Kako smo se ogrešili o Zavišu Janjića

Pre tačno dve godine napustio nas je prof. dr Zaviša Janjić, jedan od najvećih svetskih meteorologa i dobitnik prestižne IMO nagrade. Zbog čega se o njemu i njegovom delu danas tako malo zna?

Kada je pre tačno dve godine, pretposlednjeg dana marta 2019, u 71. godini života, prestalo da kuca srce jednog velikog Čačanina, jednog od najvećih srpskih i svetskih naučnika modernog doba, Zaviše Janjića, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU), čiji je Janjić bio tek dopisni član, trebalo je puna četiri dana da saopštenjem obavesti javnost o tome. I ne samo to, već se na prste dve ruke mogu pobrojati mediji za koje je to uopšte i bila vest vredna prenošenja.

Tako je Srbija, kao po nekom zlokobnom običaju, tiho i bez prevelike medijske pažnje, sa ovog sveta ispratila jednog od svojih najvećih ljudi u savremenom dobu. Umesto slavom i najvišim počastima, profesor Janjić je u svojoj Srbiji olako i neshvatljivo postao ovenčan – zaboravom. Danas, tačno dve godine nakon njegove smrti, teško da bi se iko van uskih naučnih krugova u ovoj zemlji mogao setiti ko je zapravo bio Zaviša Janjić. Upravo to je nepravda koja se mora ispraviti odmah, i to bez odlaganja.

Kratka biografija

Ovaj u Sjedinjenim Državama izuzetno cenjeni srpski naučnik rođen je u Čačku 26. februara 1949. godine, da bi nakon završene gimnazije u svom rodnom gradu diplomirao 1971. na Grupi za meteorologiju Prirodno-matematičkog fakulteta (PMF) Univerziteta u Beogradu; magistrirao je 1974. i doktorirao 1977. na Univerzitetu u Zagrebu. Od 1971. do 1973. radio je u Centru za atmosferske nauke pri PMF u Beogradu. Od 1973. do 1985. zaposlen je u Saveznom hidrometeorološkom zavodu, a 1985-1986. radi u Republičkom hidrometeorološkom zavodu Srbije (RHMZ). Na Univerzitetu u Beogradu izabran je za docenta 1978, za vanrednog profesora 1987. i za redovnog profesora 1991.

Tokom 1975. i 1976. radi u Evropskom centru za srednjoročnu prognozu vremena u Engleskoj. Kraće vreme proveo je 1979. na Univerzitetu u Hamburgu i 1985. u Nacionalnom meteorološkom centru (NMC) u Vašingtonu. Preko Univerzitetske korporacije za atmosferska istraživanja (UCAR) 1987. ponovo posećuje NMC u Vašingtonu, a 1989-1990. rukovodi naučnim programom UCAR-a pri Nacionalnom centru za prognozu životne sredine (NCEP) u Vašingtonu. Zatim, ponovo od 1994. pa sve do 2009. radi preko UCAR-a u NCEP u Vašingtonu, a od 2009. radi kao istraživački meteorolog u NCEP pri Nacionalnoj administraciji za okeane i atmosferu (NOAA) u Vašingtonu, jednoj od najrespektabilnijih institucija za proučavanje klimatskih promena i meteorologiju na svetu.

To bi, ukratko, bili samo segmenti njegove bogate biografije čije detaljnije predstavljanje iziskuje znatno veći prostor od onog predviđenog za jedan autorski članak.

Vrednost naučnog rada

U predlogu za izbor Zaviše Janjića u zvanje redovnog člana SANU (na šta ćemo se osvrnuti nešto kasnije u tekstu), u delu koji se odnosi na „opis naučnih doprinosa zbog kojih se kandidat predlaže“, navodi se sledeće:

„Janjićev naučni rad posvećen je problemima matematičkog i fizičkog modeliranja atmosfere i razvoju numeričkih modela za simulaciju i prognozu vremena i klime. Dao je originalne doprinose koji su unapredili naučnu misao u skoro svim oblastima modeliranja atmosfere. Opseg njegovog naučnog rada obuhvata skoro sve aspekte dinamike i tzv. ‘fizike’ atmosferskih modela […] napravio je jedan od prvih savremenih regionalnih prognostičkih sistema čime se tadašnja jugoslovenska meteorološka služba svrstala među vodeće u svetu. Janjić je jedinstven primer naučnika na čijim naučnim doprinosima su u najvećoj meri zasnovane tri generacije atmosferskih modela u vodećoj svetskoj, Američkoj meteorološkoj službi. Iako već trideset godina u vrhu svetske nauke, Janjić nastavlja da radi na sledećoj, trećoj generaciji modela atmosfere (NMMB) koji može da se primenjuje na svim prostornim razmerama, od globalnih do razmera turbulencije, kao i na svim vremenskim razmerama, uključujući i izučavanje klime. NMMB je već izabran za osnovu operativnog prognostičkog sistema koji se razvija u Superkompjuterskom centru u Barseloni, kao i za istraživanja klime u Virtuelnom centru za promenu klime Jugoistočne Evrope i za operativnu upotrebu u Hidrometeorološkoj službi Srbije.“

