Prošlog ponedeljka (29. mart, prim. prev), u jednokratnom šestočasovnom periodu, NATO je pokrenuo 10 vazdušnih patrola kako bi pratio šest odvojenih grupa ruskih bombardera i lovaca iznad Arktika, severnog Atlantika, Severnog, Crnog i Baltičkog mora. Prošle nedelje je takođe objavljen izveštaj da Moskva povećava prisustvo svojih trupa na Krimu i duž granice sa Ukrajinom.
Džo Bajden je odgovorio. U svom prvom razgovoru sa ukrajinskim predsednikom Vladimirom Zelenskim, Bajden ga je uverio u „nepokolebljivu podršku ukrajinskom suverenitetu i teritorijalnom integritetu pred neprekidnom ruskom agresijom na Donbas i Krim“.
Iako Ukrajina nije članica NATO – što znači da nemamo ugovornu obavezu da je branimo – ovakva retorika se može shvatiti kao ratna garancija. Izgleda da Bajden kaže da ćemo, ukoliko dođe do rata između Moskve i Kijeva, biti na strani Kijeva. Protekle nedelje je portparol Kremlja Dmitrij Peskov izjavio da će, ako Sjedinjene Države pošalju trupe u Ukrajinu, Rusija imati spreman odgovor.
Opet, da li Bajden hoće da kaže da će u slučaju vojnog obračuna između Ukrajinaca i Rusa na Krimu, u Donjecku ili Lugansku, SAD vojno intervenisati na strani Ukrajine? Takvo obećanje bi nas moglo uvesti u rat sa nuklearnom silom u regionu u kojem nikada nismo imali vitalne interese, i to bez odobrenja jedine institucije koja je ovlašćena da objavi rat – Kongresa.
Borba za ostrva
U međuvremenu, kod grebena Vitsun u Južnom kineskom moru, koji je Peking okupirao, ali na koji Manila polaže pravo, Kina je okupila 220 plovila pomorske policije. Ova ogromna kineska flotila pristigla je nakon što je državni sekretar Entoni Blinken Pekingu stavio do znanja da će svaki napad na filipinske avione ili brodove koji osporavaju suverenitet Pekinga nad stenama i grebenima u Južnom kineskom moru – koji se nalaze u ekskluzivnoj ekonomskoj zoni Manile – izazvati reakciju SAD.
Naš 70 godina star sporazum o uzajamnoj bezbednosti sa Manilom obuhvata ova ostrvca i grebene, rekao je Blinken, premda je neka od njih Kina već okupirala i utvrdila. Dakle, ako Manila upotrebi silu da protera Kineze iz voda koje smatra svojim, onda ćemo ući u rat na strani naših filipinskih saveznika. To predstavlja onu vrstu ratne garancije koja je primorala Britance da objave rat Nemačkoj 1939. godine zbog invazije na Poljsku.
Pre dve nedelje, dvadeset kineskih vojnih aviona ušlo je tajvansku identifikacionu zonu protivavionske odbrane u sklopu najvećeg upada Kine u vazdušni prostor između Tajvana i ostrva Pratas koja su pod njegovom kontrolom. Bezbednosni analitičar Bil Gerc piše u Vašington tajmsu:
„Kina pojačava provokativne aktivnosti usmerene prema regionalnim američkim saveznicima u Aziji… sa eskalirajućim brojem vojnih letova oko Tajvana i gomilanjem više od 200 ribarskih brodova u blizini spornog filipinskog grebena.“
„Kina je takođe podigla tenzije sa Japanom, najavivši prošle nedelje da Tokio mora odustati od svih pretenzija na sporna ostrva Senkaku, nenaseljeni lanac ostrva kojim je Japan upravljao decenijama, ali koji Peking odnedavno smatra svojom teritorijom.“
„Najozbiljnija provokacija dogodila se 29. marta: vežba vazduhoplovnih snaga Narodnooslobodilačke armije sa 10 ratnih aviona koji su uletali u tajvansku zonu protivvazdušne odbrane. Vojni stručnjaci smatraju da se radilo o simulaciji napada na ostrvo. Ona se zbila samo tri dana nakon ranijeg masovnog upada vojnih aviona“.
Iako se čini da je Kina jasna u pogledu svojih ciljeva i pretenzija na gotovo sva ostrva u Južnom i Istočnom kineskom moru, računajući i Tajvan, manje je jasna u pogledu toga kada namerava da vojno potvrdi te svoje ciljeve.
SAD na potezu
Što se Sjedinjenih Država tiče, da li sadašnja maglovita dvosmislenost u pogledu toga šta možemo a šta ne možemo učiniti po pitanju kineskih namera ide u prilog našim vitalnim interesima koji podrazumevaju izbegavanje rata sa najjačom silom na najvećem kontinentu?
Ako treba da se povuku crvene linije, njih bi trebalo da povuče jedino ustavno telo sa ovlašćenjem da odobri ili objavi rat – Kongres. Kako bi se izbegle one vrste pogrešnih procena koje su dovele do stravičnih svetskih ratova u 20. veku, na sledeća pitanja treba dati odgovor:
Da li su grebeni i stene u Južnom kineskom moru na koje Filipini polažu prava, a čemu se protivi Kina, obuhvaćeni američkim sporazumom o uzajamnoj bezbednosti iz 1951. godine? Da li smo dužni da se borimo protiv Kine ako Manila pokuša da povrati ostrvca koja je okupirao Peking?
Kakve su naše obaveze ako Kina odluči da zauzme ostrva Senkaku? Da li bi se Sjedinjene Države pridružile Japanu u vojnoj akciji čiji bi cilj bio da ih zadrži ili povrati?
Šta je tačno naša obaveza prema Tajvanu ako Kina pokuša da blokira, napadne ili zauzme tajvanska priobalna ostrva?
Džon F. Kenedi je u drugoj debati sa Ričardom Niksonom 1960. godine otpisao ostrva Kinmon i Matsu u Tajvanskom moreuzu kao neodbranjiva i kao ostrva koja nisu vredna rata sa Maovom Kinom.
Svojim upozorenjima i pretnjama, Kina primorava Ameriku da se pozabavi pitanjima koja smo izbegavali koliko god dugo smo mogli.
Kina kaže da ne blefira i tvrdi: ova ostrva su naša!
Vreme je pokažemo kakve karte držimo u rukama.
Preveo Radomir Jovanović/Novi Standard
Naslovna fotografija: Andrew Caballero-Reynolds/AFP/Getty Images
Izvor Buchanan.org
BONUS VIDEO: