Otmica Evrope 2.0 ili o „Etičkom rajhu”

Etička čistota došla je da zameni rasnu čistotu. Danas se na Zapadu pod mikroskopom ne ispituju oblik nosa i nacionalna pripadnost, već etička prošlost svake uspešne individue

Napomena priređivača:

Konstantin Bogomolov (1975) je ruski pozorišni reditelj, pjesnik, glumac, umjetnički direktor Moskovskog dramskog teatra na Maloj Broni, sin filmskog kritičara Jurija Bogomolova, dobitnik mnogih nagrada za poeziju i režiju, poznat po originalnim i avangardnim postavkama klasičnih i savremenih djela i autora. Politički je angažovan, prvo kao opozicionar (2010), zatim kao pristalica vladajuće partije (2013, 2018).

I u umjetnosti i u životu slobodouman je do ekscentričnosti (u septembru 2019. on i njegova druga žena, Ksenija Sobčak, voditeljka, političarka i glumica, na vjenčanje su došli u pogrebnom vozilu). Izraziti je liberal, a izjašnjava se kao ateista. S obzirom na sve to, ovaj manifest reditelja iznenadio je rusku javnost, izazvao je brojne protivrečne reakcije, i uklapa se u aktuelna geopolitička i geopoetička preispitivanja odnosa Rusije i Zapada.

***

Čovjek je divno, ali i opasno biće. Kao i atomska energija, on posjeduje i stvaralačku i rušilačku snagu. Upravljanje tom energijom, ograničavanje njene rušilačke snage i podsticanje stvaralačke – to je uzvišen zadatak. Zadatak izgrađivanja složene civilizacije sa osloncem na složenog čovjeka. Tako se razvijao zapadni svijet sve do najnovijih vremena. Obuzdavajući religijom, filosofijom, umjetnošću i obrazovanjem tamne strane čovjeka, ali i dozvoljavajući tami da kroz te iste ventile izlazi na vidjelo, kao para iz pregrijanog kotla.

U HH vijeku atomska energija – koja je zapravo sam čovjek – otela se kontroli. Nacizam je postao čovjekov Černobilj. Šok i zaprepašćenje Evrope pred tom eksplozijom prvobitnog u čovjeku bili su suviše veliki. Oslobodivši se nacizma, Zapad je odlučio da se osigura od „nuklearne nesreće“, i likvidirao je složenog čovjeka.

Onog složenog čovjeka kojeg je Evropa formirala kroz duge godine hrišćanstva. Onog čovjeka koga je opisivao Dostojevski: istovremeno uzvišenog i niskog, anđela i đavola, koji voli i koji mrzi, koji vjeruje i koji sumnja, refleksivnog i fanatičnog. Evropa se uplašila životinje u čovjeku, ne shvatajući da je životinjsko isto tako prirodan i organski dio čovjeka kao i anđeosko. Nemajući snage da intelektualno i duhovno nadvlada posljedice nacizma, Evropa je odlučila da kastrira složenog čovjeka. Da kastrira njegovu tamnu prirodu, da zauvijek zazida njegove demone.

Svojevremeno je Kjubrik snimio Paklenu pomorandžu[1], film o podivljalim mladićima koji pod dejstvom narkotika terorišu London, surovo tuku mirne građane i iživljavaju se nad njima. Kada vođu bande uhvate, predlažu mu da zbog bržeg oslobođenja bude podvrgnut eksperimentalnoj terapiji: pričvrste mu očne kapke tako da ne mogu da se zatvore, i satima mu prikazuju scene nasilja uz muziku Betovena koga voli. Kao rezultat, mladić ne samo što se prosto oslobađa od agresije – njemu se od muzike povraća, on ne može da vidi golu ženu, seks kod njega izaziva gađenje. A kao odgovor na udarac, on liže cipelu onoga koji ga je udario.

Savremeni Zapad je upravo takav prestupnik, koji je prošao hemijsku kastraciju i lobotomiju. Otuda na licu zapadnog čovjeka taj ukočeni lažni osmijeh dobronamjernosti i sveprihvatanja. To nije osmijeh kulture. To je osmijeh izopačenja.

