Žene Gustava Klimta u auri nedovršene slike

Posle smrti Gustava Klimta u februaru 1918, u njegovom ateljeu su na štafelaju ostala dva platna u različitim stepenima dovršenosti. U čemu je čarolija nezavršenog u umetnosti?

Klimt i zlatna folija. Klimt i vizantijske ikone. Klimt i žene. Klimt i ornament. Klimt i španska groznica. Kad se danas spomene ovaj austrijski slikar iz vremena Jugendstila, kod posmatrača se automatski pokreće bogat lanac asocijacija. Ima ih još – Klimt u brzim poveznicama sa jevrejskim mecenatom, restitucijom, reform-haljinama i stotinama miliona dolara.

„Zlatna Adela“ je nakon restitucije jevrejskim naslednicama prodata za 135 miliona, po priči je snimljen i film Žena u zlatu (2015) u režiji Sajmona Kertisa, koji je sa budžetom od 11 miliona dolara zaradio šest puta toliko. Kritika ga je uglavnom potopila, ali ako se on gleda ne kao igrani film, što jeste, već kao dokumentarni, što u strogom smislu nije, zlata je vredan!

Od svih gornjih asocijacija, samo ona o španskoj groznici počiva na nepouzdanom činjeničnom stanju. U januaru 1918, sa 56 godina, Klimt je doživeo jak moždani udar. Kako tada nije samo besneo Veliki rat, već i pandemija španske groznice, slikar se u bolnici zarazio i umro od upale pluća. Danas bi se reklo – nije umro od španske groznice, već sa njom.

Reform-moda

Klimt je bio slavan i priznat za života, premda su prostorne i realne dimenzije takvog statusa bile skromne po današnjim merilima. Imao je publiku koja ga je obožavala, a i onu drugu koja ga je prezirala kao foliranta i dezertera u duhu. Ministarstvo obrazovanja je čak četiri puta sprečilo njegovo postavljanje za profesora na Likovnoj akademiji.

Kad je počeo rat, slikar se potpuno povukao iz javnosti i zatvorio u opulentni eskapizam, estetsku inspiraciju i druge nepatriotske aktivnosti, zbog čega je javno prozivan.

Klimt je bio rani hipi, što je naglašavao biseksualnom odećom. Na svim fotografijama se pojavljuje u tunikama, koje su u stvari bile varijanta vrećasto krojenih reform-haljina od laganih, bogato dekorativnih materijala. Čak i za vreme Velikog rata su neke žene još nosile korsete, krinoline i polu-krinoline našušurene zadnjice, tako da je reform-moda s kraja devetnaestog veka dugo zadržala stigmu alternativnog, drskog i promiskuitetnog.

Ovo poslednje je Klimt sigurno bio. On je vodio ljubav, a ne rat. Nikad se nije ženio, ali je imao ljubavne odnose sa dobrim delom svojih ženskih modela, bez obzira da li su to bile supruge bogatih jevrejskih i ostalih industrijalaca i trgovaca, žene iz sveta umetnosti i dizajna, kurtizane ili bezimene mlade sluškinje iz bogatih kuća. Službeno se zna za sedmoro njegove dece iz različitih veza, i dan-danas se nagađa da dva puta toliko nije priznao za svoje.

Privlačnost nezavršenog

Dan nakon majstorove smrti, 6. februara 1918. u atelje je ušao fotograf Moric Ner da za potomstvo, ne Klimtovo već opštehumanističko, zabeleži zatečenu istorijsku poziciju njegove umetnosti. Dva platna su stajala na štafelajima: „Dama s lepezom“, koja predstavlja mladu devojku u kimonu silovito povučenom na stranu (kad nonšalantno pada sama od sebe, svila nikad nema tako ravan rub!) i „Nevesta“ (Braut), zagonetna grupa sastavljena od delova tela čak trinaest ljudskih figura.

Prva slika je bila skoro završena. Falila je još samo uska linija između kimona i nadlaktice, upravo tamo gde se rešavalo pitanje da li je kimono povučen ili je skliznuo. Detalj otkriva da slikar još nije bio siguran za koju varijantu će se odlučiti. Svila delimično pada namreškana, što stvara osećaj slobodne, samosvesne erotike, ali se iznad pojavljuje i strože zategnuta krpica, sa potencijalom da do finalne verzije postane nakit, emajlirana jugendstil-narukvica nošena na antički način, na nadlaktici.