Sedište Republičkog hidrometeorološkog zavoda (RHMZ) u Beogradu (Foto: Wikimedia/Svift/Svift, CC BY-SA 3.0)

Zatim, u delu koji se odnosi na „odjek naučnih doprinosa“ navodi se sledeće:

„Njegovi doprinosi ugrađeni su, ili čine teorijsku osnovu regionalnih modela atmosfere koji se koriste i/ili razvijaju širom sveta (HIBU, Eta, NMM, SAM, MM5, ARW), kao i njegovog novog unificiranog modela NMMB za sve razmere. Jedan od njih, tzv. Eta model je korišćen u meteorološkoj službi SAD u ulozi glavnog regionalnog modela za američki kontinent sve dok 2006. nije zamenjen novim Janjićevim nehidrostatičkim modelom NMM. NMM je jedan od dva modela namenjena za istraživanja na univerzitetima, kao i za praktičnu primenu. NMM se koristi i u Kanadi i Evropi (npr. Univerzitet u Bazelu, hidrometeorološki zavodi Srbije, Makedonije, Crne Gore i Slovenije), a interes za njegovu primenu je brzo rastao tako da ga je preuzelo skoro hiljadu grupa iz oko 80 zemalja širom sveta. NMM čini i osnovu novog sistema za prognozu tropskih ciklona u Americi koji je počeo sa operativnim radom 2007. Pored toga, novi Janjićev unificirani model NMMB je takođe postao operativan u meteorološkoj službi SAD zamenivši 2011. WRF NMM u ulozi glavnog regionalnog modela za američki kontinent.“

Iako je skoro tri pune decenije bio težak invalid, iako je živeo kao kvadriplegičar, u kolicima na akumulatorski pogon (zbog saobraćajne nesreće i teške povrede kičme), profesor Janjić nije izgubio mentalni i umni potencijal i naučnu oštrinu, budući da je uspeo da predvidi nadolazak razornog uragana „Sendi“, kasnosezonskog tropskog ciklona, koji je pogodio područje Kariba i Severne Amerike u periodu između 22. oktobra i 2. novembra 2012. Naime, kako Bojan Bilbija navodi u svom tekstu u Politici, „prema njegovim modelima Evropski hidrometeorološki centar predvideo je oluju ‘Sendi’, što je omogućilo da se spasu brojni životi i imovina. Takođe, među svetskim centrima koji su u ranoj fazi predvideli tačno kretanje ovog uragana bio je i srpski Republički hidrometeorološki zavod (RHMZ), koristeći upravo model profesora Janjića“.

„Kretanje ‘Sendi’ prvi je predvideo Evropski centar, a zatim je i RHMZ dao dobre prognoze i svoje proračune, dok su drugi centri u svetu došli do ovih zaključaka tek nekoliko dana pre nego što je ciklon udario“, istakao je u svom razgovoru za Politiku prof. Janjić, „čovek čijim prezimenom je nazvana konvektivna šema (Bets-Miler-Janjić), kao i šeme efekata turbulencije (Meron-Jamada-Janjić), koje se koriste u fizici i meteorologiji svuda u svetu“.

Međutim, ovo nije prvi put kako je snagom svog uma uspeo da predvidi dolazak jedne prirodne katastrofe – pre 2012. godine to je uspeo da učini 2003. kada je predvideo je nailazak stravičnog tropskog ciklona „Izabel“ – uragan koji je septembra te godine protutnjao Sjedinjenim Državama.

Nagrade

Za fundamentalne doprinose meteorologiji, klimatologiji i nauci uopšte, Janjić je dobio nekoliko prestižnih nagrada:

1. Nagrada Svetske meteorološke organizacije (SMO) za podršku mladim naučnicima (1978.) – zbog doprinosa izloženih u doktorskoj disertaciji i objavljenih u jednom uglednom međunarodnom časopisu. Kako se navodi u pomenutom predlogu za izbor u zvanje redovnog člana SANU, „na ovim doprinosima se zasnivao prvi model atmosfere, HIBU, napravljen kod nas, koji je privukao značajnu pažnju međunarodne naučne javnosti“;

2. Nagrada iz fonda „Borivoje Dobrilović“ (1981.) koju dodeljuje SMO – „za još jedan rad u kome su opisani doprinosi ovom modelu“. Inače, sam Fond je, kako se navodi na sajtu RHMZ, osnovan odlukom Izvršnog saveta SMO, 1974. godine, u znak sećanja na dr Borivoja Dobrilovića, docenta katedre za meteorologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu i eksperta Ujedinjenih nacija.