Novi etički rajh

Zapad deklariše sebe kao društvo „predodređeno“ za realizaciju slobode ličnosti. A u stvari Zapad danas vodi borbu sa čovjekom kao sa složenom i teško upravljivom energijom. U toj borbi, funkcije suda, progona i izolacije nisu likvidirane, već su delegirane društvu od strane države. Država se u liku policije i agenata struktura moći „očovječila“ i „humanizovala“, ali uslovno progresivno društvo preuzelo je na sebe ulogu novih lovaca-bombardera, uz pomoć kojih se ista ta država više nego efikasno bori sa drugačijim mišljenjem.

Savremeni zapadni svijet uobličava se u Novi etički rajh sa svojom ideologijom – „novom etikom“. Nacionalsocijalizam je stvar prošlosti. Pred nama je etički socijalizam. Kvir-socijalizam. Simens, Bos i Volksvagen pretvorili su se u Gugl, Epl i Fejsbuk, a „nacisti“ su zamijenjeni podjednako agresivnom mješavinom kvir-aktivista, fem-fanatika i eko-psihopata, koja isto tako čezne za totalnim preoblikovanjem svijeta.

Demonstranti tokom protesta „Svi crni životi su važni“ u Holivudu, 14. jun 2020. (Foto: Reuters/Ringo Chiu)
Demonstranti tokom protesta „Svi crni životi su važni“ u Holivudu, 14. jun 2020. (Foto: Reuters/Ringo Chiu)

Tradicionalni totalitarni režimi gušili su slobodu mišljenja. Novi netradicionalni totalitarizam otišao je dalje i želi da kontroliše emocije. Ograničenje slobode emocije čovjeka pojedinca – to je revolucionarna koncepcija Novog etičkog rajha. Osjećanja i mišljenje uvijek su bili čovjekova privatna zona. On nije imao pravo da oslobodi ruke, ali njegovo srce i mozak bili su slobodni. Takav je bio prećutni društveni dogovor evropske civilizacije, koja je čovjeka shvatala kao sasud emocija i ideja, gdje je mržnja – druga strana ljubavi – iako složen i opasan, ali neophodan i važan dio čovjekove ličnosti.

U nacističkom društvu čovjeka su počeli da dresiraju kao psa za mržnju prema drugom i drugačijem. U Novom etičkom rajhu čovjeka dresiraju za ljubav i lišavaju ga prava da slobodno mrzi. Ti više ne možeš da kažeš: „ne volim…“, „ne sviđa mi se…“, „plašim se…“. Ti svoje emocije moraš da uskladiš sa javnim mnjenjem i društvenim vrijednostima.

A društvene vrijednosti postale su novi Zid plača, gdje svaka nesrećna, uvrijeđena ili prosto nečasna individua može ne samo da donese cedulju, nego i da zahtijeva od novog Boga – progresivnog društva – unošenje svoje uvrede, drame, straha ili bolesti na spisak novog etičkog Uneska, i davanje tome društveno značajnog statusa, izdvajanje iz budžeta za to i stvaranje specijalne kvote u svim sferama društvenog života. A svako ko kaže da uvrede nije ni bilo, da je bolest izlječiva, a lična drama intimna stvar, postaće žrtva moćne represivne mašine – upravo tog istog društvenog mišljenja.

Svi protiv jednog

Idealan instrument ove nove represivne mašine postale su društvene mreže. A njeni uslovni saradnici su – svi „pristojni“ i „mrežno“ aktivni građani. Oni ne nose uniformu, oni nemaju pendreke i elektrošokere, ali oni imaju gedžete, malograđansku žudnju za vlašću i pritajenu strast prema nasilju, a takođe i instinkt stada. Oni nemaju zakonska prava, ali moralno pravo uzimaju za sebe. A u svjetlosti poslednjih događaja u SAD, očigledno je da oni nisu prosto „mrežna“ gomila koja se samoorganizuje – oni su podržani od vlasti, od novog Ministarstva istine, koje predstavljaju vlasnici internet-giganata.