Gustav Klimt, „Dama s lepezom“ (Foto: Belvedere, Wien/Markus Guschelbauer)
„Dama s lepezom“, Gustav Klimt, ulje na platnu, 1918 (Foto: Belvedere, Wien/Markus Guschelbauer)

Iza tog, ne samo tehnički nedovršenog detalja, iza grudi delimično pokrivenih lepezom, jedna horizontalna linija preseca prostor slike na dva dela, imitirajući geometriju ravnog ugla na spoju zida i poda. Prostor slike je ravan, po običaju slikarske avangarde tog vremena, koja se radikalno oslobađala perspektive i figure vezivala u ornamentalne ravni. Ali ta linija koja horizontalno preseca sliku duhovito vraća mrvicu centralne perspektive, kao fantastični prostor gde tapete postaju pod, a pod puzi uz zidove.

I završeni detalji se lako pretvaraju u elemente nesigurne figuralnosti. Levo od glave devojke leti plavi paun, definitivno mužjak, jer, kao što se zna, ženke po izgledu više vuku na ćurku nego na egzotiku. Desno od devojke stoji drugi paun, njoj okrenutih leđa. Ali vrhovi njegovih krila levo su transformisani u češljiće kojima se kosa podiže i fiksira u punđu. Jedno paunovo pero zdesna takođe ima oblik ukrasa za kosu. Svi tako nastali „češljići“, koje je Klimt oteo od živih formi, zabijaju se u devojku; onaj sleva joj probija telo između vrata i torza, onaj zdesna više izgleda kao da joj fiksira glavu, a ne kosu.

„Dama s lepezom“ je slika puna nasilja. Klimt je sigurno bio nekonvencionalan, ali nije bio nasilan. On je pre slikao društveno nasilje nad svojim omiljenim i jedinim motivom – lepim ženama. To vreme, a Beč pogotovo, nije bilo blago prema ženama. Bogate su bile zatočenice u vlastitim kućama, siromašne su bile svačija lovina. Ko je bila devojka na slici, nije poznato. Kroz umetnikov atelje je tih ratnih godina prolazilo dosta bezimenih devojaka koje bi pokupio iz gladnih i ledenih noći. Dolazile su da se ogreju i nešto pojedu. Društveni status ovog Klimtovog modela se ne pokazuje samo u implicitnom nasilju koje razvijaju osamostaljene forme mužjaka-fauna. Nju i koloristički prati simbolika lako dostupnog.

Stela Rolig, direktorka Galerije Belvedere, za RTS o ovoj slici kaže: „Boje svesno podsećaju na čajne servise iz Kine, one jeftinije – limun-žuta, gradacije plave. Vidi se koliko je Klimt u toj fazi stajao pod uticajem azijatike. Ali i koliko je bio zarobljenik vlastite predstave o ženi. Devojka na slici je fascinantna – ona stoji samosvesno podignute glave, dostojanstvena i pored delimične nagosti, zavodničke poze, obavijena koloritom jeftinog porcelana.“

Pozlaćena erotika

Na drugoj slici („Nevesta“) je mlada devojka, skoro devojčica, koja stoji u sredini i sliku deli vertikalno na dva dela: levo je prostor seksa kao erotike i senzualnosti, desno je prostor seksa kao dužnosti i rađanja. Takođe anonimni model, ali po atributima bi se reklo da je reč o ćerki iz više građanske klase koja se „daje“ mužu, ali u zakonski ugovornom odnosu. Udaje se, „daje se udu“, kako bi otkrila jedna etimološka linija.

Mlada je u tamno plavom ogrtaču, što nije slučajno. U renesansnoj simbolici boja, Bogorodica je uvek – skoro uvek – predstavljana u plavom plaštu. Ultramarin – lapis lazuli – bio je najskuplji pigment, zato je biran za najcenjenije motive, kao za Majku Božiju. Ultramarin je tamnio u dodiru sa vazduhom – na to igra Klimt kada „Nevestu“ obavija prljavoplavom s primesama crne.

U istoriji umetnosti je nepobitno da Klimtova zlatna folija citira vizantijske mozaike i ikone, onako kako su se ti uticaji širili Evropom preko Ravene VII veka i Venecije XIII veka (da, onda kad su Mlečani opljačkali Konstantinopolj). Ali Klimt nije išao samo na očigledno, jer je i kombinacija tamnoplave i crne takođe citat na Vizantiju, mahom u tretiranju tekstila.

Gustav Klimt, „Nevesta“ (Foto: wikioo.org)
Gustav Klimt, „Nevesta“, ulje na platnu, 1917-1918 (Foto: wikioo.org)

Sa leve strane „doleće“ mladoženja, onako kao što će kasnije na slikama Marka Šagala doletati ljubavnici i ostajati da lebde. Ali na Šagalovim „lebdećim“ motivima ima više ljubavi, kod Klimtovih naprotiv više straha i anksioznosti. Klimt, to ne treba nikad zanemariti, stvara u vreme nastanka Frojdovog psihičkog modela podsvesnog i topike id-ego-superego. Frojd je Klimtov savremenik i sugrađanin.