3. Nagrada „Fransis V. Rajkelderfer“ Američkog meteorološkog društva (2007.) – „za izuzetan doprinos razvoju i implementaciji NCEP-ovih prognostičkih modela za ograničenu oblast (Eta i NMM). Numeričke i parametrizacione šeme koje je razvio idealno kombinuju teoretska i tehnička rešenja, kao i ravnotežu između elegancije i praktičnosti“.

Ipak, najznačajnija i najvrednija nagrada, koja je profesora Janjića zauvek svrstala u red velikana svetske nauke, jeste 57. po redu Nagrada Međunarodne meteorološke organizacije (IMO Prize) iz 2012. godine, koju je dobio kao „priznanje za njegov izuzetan životni doprinos unapređenju teorije i prakse modeliranja atmosfere i numeričkog predviđanja vremena, a posebno za razvoj generacija atmosferskih modela zasnovanih na njegovim inovativnim numeričkim i parametrizacionim šemama koje se koriste za istraživanje i prognozu vremena širom sveta, inspirišući rad mnogih naučnika i stvarajući prognoze koje dopiru do miliona korisnika.“

Predsednik SMO Dejvid Grajms i generalni sekretar SMO Mišel Žaro tokom dodeljivanja IMO nagrade prof. Zaviši Janjiću, Ženeva, 22. maj 2013. (Foto: Flickr/World Meteorological Organization, CC BY-NC-ND 2.0)
Predsednik SMO Dejvid Grajms i generalni sekretar SMO Mišel Žaro tokom dodeljivanja IMO nagrade prof. Zaviši Janjiću, Ženeva, 22. maj 2013. (Foto: Flickr/World Meteorological Organization, CC BY-NC-ND 2.0)

Na svečanoj ceremoniji u Ženevi, održanoj 22. maja 2013. godine tokom zasedanja Izvršnog saveta SMO, pomenutu prestižnu nagradu u ruke profesora Janjića predao je Dejvid Grajms, tadašnji predsednik SMO i to u prisustvu tadašnjeg generalnog sekretara SMO Mišela Žaroa, ambasadorke i stalne predstavnice Sjedinjenih Država pri Kancelariji Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija u Ženevi Beti King i ondašnjeg zamenika direktora (a današnjeg direktora RHMZ) Jugoslava Nikolića.

„Posao koji je profesor Janjić obavljao u Sjedinjenim Državama omogućio mu je da poboljša atmosferske modele koje je prvobitno razvio u svojoj zemlji porekla“, izjavio je tom prilikom tadašnji generalni sekretar SMO Mišel Žaro, a zatim dodao da su „ti atmosferski modeli danas standard za kratkoročnu prognozu vremena u različitim nacionalnim meteorološkim službama i koledžima u Sjedinjenim Državama i mogu pomoći u predviđanju tragova i intenziteta uragana kao što je Sendi“.

„Profesor Janjić je više od 40 godina svog života posvetio meteorologiji i zato nije iznenađujuće što je danas nagrađen najvišim priznanjem u toj oblasti“, rekao je tadašnji predsednik SMO Dejvid Grajms tokom svečane ceremonije, a zatim dodao da je „on bio vodeći naučni programer četiri generacije atmosferskih modela koji se godinama koriste u naučnim i obrazovnim institucijama, meteorološkim službama i za prognozu vremena, za istraživanje klime kao i za druge primene“.