Ovim novim nasilnicima mreže su dale anonimnost, beskontaktnost i, kao posledicu, nekažnjivost. Virtuelna rulja, virtuelno linčovanje, virtuelni progon, virtuelno nasilje i realna psihička i društvena izolacija onih koji ne idu u istom stroju, koji nisu po njihovom kalupu. Ovi mrežni doušnici i nadzornici vješto se poigravaju vječitim čovjekovim strahom da ne ostane sam protiv svih.

Foto: Akshar Dave, Unsplash

U nacističkoj državi umjetnik je mogao da izgubi posao i život zbog svoje „degenerativne“ umjetnosti. U „predivnoj“ zapadnoj državi budućnosti umjetnik može da izgubi posao ukoliko ne podržava taj sistem vrijednosti. Uostalom, više nije samo umjetnik figura od uticaja. Situacija se razvija ubrzano i danas bilo koji skromni naučni saradnik nekakvog najobičnijeg američkog instituta, ili prosto miran i prilično uspješan student, može biti istjeran van zidova ustanove zbog „ne takvog“, tj. „pogrešnog“ mišljenja o tekućem političkom ili društvenom životu.

A pošto ove represivne mjere sprovodi društvo, a ne država, represije se nazivaju akcijama društvene solidarnosti, osveštavaju se pravednim gnevom „slobodnih“ i „progresivnih“ ljudi, koji od neistomišljenika zahtijevaju da kleknu na koljena, i, u tom slučaju, spremni su da im milostivo daju pravo da rade i stvaraju. Tako čovjeka dovode do samokastracije kao jedinog načina da preživi u toj novoj orvelovskoj državi.

Seksualna kontrarevolucija

Novi rajh objavio je rat smrti. Rat ljudskoj prirodi u kojoj su slabljenje i smrt – dio nedokučive božanske zamisli. Žudnja za vječnom mladošću postala je unutrašnja fiks-ideja novog zapadnog društva. I očigledan je uzrok: smrt je nepredvidljiva i božanstvena. A kvir-socijalisti, kao i nacional-socijalisti, kao i komunisti, ne priznaju nad sobom drugu vlast osim vlasti svoje Ideje. Ideja i Racio – to je njihov Bog. Ili su oni sami bogovi i čovjeka shvataju ne kao tajnu, već kao objekat eksperimenta, meso. Rat sa smrću je rat sa tajnom postojanja. Besmislen i glup rat sa vječnošću.

Ali, tamo gdje se vodi rat protiv smrti kao božanske datosti, kao mističnog bilansa, neizbježan je i rat protiv života. Jer je život isto tako nepredvidljiv kao i smrt. Isto tako nedokučiv. A to znači – nekontrolisan i opasan. Evropa je brzo prošla put od seksualne revolucije, koja je postala nova evropska postnacistička renesansa, do totalne borbe sa energijom seksa – najvitalnijeg, najemocionalnijeg i najnekontrolisanijeg dijela čovjekovog postojanja.

Zato što je seks – sloboda. Seks je – opasnost. Seks je – ono životinjsko u čovjeku. Ali, što je važnije od svega, seks je – rađanje života. Hrišćanstvo je seksualnom činu pridavalo sakralnost. Božanstvenost i ljepotu. Erotika je bila predmet umjetnosti. Želja – projava nadahnuća. Seks – sveštena naslada ljubavi. Rođenje – čudo.

Detalj sa Parade ponosa u Ženevi, 07. jul 2019. (Foto:
Detalj sa Parade ponosa u Ženevi, 07. jul 2019. (Foto: Delia Giandeini on Unsplash)

Novi rajh seks smatra proizvodnjom, a polne organe sredstvom, instrumentom. I, u skladu sa zavjetima socijalista prošlosti, i u okvirima novog kvir-socijalizma, podruštvljava sredstva proizvodnje i preraspodjeljuje ih, a samu proizvodnju optimizuje i stavlja pod državno-socijalnu kontrolu, čineći polnu pripadnost irelevantnom.

Izgoreli Notr Dam u Parizu nije znak pada hrišćanske Evrope pod navalom muslimanske, već čudan i mističan znak rata Novog rajha sa sveštenom tajnom života i smrti, objavljenom u krstu.