Mladoženja dolazi sav obavijen oblakom ženskih figura, koje predstavljaju sećanja na stare erotske susrete, ali i nagoveštaj budućih izvanbračnih veza. Mladoženja, reklo bi se, ima iskustva, dok mlada dolazi u devičanskom plaštu Bogorodice. Ona je Marija, ali on nije Josif. Između ženskog kontrabas-torza i ruba slike dole levo, vidi se, naslikana u Mantenjinoj perspektivi mrtvog Hrista, beba koja spava. Sada postaje jasno zašto se mladoženja ženi, zbog potomstva, iako to u Klimtovoj biografiji može značiti i da sa sobom već donosi potomstvo.

Prava drama se međutim odvija s desne strane, koja je u širokim potezima ostala nezavršena. Na njoj je predstavljen ženski akt raskrečenih nogu i vidljivog seksa, preko kojeg je prebačena svilena gaza u ornamentu jugendstila. Ta Klimtova figura je takođe nevesta iz centra slike, ali sada kao alegorija društveno podsvesnog. Uloga „Neveste“ je da rađa. Ona se na slici pojavljuje tri puta: Jednom kao „ancilla“ hrišćanske ikonografije; drugi put funkcionalno kao mašina za rađanje; treći put, između te dve figure, kao jedva vidljiva uspavana princeza iz bajke, referenca na mirno i zaštićeno odrastanje.

Jednosmisleni položaj nezavršene figure desno je citat na francuskog realistu Gistava Kurbea i njegovu poznatu sliku „Izvor života“ iz 1866. Ta slika, danas u pariskom Muzeju Orsej, izazvala je ogroman skandal kada se pojavila; mahom i ostala skandal. Njena sirovost i danas izaziva šok i duboko poštovanje prema silama prirode, oba afekta istovremeno.

Kako je Klimt slikar pozlaćne, zašećerene erotike, a ne naturalističkih činjenica, on je preko Kurbeovog citata prebacio svetlucavu gazu u linijama i volutama Jugendstila. Radikalno, a sramežljivo; savršeno, a nezavršeno!

Vrednost nezavršenog dela

Kada je fotograf ušao u Klimtov atelje 7. februara 1918, zatekao je više nezavršenih slika. Poznati portret Johane Štaude je bio među njima. Takođe i veliko vertikalno platno sa Adamom i Evom, ona je naravno u prvom planu gola, Adam iza nje, potpuno sakriven Evinom kosom i telom, samo mu glava viri.

Ali „Devojka s lepezom“ i „Nevesta“ su bile ne samo veće od svih ostalih, već su jedine stajale na štafelajima. Kad kustos Markus Felinger i direktorka Belvedera Stela Rolig to stalno ponavljaju, jasno je da na štafelaj misle kao na prestolje. Majstor je na njima radio do poslednjeg trenutka – u posledici, ta dva platna ulaze u istoriju kao krunisana.

Da li se aura završenog dela razlikuje od nezavršenog?

Markus Felinger za RTS kaže: „Nezavršeno platno omogućuje direktan pogled na tehniku umetnika. Posmatrač zaviruje iza zavese, prati svaku linija, svaki potez četkicom. Gleda direktno u donji crtež iz kog izrasta gotova slika. Ovde se vidi koliko se Klimt posvećivao detaljima, uvek s celinom ispred sebe, pažljivo, s onoliko malo farbe koliko mu je bilo potrebno da postigne utisak bestežinskog, atmosferu uzvitlanih lebdećih tela i predmeta.“

Nedovršene slike „Nevesta“ (levo) i „Dama s lepezom“ (desno), slika Klimtovog ateljea februara 1918, neposredno posle slikareve smrti (Foto: ONB/Wien Bildarchiv 94884-E/Moriz Nähr)
Nedovršene slike „Nevesta“ (levo) i „Dama s lepezom“ (desno) u Klimtovom ateljeu februara 1918, neposredno posle slikareve smrti (Foto: ONB/Wien Bildarchiv 94884-E/Moriz Nähr)

„Nevesta“ je, od 1918. do danas, vodila monotoni život, onako kako je Klimt za nju i zamislio. Ostala je u Beču sve vreme, u vlasništvu je Galerije Belvedere i Fondacije Gustava Klimta. Ne prate je skandali, restitucije i nedokazana vlasništva. Osim korone i sada ponovo zatvorenog muzeja, ne muči je ništa.