Ova godišnja nagrada, koju od 1956. dodeljuje SMO, nosi ime organizacije osnovane 1873. koja je prethodila SMO (Međunarodna meteorološka organizacija). Nagrada se dodeljuje naučnicima za njihov izvanredan rad u oblasti meteorologije i klimatologije. Među dosadašnjim dobitnicima nagrade nalaze se imena koja su postavila osnove meteorologije 20. veka – pomenimo samo prof. Karla Gustava Rosbija, prof. Jakoba Bjerknesa, dr Fransisa Rajkelderfera, prof. Džula Čarnija (poznat po jednom izveštaju iz 1979. godine u kom je navedeno da će udvostručavanje nivoa ugljen-dioksida verovatno rezultirati povećanjem globalne temperature za tri stepena Celzijusa sa mogućom greškom od ±1,5 stepeni Celzijusa; taj Čarnijev izveštaj jedan je od prvih koji je umesto termina „nesmotrene klimatske modifikacije“ uveo u upotrebu termin „klimatske promene“), akademika Viktora Bugaeva (jedan od utemeljivača Svetskog meteorološkog bdenja – World Weather Watch), prof. Berta Bolina (prvi predsedavajući Međuvladinog panela o klimatskim promenama – IPCC)… Imati među ovakvim imenima i jednog Srbina iz Čačka je ogromna čast za Srbiju. Pogotovo to dolazi do izražaja ako se uzme u obzir da je ova nagrada pandan Nobelovoj nagradi za fiziku, hemiju, medicinu i ekonomiju ili, pak, ravna najvišem svetskom priznanju u oblasti matematike – Fildsovoj medalji.

Pored četrnaestokaratne zlatne medalje i povelje, IMO nagrada se sastoji i od novčane stimulacije u iznosu od 10.000 švajcarskih franaka. Kolika je veličina ne samo u naučnom, već i u patriotskom smislu bio profesor Janjić govori i činjenica da je celokupan novčani iznos nagrade donirao mladim srpskim naučnicima koji se bave meteorologijom. Naime, kako se navodi na zvaničnoj veb-stranici Fizičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, „novčani deo ove nagrade prof. Janjić je opredelio za formiranje fonda pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a u saradnji sa Fizičkim fakultetom uspostavljena je dvogodišnja nagrada za najbolji master rad iz oblasti numeričkog modeliranja atmosfere, nagrada prof. dr Zaviše Janjića, čiji je novčani deo obezbeđen iz ovog fonda. Ovakva nesebična odluka o formiranju fonda i uspostavljanju nagrade, jasno pokazuje njegovo razumevanje potrebe za bezrezervnom podrškom mladim istraživačima na počecima njihove karijere.“

Proslavljeni srpski i svetski meteorolog prof. dr Zaviša Janjić sa IMO nagradom (Foto: Flickr/World Meteorological Organization, CC BY-NC-ND 2.0)

Nedugo zatim, dana 27. maja 2013. godine, RHMZ je u Klubu poslanika u Beogradu upriličio svečanost u čast prof. dr Zaviše Janjića i njegovog izvanrednog dostignuća, ali ono što je veoma upadljivo – jednako kao i prilikom komemorativnog skupa povodom njegove smrti u Svečanoj sali SANU 10. maja 2019. godine – jeste odsustvo glavnih političkih figura u našoj zemlji. Kako ni prilikom svečanosti, tako ni prilikom komemorativnog skupa nisu bili prisutni ni predsednik države, ni premijer, pa čak ni ministri. Jedino je u Klubu poslanika bio prisutan državni sekretar u Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, prof. dr Radivoje Mitrović.

Iako je predlog za dodelu IMO nagrade profesoru Janjiću istovremeno potekao od Republike Srbije (a na inicijativu RHMZ) i SAD, neshvatljivo je zbog čega su visoki državni funkcioneri bili odsutni sa ovih događaja, naročito ako imamo u vidu značaj ove nagrade za državu i njen međunarodni ugled u celini.

Nemar SANU

Međutim, svi ovi naučni doprinosi, sva ova priznanja i nagrade ipak nisu bile dovoljno dobre reference da bi profesor Janjić zadobio status redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Naime, profesor Janjić je, kako se navodi na sajtu SANU, postao član van radnog sastava od 23. oktobra 1997. godine, a dopisni član Odeljenja za matematiku, fiziku i geo-nauke od 8. juna 2000. I u tom zvanju je, pored svih svojih naknadnih dostignuća, i ostao.

Postavlja se veliko pitanje – zbog čega? Zbog čega profesor Zaviša Janjić, jedan od najvećih svetskih meteorologa svih vremena, srpski „meteorološki nobelovac“ nije zaslužio da postane redovni član SANU? Šta je to pokojni profesor trebalo još da učini ili postigne da bi se domogao pomenutog zvanja?

Takođe, nije jasno ni zbog čega je profesor Janjić tako oskudno predstavljen na veb-sajtu Akademije: prvo, nije zastupljen fotografijom umesto koje stoji silueta, drugo, biografija je zastarela i neažurirana, i treće, što je potpuno neverovatno, u delu „priznanja i nagrade“ uopšte se ne pominje pomenuta IMO nagrada osvojena sada već davne 2012. godine?! Da li možete da zamislite da odete u Spomen-muzej Iva Andrića u Beogradu i da tamo nigde ne nađete ili dobijete informaciju da je reč o dobitniku Nobelove nagrade za književnost? Dakle, to je nedopustiv propust nadležnih u velelepnom zdanju u Knez Mihailovoj u centru Beograda.