Transgraničnost društva, globalizacija – to je dio stvaranja nove totalitarne imperije. U starim vremenima disident je imao mogućnost da napusti svoje društvo i da nađe novo. Granice su osiguravale slobodu ličnosti: raznolikost etičkih i vrijednosnih sistema stvarala je mogućnost za čovjeka da nađe svoju – ili koja ga maksimalno prihvata, ili koja mu prosto ne smeta da živi – sredinu u kojoj će da živi i da se realizuje.

Sve je već bilo

Nova etička imperija žudi za ekspanzijom i unifikacijom društava. Tako se stvara novo globalno selo, gdje neistomišljenik ne može da se sakrije od čuvara etičke čistote.

Etička čistota došla je da zamijeni rasnu čistotu. I danas se na Zapadu pod mikroskopom ne ispituju oblik nosa i nacionalna pripadnost, već etička prošlost svake uspješne individue: postoji li tamo, u dubini decenija, nekakvo, makar malo, uznemiravanje, zlostavljanje ili prosto izjava koja ne odgovara novom sistemu vrijednosti. I ako postoji – padaj na koljena i kaj se.

Revolucija je izolovala Rusiju od Zapada gotovo jedan vijek. Oslobodivši se od boljševizma, Rusija se devedesetih godina prošlog vijeka usmjerila ka Evropi. Rusija je tražila prihvatanje, pokušavala je da uči, maštala je da sebi vrati status evropske zemlje. I da vrati sebi evropske vrijednosti. Vrijednosti divne predratne Evrope. Evrope koja se nije plašila složenog čovjeka u svoj njegovoj raznolikosti, Evrope koja je uvažavala njegovu slobodu da voli i mrzi. Evrope koja je shvatala da je priroda stvarala čovjeka upravo kao složeno, protivrječno i dramatično biće, i nije smatrala da ima pravo da se miješa u višu zamisao. Evrope za koju je glavna vrijednost čovjeka bila njegova individualnost, izražena ne u tome kako čovjek upražnjava seks, već kako razmišlja i kako stvara. A samo stvaralaštvo sastojalo se u stvaranju slika, muzike, tekstova, a ne u preuređivanju sopstvenog tijela i izmišljanju novih polnih određenja.

Takvu Evropu tražila je Rusija tokom devedesetih. Sama je maštala da postane takva. Treba li danas da pokušavamo da tražimo saveznike tamo gdje ih nema?

Evropa je – višnjik koji je napušten i ostavljen na nemilost. Firsi se kriju od gomila migranata, Ranjevski došmrkavaju kokain sa ostacima zdravlja, Petja Trofimov piše evro-zakone, Ana je shvatila da je kvir-osoba, a dotrajavajući oronuli Gajevi[2], kao i starac Bajden, mumlaju unaprijed spremljene riječi o dobru i pravdi.

Savremena Rusija bezuslovno je daleka od one Evrope kojoj je težila. Ali ona, očigledno, i ne želi u novi evropski panoptikum.

Noćni pejzaž Moskve (Foto:
Hram Vasilija Blaženog u Moskvi (Foto: Nikita Karimov on Unsplash)

Naši progresivci i zapadnjaci insistiraju: Rusija je bila i jeste zemlja nadzornika i robova. To je u mnogo čemu tako. Ali istina je i to da duge godine života u uslovima neslobode, strah od logora i doušništvo, koji su se uvukli u genetsko pamćenje, a isto tako i ćutanje i nasilje kao načini preživljavanja i načini zaštite naroda od vlasti i vlasti od naroda – sve to zahtijeva ne revoluciju, nego trpljenje i terapiju. Drama Lanselota je u tome što on, u stvari, nije volio ni Elzu, ni one koje je pokušao da spasi.[3]

Odvratni su mi duh nasilja i atmosfera straha. Ali, to ne znači da ću prihvatiti pretvaranje zemlje nadzornika i robova u zemlju gdje potkazuju ne zbog straha, nego od srca, gdje progone ne zbog zaostalosti, već zbog prosvećenosti, gdje Švonderi[4] raznih boja kože (uključujući i bijelu) u ime Black Lives Matters ulaze u kuće i zahtijevaju da profesori kleknu na koljena, da podijele svoj životni prostor i da daju novac za pomoć gladnim Flojdovima.

Rusija je sve ovo prošla 1917. I feminitive, i druge zloupotrebe jezika, i pokušaj oslobađanja od polne ili kulturne pripadnosti, i sastanke sa raspravama moralnog karaktera, i masovne zahtjeve radnika, čak i djecu koja izdaju svoje roditelje – slično se dogodilo nedavno u SAD, kada je djevojka-demokrat(kinj)a prijavila policiji svoje roditelje-trampovce, pošto je saznala da su oni učestvovali u protestima i upadu na Kapitol. Sve je to već bilo. I kako je zapanjujuće vidjeti zapadni svijet koji kao da prvi put sanja slatke snove Vere Pavlovne[5], i kako je čudno gledati zažarene oči i naivne govore novih ruskih intelektualaca iz raznih društvenih slojeva, koji sprovode moralni teror nad neistomišljenicima ništa slabije nego specijalna policija za nerede na ulicama.

Izgubljena Evropa

A neistomišljenika ima mnogo, i to uopšte nisu „pospani i zaostali“ ortodoksi. To su savremeni, veseli i slobodni ljudi, obrazovani i uspješni, otvoreni za novo, koji vole život u svoj njegovoj raznolikosti. Rusi, Evropljani, Amerikanci, koji potajno maštaju o tome da prođu ova čudna i mutna vremena. Oni se plaše da dignu glas. Plaše se da ne postanu objekti mrežnog progona u Rusiji. Da ne budu podvrgnuti moralnom teroru, da ne izgube posao i finansiranje na Zapadu.

Njima je podrška neophodna kao vazduh. Neophodno je da njihova osjećanja i misli budu uobličeni u riječ, a da riječ bude podržana voljom i organizacijom. A to znači da je vrijeme da se jasno i razumljivo formuliše nova desničarska ideologija, ideologija izvan radikalne ortodoksnosti, ali koja strogo i nepomirljivo brani vrijednosti složenog svijeta sa osloncem na složenog čovjeka.

Ruski intelektualci iz raznih društvenih slojeva govore nam: Rusija je na repu progresa.

Nije tačno.

Unutrašnjost Crkve Spasa na krvi u Sankt Peterburgu (Foto:
Unutrašnjost Crkve Spasa na krvi u Sankt Peterburgu (Foto: Mitya Ivanov on Unsplash)

Zahvaljujući sticaju okolnosti, mi smo se našli na repu pomahnitalog voza, koji juri u bošovski ad, gdje će nas susresti multikulturni rodno-neutralni đavoli. Treba prosto otkačiti taj vagon, prekrstiti se i početi sa gradnjom svog svijeta. Treba ponovo graditi našu staru dobru Evropu. Evropu o kojoj smo sanjali. Evropu koju su oni izgubili. Evropu zdravog čovjeka.

 

Priredio i preveo Zoran Šarenac

 

_____________________________________________________________________________________

Uputnice:

[1] A Clockwork orange (doslovan prevod: Pomorandža sa satnim mehanizmom, 1971), naslov filma Stenlija Kjubrika, kod nas preveden kao Paklena pomorandža. (Sve fusnote su prim. prev.)

[2] Sva navedena imena su likovi iz Čehovljeve drame Višnjik (1903).

[3] Odnosi se na dramu Jevgenija Švarca Zmaj (1944).

[4] Aluzija na likove iz romana Mihaila Bulgakova Pseće srce (1925): Švonder, predsjednik kućnog savjeta, u službi boljševičkog režima, i profesor doktor Preobraženski, predstavnik starog kulturnog, intelektualnog i plemićkog staleža.

[5] Jednostavni snovi koji razjašnjavaju osnovne životne situacije; Vera Pavlovna je glavni lik romana Nikolaja Černiševskog Šta da se radi? (1863).

 

Naslovna fotografija: Geoffroy Van Der Hasselt/AFP/Getty Images

 

Izvor Novaя gazeta

 

BONUS VIDEO:

Društvo
Pratite nas na YouTube-u