Za razliku od nje, „Dama s lepezom“ se dobro prošetala svetom, često u ilegali. Godine 1920. je izložena u bečkom Muzeju primenjene umetnosti. Odmah potom je je, direktno iz slikareve zaostavštine, kupio industrijalac Ervin Beler, nakon čega je platno kružilo po porodici – brat, udovica, deca – ali to se već sve događalo u Švajcarskoj, ne u Austriji.

Krajem šezdesetih „Damu“ je kupio bečki kolekcionar Rudolf Leopold. On je u to vreme pročešljavao švajcarske antikvarijate i galerije u potrazi za slikarima bečke moderne ranog dvadesetog veka. Austrijska moderna je 1939. na razne načine „zapalila“ u Švajcarsku, bilo da su jevrejski begunci uspevali da nešto spasu od svojih kolekcija, bilo da su nacisti prodavali ukradeno i oteto. Leopold je posle rata kupovao Egona Šilea za par stotina franaka; koliko je platio „Damu“ ne zna se. Ne mnogo, to je sigurno.

Osamdesetih godina je „Dama“ dva puta napuštala Austriju, jednom za poljski Krakov, drugi put za izložbu Klimt-Šile u Tokiju, i oba puta se vratila, a da niko nije pravio probleme. Ali upravo ta izložba u Tokiju 1981. je od Klimta i njegovog prijatelja i učenika Egona Šilea napravila svetske zvezde. Ono što je u Leopoldovu kolekciju do tada ulazilo za dvesta franaka, posle Tokija je izlazilo za dvadeset miliona dolara!

Godine 1994. Rudolf Leopold je prodao čitavu zbirku austrijskoj državi, danas je ona stalna postavka u istoimenom muzeju. Ali do tada je Leopold trgovao svojim slikama podjednako u legalnoj i ilegalnoj zoni, retko proveravajući provenijenciju slika koje je povoljno kupovao od švajcarskih galerista.

Egzorbitantni rast vrednosti Leopoldove kolekcije je značio da on za svaku novu izložbu van granica Austrije mora da traži dozvolu, za prodaju pogotovo, bez obzira što su slike tad još bile u njegovom vlasništvu. Negde krajem osamdesetih, Leopold je bez dozvole, ispod stola, prodao „Damu s lepezom“ u Njujorku. On nije znao da nije smeo da je proda, američki kupac nije znao da nije smeo da je kupi, bečki galerista Sabarsky nije znao da nije smeo da posreduje.

Nedovršena „Dama“ se još jednom pojavila na tržištu, na velikoj aukciji u Njujorku 1994, gde ju je kupio današnji vlasnik za 12 miliona dolara i vratio u Evropu. Vlasnik je verovatno neko iz porodice Tisen-Bornemisa, čija se kolekcija nalazi u istoimenom muzeju u Madridu. Spominje se i Frančeska Habsburg, iako njena zbirka sadrži savremenu umetnost i Klimtova „Dama“ bi bila šaka u oko, i stilski i zbog kupovne cene.

Belvedere i Stela Rolig ne odaju ime vlasnika. Vlasnički status je bitan, jer onog trenutka kada slika uđe u Austriju, ona postaje prošvercovana roba i država može, po slovu zakona čak i mora, da pošalje policiju da je konfiskuje. Da bi pokazala sliku na upravo otvorenoj (i zbog lokdauna trenutno zatvorenoj) izložbi, Galerija Belvedere je isposlovala imunitet od države. „Dama s lepezom“ se vratila u Beč nakon što je država obećala da je neće zapleniti, staviti u bunker i otvoriti sudsku proceduru sa vlasnikom koja bi se, s obzirom na status autora i vrednost objekta, vukla deset godina.

Dvorac Belvedere u Beču (Foto: Wikimedia/Bwag/CC-BY-SA-4.0)
Dvorac Belvedere u Beču (Foto: Wikimedia/Bwag/CC-BY-SA-4.0)

„Dama“ će kao pozajmica anonimnog vlasnika ostati u Belvederu najmanje godinu dana. Posetioci će zastajati pred njom, svaki put očekujući da čuju užurbani hod policije za zaplenu ukradenih ili drugačije nelegalno prodavanih umetničkih dela milionske vrednosti.

Isključeno, kaže Stela Rolig, slika je dobila imunitet. Ali nikad se ne zna, Klimtove žene su uvek živele opasno.

 

Naslovna fotografija: Wikimedia

 

Izvor oko.rts.rs

 

BONUS VIDEO:

Kultura
Pratite nas na YouTube-u