoj se stalno nešto burno događa da bi sve ostalo na „istoj meti, istom odstojanju“.

Visoki predstavnik za BiH Valentin Incko tokom govora na obeležavanju 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma, Sarajevo, 12. decembar 2020. (Foto: ohr.int)
Visoki predstavnik za BiH Valentin Incko tokom govora na obeležavanju 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma, Sarajevo, 12. decembar 2020. (Foto: ohr.int)

Ako ostane, Incko bi mogao da postane „doživotni i bez ograničenja mandata“ kao onemoćali Broz. „Ako jednog lijepog dana ili prije“ ipak ode, ne gine mu titula počasnog, ili protektora emeritusa, po analogiji sa papom Benediktom i reisom Mustafom Cerićem. Zašto ne i „Ulica V. Incka“ ili bar prvo mjesto na „Bulevaru šest visokih predstavnika“? Nagodni Bošnjaci vole svoje anektore i protektore, kao što, na svoj način, i oni njih. Srpska opet sklonija slobodi i samostalnosti, posvetila je specijalno zasjedanje skupštine Inckovim antidejtonskim nepočinstvima, a nastave li se, stoji u zaključcima, nema namjeru da ostane u Bosni.

 

Prof. dr Nenad Kecmanović je politikolog, sociolog, bivši rektor Sarajevskog univerziteta (1988-1992) i član Senata Republike Srpske. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: ohr.int

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Pratite nas na YouTube-u