Palata Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Knez Mihailovoj u Beogradu (Foto: Wikimedia/ZoranCvetkovic, CC BY-SA 3.0)

No, tu nije kraj neprijatnostima u vezi s Akademijom kojoj je, potpuno lišen sujete i osvetoljubivosti, profesor prepustio novčani deo najprestižnije nagrade. Najpre, nije jasno kako i zašto je SANU o smrti velikog naučnika srpsku javnost obavestila tek nakon četiri dana (03. aprila 2019.)? Zatim, kako i zašto je i u tom kratkom saopštenju opet propustila da širu javnost obavesti o tome da nas je napustio dobitnik „meteorološke Nobelove nagrade“? Zar ta činjenica, koja je profesora Janjića zauvek svrstala u red besmrtnih naučnika, nije bila dostojna obnarodovanja? Mediji koji su lančano preuzeli i objavili ovo saopštenje su time nesvesno, naprosto, od građana sakrili jednu izuzetno važnu činjenicu za nauku u Srbiji. Na kraju, ali ne i najmanje bitno, nejasno je i zašto čak i posle dve godine u odeljku posvećenom profesoru pored datuma rođenja nije naveden i datum njegove smrti? Ukoliko bi neko potražio koju informaciju o njemu na sajtu SANU, sasvim sigurno je da bi došao u zabludu kako je profesor Janjić i dalje živ…

Za nekoga ovo mogu biti sitnice, ali upravo te sitnice svedoče o našoj čuvenoj boljci koja se zove nemar. Siguran sam da bi svaka zemlja na svetu volela i želela da među svojim građanima ima jednog ovakvog naučnika i da bi se njime ponosila i dostojno ga predstavljala svuda gde je to moguće. Izgleda da u Srbiji to, ipak, nije slučaj. Da li se iza svog ovog akademskog nemara i odluke da profesor Janjić nije bio dostojan zvanja redovnog člana SANU kriju sujeta, opstrukcija, surevnjivost, zavist ili nešto peto, neka čitaoci sami procene.

Obeležje i knjiga

U svakom slučaju, profesor Janjić nije zaslužio ovakav nepravedan tretman u Srbiji, koja bi trebalo da dostojno čuva sećanje na njega, i to ne samo u užim naučnim krugovima. S tim u vezi, a i kako ovaj tekst ne bi završio u pesimističnom tonu, dodaćemo i to da je u njegovom rodnom gradu, Čačku, zahvaljujući entuzijazmu i samostalnoj inicijativi profesorovih školskih drugova i bliskih prijatelja, krajem prošle godine, na kući u kojoj je odrastao postavljeno mermerno spomen-obeležje kako bi Čačane (a i sve putnike namernike) stalno podsećalo na njegov lik i delo. Tako su Čačani, još jednom, pokazali da ih krasi veliki ponos, ali i nameru da svog slavnog sugrađanina, za razliku od Srbije, ne prepuste zaboravu.

Pored toga, vredna pomena je i nedavno izašla knjiga posvećena liku i delu Zaviše Janjića – Hodajući uskim stazama nauke: Zaviša Janjić (Walking Science’s Narrow Path: Zavisa Janjić), koju potpisuju (njegova kćerka) Tijana Janjić, prof. dr Dragutin T. Mihailović i dr Slobodan Ničković. Za sada postoji samo izdanje na engleskom jeziku, a ostaje nada da će u skorije vreme biti prevedena na srpski i tako postati dostupnija domaćoj javnosti.

Prof. dr Zaviša Janjić sa članovima porodice i prijateljima nakon dodele IMO nagrade, Ženeva, 22. maj 2013. (Foto: Flickr/World Meteorological Organization, CC BY-NC-ND 2.0)

Sve ovo govori da će sećanje na dobronamernog i skromnog profesora Zavišu Janjića, koji danas počiva u Vašingtonu, ipak, i pored svih srpskih nelogičnosti i ovozemaljskih nepravdi, ostati živo, i da će njegovo ime ostati sinonim za uspešnog i predanog naučnika koji je za svog života pokazao veliku ljubav prema ne samo prema nauci, već i prema svojoj zemlji i mlađim naraštajima koji slede njegov dobro utabani put.

 

Radomir Jovanović je diplomirani master politikolog za ekološku politiku i jedan od osnivača Centra za međunarodnu javnu politiku (CMJP).

 

Naslovna fotografija: Flickr/World Meteorological Organization, CC BY-NC-ND 2.0

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Društvo, Kolumna
Pratite nas na YouTube-u