Prema tom zakonu, svi državni i lokalni organi u Srbiji, javna preduzeća, škole i fakulteti, javni servisi RTS i RTV i drugi od danas bi morali da upotrebljavaju ćirilično pismo
Država nije donela novi zakon lingvistima, nego je najzad postavila temelje očuvanja i zaštite matičnog jezika i pisma koji su jezgro nacionalnog i kulturnog identiteta
Najveći problem tiče se odsustva konsenzusa po dva pitanja: da li je ćirilica jedino pismo srpskog jezika i šta se podrazumeva pod službenom, a šta pod javnom upotrebom pisma
Ovim propisom predviđeno je ko sve ima obavezu da koristi ćirilično pismo, proširen je krug subjekata koji imaju tu obavezu, pa tu spadaju preduzeća koja imaju većinsko učešće javnog kapitala
Dodaje se i da je proglašenjem za jedino i autohtono srpsko pismo ćirilica postala faktor „snažne nacionalističke mobilizacije i sredstvo prinude i zastrašivanja građana“
Zakon, kako se navodi, predviđa i da se mogu ustanoviti poreske i druge administrativne olakšice za privredne i druge subjekte koji u svom poslovanju koriste ćirilično pismo
Vodeći srpski lingvisti Miloš Kovačević, Aleksandar Milanović, Veljko Brborić i Sreto Tanasić pitaju zašto još uvek nema izmena i dopuna Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama
Ovako, kako su krenuli sa bećarcem, moglo bi se desiti da Hrvatska pre usvoji zakon o ćirilici nego Srbija u kojoj je taj zakon već godinama čamio zaključan u nekoj ladici
„Srpska javnost pokazuje nezadovoljstvo što se ne usvaja zakon o jeziku, što je razumljivo kad se vidi kolika je zapuštenost, neću reći ugroženost srpskog jezika i pisma“, ističe Tanasić